Priča o strasti i krhkosti

Dosadašnji opus pisca, novinara i teologa Tomislava Šovagovića, započet 2012. godine, obuhvaća deset knjiga: zbirke proznih zapisa, crtica i kratkih priča Rudnik čvaraka, Rudnik čvaraka 2, Cesta knezova bribirskih, Ispod skala, Spremište Trešnjevka (petoknjižje o djetinjstvu), Latifundija, Kad narastem, bit ću Dražen, Ruke koje su okretale ploču te roman Mangan i zbirku pjesama Čajevi protiv učmalosti. Šovagovićevo književno stvaralaštvo karakteriziraju kraći prozni oblici, tematiziranje djetinjstva, autobiografizam, amalgamiranje hrvatskog sjevera i juga, komunikativnost iskaza, bliskost poetici dokumentarizma i religiozno nadahnuće.

Novi roman Platonovo platno jedanaesta je Šovagovićeva knjiga i prvi autorov pokušaj da u svoje već prepoznatljivo pismo uvede neke inovacije. Izraz eksperimentalna proza kao oznaka za sadržaj tih novosti nije primjeren na općoj razini (npr. nacionalne književnosti) zbog toga što je tip eksperimenta koji je primijenio već poznat u sličnim inačicama. Ali na individualnoj razini, unutar jednog autorskog opusa, to „slovo razlike“ može donijeti osvježenje, kao što je to slučaj sa Šovagovićevom novom knjigom. Riječ je naime o tome da autor u svom tekstu od svih pravopisnih znakova u užem smislu upotrebljava samo zarez; a kako je, među ostalim, izbačena i točka, sav roman stao je u jednu rečenicu dugu 120 stranica i ostao otvoren od početka do kraja, tek povremeno prekidan haikuom kao grafičkim signalom u funkciji oznake za novo poglavlje.

Izd. Mozaik knjiga, Zagreb, 2024.

Valja ipak reći da Šovagovićev eksperiment nije od onih radikalnih, koji bi u jezik ili kompozicijski ustroj romana unio dramatične promjene, zamućivanje, zagonetnost. Ili koji bi neki strukturni element nastojao okrenuti naglavce samo zato da bi ostvario efekt iznenađenja, odstupanja od književne „norme“ na koju je navikao svoju publiku. Prije bi se moglo reći da autor, odustajući od interpunkcije, nije želio žrtvovati komunikativnost svoje priče koliko god se činilo da bi ona morala biti donekle osiromašena, odnosno drukčija nego prije. Čitatelj se u sljedećem kratkom ulomku može o tome uvjeriti: s lakoćom će otkriti pripovjedno stajalište – naratora u prvom licu jednine, prepoznat će pripovjedne tehnike (opise – raspoloženja dvoje zaljubljenih, atmosfere u kafiću; komentare, dijalog), autorov jezik i stil: „(…) sjedamo za visok stol, naručuje češko pivo, ja ću stotu crnu kavu i mineralnu, strast se može rezati kuhinjskim nožem (…) između dvaju gutljaja skupim hrabrost i leteći je poljubim, što je sad ovo, upita, ništa, došlo mi je, smijem li ponoviti, smiješ, dugi, filmski poljubac, naš prvi, ma zašto si me sad počeo ljubiti (…) žena duboko uzdiše, nije joj svejedno, tješimo se da u ovom rezervatu možemo raditi što hoćemo (…) nitko ne obraća pozornost, kvartet u zanosu rasprave, konobarica na toaletu, bljesak jurećih automobila, poljubac urezan u memoriju (…)“

Žanrovski, Platonovo platno ljubavni je roman, a znatan njegov dio je psihološka proza; zapravo je riječ o prožimanju elemenata tih dvaju žanrova, pa je puno razumijevanje romana moguće samo ako se u obzir uzmu oba pokretačka momenta – protagonistova dijagnoza „posttraumatska depresija, neprimjereno strukturirana ličnost“ te buran ljubavni odnos dvoje glavnih junaka romana. Platon, slikar u četrdesetima, silno je zaljubljen u udatu ženu, sveučilišnu profesoricu na zagrebačkoj polonistici koja se odaziva na neobično ime M („M, samo M“ – madame? str.11; Madona? str. 80) i koja ima sedmogodišnju kćer. Ljubav je obostrana, ali cijelo vrijeme nailazi na različite zapreke, pa se u romanu, zbog nenadanih i naglih promjena raspoloženja izazvanih intimnim dvojbama strasnih ljubavnika i drugim razlozima realizira vrlo napeta i dinamična fabula: „sve nas razdvaja, bračno stanje, odgoj, svjetonazor, ona ne vjeruje u vječni život, zato i udiše slutnju flerta kao desert dosadnoj svakodnevici“, razmišlja Platon, koji će poslije zaključiti da je M „liberalna šminkerica, ja sam konzervativni legalist“. Platon je pak vjernik, koji povremeno, kad uspijeva kontrolirati nagonsko u sebi, ima na umu Božju zapovijed Ne poželi žene bližnjega svoga, ali će kobne u njegovu životu biti upravo dvije udate žene s kojima se previše zbližio.

Šovagović je u Platonovu platnu vrlo vješto pozicionirao i povezao dva šokantna događaja svoga glavnog junaka s dvjema udatim ženama. Oko ove druge sagradio je dramatičnu, duboku priču o ljudskoj strasti i krhkosti. Na samom početku romana Platon se sjeća kako mu davna ljubav priča u besanoj našičkoj hotelskoj sobi da njihove susrete otkupljuje seksanjem s mužem. Pitao se zašto mu je to uopće priznala, nije se znao s tom spoznajom nositi, nije znao pobijediti slike zamišljenih snošaja, a onda je stigla dijagnoza o posttraumatskoj depresiji. „Mnogo godina poslije“ depresija je i dalje prisutna, Platon je ponovno u vezi s tuđom ženom i ponovo doživljava slično šokantno priznanje o „aferi s glavnim glumcem“ u prošlosti: „zar me nimalo ne poznaješ, vidiš da sam osjetljiv, zamišljat ću vas gole u orgazmu, moj um je bolestan (…) morala si prešutjeti, specifična sam biljka, maštovita sam životinja, on te uzimao, a ti se kao plavuša hvališ seksualnim iskustvom (…) kao da se dogodila prijelomna točka.“

Šovagović je uspješno otvorio novu stranicu u svom proznom opusu i pred njim su svjetovi koje tek treba otkrivati i opisati. Mogla bi to biti vrlo zanimljiva istraživanja.