Pretenciozno i konfuzno

Tijekom karijere duge više od šest desetljeća producentu, scenaristu i redatelju Francisu Fordu Coppoli svakako se nisu mogli osporiti nedostatak ambicije i spremnost na rizik u realizaciji zahtjevnih projekata u koje je beziznimno vjerovao. Od antologijskog gangsterskog epa Kum i podjednako veličanstvene adaptacije prilagodbe romana Srce tame Josepha Conrada u antiratnom epu Apokalipsa danas, do fantastične romantične komedije Peggy Sue se udala i bizarnog psihološkog horora Između svjetova, Coppola se nikad nije libio ići do kraja. Bez obzira na sve prepreke i otegotne okolnosti, na nepristupačne lokacije i borbe s alkoholom, na prijetnje mafije i hirovite glumačke zvijezde, na zahtjevne literarne predloške i nedostatke financijskih sredstava. U filmove u koje je praktički uvijek vjerovao do kraja i bez zadrške bio je spreman uložiti i vlastitu imovinu, smatrajući da je stvaranje umjetnosti veće ne samo od njega samoga nego i od života vrijedno stavljanja svega na kocku.

U teško gledljivom filmu pogubili su se i inače izvrsni glumci poput Adama Drivera  / Izvor Imdb

Takav je ostao i u devetom desetljeću života, odlučivši kao svoj možda i posljednji redateljski projekt realizirati film na kojem je, prema vlastitim riječima, radio punih 40 godina. U tom smislu praktički nema razlike između Coppole i Prestona Tuckera, protagonista njegove sjajne humorne biografske drame Tucker: Čovjek i njegov san iz 1988. godine. Tada to još nije bilo jasno, ali danas svakako jest: Coppola je u taj film i doslovce ugradio samoga sebe, u Tuckerovu liku portretirajući vlastitu upornost, nepopustljivost, nepopravljivi optimizam, spremnost na borbu s vjetrenjačama, beskrajno samopouzdanje i podjednako bezgraničnu vjeru u ljude.

Kad se takve njegove osobine poklope s kvalitetnim scenarističkim predloškom, smislenom pričom, slojevitim i zanimljivim likovima, jasnom i zaokruženom autorskom vizijom te artikulacijom u svim segmentima izvedbe, konačni rezultat bude fascinantan. Nažalost, u slučaju recentne fantastične epske tragedije Megalopolis, koja je premijeru doživjela na festivalu u Cannesu, to ni približno nije slučaj. Riječ je o Coppolinu nedvojbeno najslabijem ostvarenju, nepodnošljivo pretencioznom, konfuznom, stilski i dramaturški kaotičnom, bizarnim i odbojnim likovima napučenom te u cjelini teško gledljivom galimatijasu u koji je utrpao uistinu koješta.

Film u čiju je realizaciju redatelj uložio i vlastitih 120 milijuna dolara, vjerujući da stvara nešto jedinstveno čime će zadiviti gledatelje i što je veće od obične filmske ideje, djelo je u kojem ne funkcioniraju ni priča ni režija, ni forma, ni stil, ni tezično politiziranje na idejnoj razini s jasnim asocijacijama na Donalda Trumpa, a naposljetku ni elementarno filmsko pripovijedanje za koje očekujemo da će biti barem suvislo i pregledno.

Posegnuvši za djelićem povijesti starog Rima, za Katilininom urotom kojom se željelo srušiti Senat i Republiku, pri čemu je izmijenio stvarne uloge i predznake likova, Coppola je Megalopolis pretrpao doslovce svačim. Novi Rim distopijske budućnosti je New York, koji većim dijelom asocira na Batmanov Gotham, a manjim na Langov Metropolis. Dugogodišnji gradonačelnik Novog Rima je razumni Ciceron, prosvijećen i oprezan čovjek koji izbjegava konfliktne situacije, a njegov najveći konkurent je arhitekt i znanstvenik Katilina, dobitnik Nobelove nagrade s velikim vizijama i planovima, dodatno opterećen pogibijom supruge za čiju ga smrt Ciceron drži krivim. Katilina je izumio megalon, novi sintetički materijal kojim se može obnoviti i oštećeno ljudsko tkivo, a zahvaljujući kojem kani izgraditi još ljepši i raskošniji Novi Rim. Tu su i Ciceronova kći Julija, koja će se zaljubiti u Katilinu, nezdravo ambiciozna TV-novinarka Wow Platinum, koja je nekad bila Katilinina ljubavnica da bi spletke nastavila kovati udajom za starog i onemoćalog Krasa, te nezadovoljni Krasov sin Klodio, spletkaroš koji po potrebi može biti sve, od paparazza do harlekina.

Svega tu, dakle, ima: i referenci na Shakespearea i Goethea, i poigravanja poviješću, i baratanja religijskim motivima, i filozofije izražene kroz likove Cicerona i Plutarha. Na užem filmskom planu gledamo ne samo fantastiku, nego i (neo)noir, romantičnu dramu, screwball komediju i političku dramu, a sve začinjeno vatrometom vizualnih atrakcija i povremeno uistinu dojmljivim specijalnim efektima. No sve to rezultira zbrkom koja je većinom teško gledljiva, i u kojoj su se pogubili inače odlični glumci poput Adama Drivera, Jona Voighta i Giancarla Esposita. Jedini koji je uspio ostati dostojanstven je Laurence Fishburne u sporednoj ulozi naratora.

To ipak nije dovoljno za imalo pozitivniji dojam o Megalopolisu.