Poetskim jezikom oživljene slike

Na francuskome groblju Montmartre svoje vječno počivalište, u plejadi vrsnih umjetnika, našao je i Claude Simon (1913–2005), književni nobelovac i jedan od najautentičnijih predstavnika francuskoga novog romana (nouveau roman).

Vidno izražen društveni pesimizam, koji je išao ruku pod ruku s ateizmom, nakon kataklizme Drugoga svjetskog rata uvjetovao je zaokret i u francuskoj  književnosti, lansirajući pojavu solipsističke literature s nesigurnim pripovjedačem i defabularizacijom kao dominantnim postupkom. Na ovakvim su poetičkim temeljima „izrasli“ brojni romani cijele jedne generacije kojoj uz Claudea Simona pripadaju i Alain Robbe-Grillet te Michel Butor.

Izd. Zagrebačka naklada, 2024.
S francuskoga prevela Sanja Beslać

Claude Simon započeo je svoj književni put primjenjujući zasade romana struje svijesti, uzdižući radikalni unutarnji monolog na narativni pijedestal (npr. u romanu Posvećenje proljeća iz 1954), da bi se u kasnijim fazama okrenuo istraživanju prošlosti i oživljavanju sjećanja uz paralelno razvijanje adekvatne forme izražavanja (Simon je poznat po neobično dugim rečenicama kompleksna smisla), ponajbolje predstavljenima u obiteljskom ciklusu (romani Trava, 1958, Flandrijska cesta, 1960, Palača, 1962. i Priča, 1967). Poigravanje s intertekstualnošću  i slikarskim poticajima (apstrakcija, kubizam), uz prethodno navedene značajke, ostat će trajnim obilježjima Simonova pripovjedačkoga opusa, moderna i intrigantna u svakom pogledu.

Posljednji roman Claudea Simona, Tramvaj, objavljen 2001, svojevrsna je sinteza autorova stvaralaštva, djelo koje objedinjuje Simonovo uvažavanje književne tradicije (dominantno Proustova romana rijeke U potrazi za izgubljenim vremenom – „epopeji“ sjećanja na 3300 stranica), ali i svih onih europskih i svjetskih književnih pojava koje su svojom utjecajnošću postale zaglavnim kamenom razvoja suvremene književnosti (William Faulkner, Virginia Woolf, James Joyce itd.). I dok linearno građeni romani čitateljevu svijest umiruju, čineći je spremnom za diskurzivni vremenski slijed, romani rastrgane kompozicije, kojih je Simonov Tramvaj eklatantan primjer, recepcijsku svijest čine titravom, nesigurnom, ali i trajno zaigranom do posljednjega narativnog iskaza. Tramvaj nije tek jedan od mimetičkih motiva autorova sjećanja, on je simbol pripovjedačeve svijesti koja se u romanu pojavljuje u dva oblika: dječjem i staračkom. No kako je tramvaj ujedno i „pruga“ koja dovaža mentalni produkt pripovjedačevih memorabilija do samoga čitatelja, njegova semantika ide i do univerzalna poimanja komunikacije na relaciji umjetničko djelo – recipijent.

Čitav je roman sazdan od krhotina sjećanja, tjelesnim pamćenjem oživljenih slika, koje postaju ne samo temeljnim sadržajem romana, već i idejnom arhitekturom koja počiva na slikarskom doživljaju svijeta. Budući da je Simonu bio blizak kubistički i apstraktni, i idejno poimanje ovog romana izrasta na „montaži“ nepovezanih fragmenata sjećanja u cjeloviti kolaž koji se pretvara u nešto opipljivo, iskustveno i prepoznato kao „svoje“ u čitateljevu duhu. Simonove neobično duge rečenice, koje su izraz unutarnjeg monologa, negdje do kraja oslobođenoga od svih mentalnih brana (u sintaksi materijaliziranima rečenicama bez razgodaka), moćno vizualiziraju autorovo djetinjstvo, majku u šlafroku s izrazom mumije s glavom sokola, oca s teniskim reketom, tetkinu vilu u kojoj se u noćnim satima igrao bridž; pa potom izgled gradske plaže na francuskom jugu, vizuru jednog grada kroz spomeničku baštinu, svijet reklama koje prate besciljno lutanje pogledom, i naposljetku, krizu ratnih godina i doživljaja fronta, u konačnici, jedno staračko batrganje između cjevčica za kisik i bolesničke nepomičnosti. Analogije su s Proustovim Combrayem neizostavne, ponajviše u uspjelom uzdizanju i oživljavanju lika 11-godišnjeg dječaka, senzibilnog i uplašenog zbog skorašnjega dolaska majčine smrti, i raspadnutoj percepciji stvarnosti koja traži svoju sintezu u umjetničkom izričaju (kao što se i pojam Combraya u istoimenom naslovu nametnuo kao simbol ušća u kojem se za osobu pisca sve smiruje). Onako kako je Marcel Proust minuciozno dočarao dekadenciju pariške aristokracije fin de sièclea, tako i Simon priziva sumornost gradskih kružoka i moralni pad unutar vlastite obitelji, iščilivši primjerice sluškinjin lik, gotovo erinijski, u naletu ubijanja dvorišnih životinja.

Ono što fascinira u autorovu stilu pisanja diskrepancija je između teško prohodnih i sporih misli, negdje i teško povezivih, ali sugestivnih i snažnih slika davno prohujala vremena, i čitateljeve sposobnosti oživljavanja sižea koji nastaje arhitekturom slaganja dojmova i zapaljenih iskri sjećanja. A rezultat jedne takve međusobne okrenutosti potvrda je one poznate latinske krilatice: Ars longa, vita brevis! Claude Simon u ostavštini svoga duha ima toliko toga inspirativnoga da ga s pravom možemo imenovati istinskim bardom modernosti, istančana osjećaja za prevladavanje prolaznosti u njegovoj tipično neosjetnoj zaštitničkoj magli sjećanja.