Poduzetništvo nije raskoš i glamur, nego briga za ljude

Orbico grupa vodeći je distributer velikog broja globalno zastupljenih robnih marki vrhunske kvalitete, a njome upravlja Branko Roglić, poduzetnik koji ima istančano zanimanje za kulturu, kolekcionarstvo, povijest i religiju. S njim razgovaramo o nastanku ove vodeće tvrtke u distribuciji, ali i o hrvatskom proljeću, kolekcionarstvu hrvatskih i stranih umjetničkih djela, vezanosti za Dalmatinsku zagoru, kao i o projektima kojima Orbico podupire rad umjetnika i znanstvenika.

Gospodine Rogliću, Orbico obuhvaća širok asortiman robnih marki, od proizvoda za njegu i ljepotu, preko prehrambenih proizvoda, tehničkih i električnih uređaja do farmaceutskih proizvoda, igračaka, tekstila, cigareta i motornih ulja. Kako održavate fleksibilnost i prilagodljivu organizaciju u tako raznolikom području?

Orbico sam osnovao prije 37 godina u Glarusu, u Švicarskoj. U trenutku osnivanja nisam ni sanjao što bi se moglo dogoditi u budućnosti. Znao sam principe poslovanja i imao osnovnu ideju. Tijekom godina nakon pada Berlinskog zida dogodili su se tektonski poremećaji – rušenje socijalizma i povratak kapitalizmu, odnosno liberalnoj ekonomiji. Svaki novi partner, odnosno principal, bio je novi izazov i novo tehnološko prilagođavanje. I tako smo tolike godine proveli u prilagođavanjima i odrastanju. Pored toga smo rasli iz zemlje u zemlju, iz kulture u kulturu, ponašajući se kao dobar gost od svakoj zemlji, poštujući domaćine, znajući da samo tako možemo dugoročno poslovati.

Snimio Borna Filić / PIXSELL

U načelima poslovanja ističete kako su ljudi najdragocjeniji dio vaše organizacije. Koliko je takvo načelo osvješteno u hrvatskoj poslovnoj kulturi?

Moja prva ideja kod osnivanja Orbica (Orbico znači Roglić Branko & company, samo sam zamijenio mjesta prvim slovima) bila je biti najjeftiniji put robe od proizvođača do polica. Druga je bila da je ideja važnija od hijerarhije, a treća da je čovjek najvažniji u poslovnom izazovu. To su ideje koje su bitne u razvoju Orbica, a naročito ova treća, jer smo stavili čovjeka i njegov život u prvi plan. Davno sam zaključio da poduzetništvo nisu jahte, avioni, raskoš i glamur, nego briga za ljude. Svaki naš radnik mora osjetiti da je važan dio našeg poslovanja i da s radošću dolazi na posao te da poduzeće o njemu vodi brigu. Ne znam koliko je ovo načelo prihvaćeno u Hrvatskoj, ali ja ću se truditi da jednom bude jer je to dobro za uspjeh svakog pojedinog poduzeća.

U poduzetništvo ste ušli putem povijesne prekretnice hrvatskog proljeća. Bili ste smijenjeni s radnog mjesta. Kakav je bio vaš doživljaj hrvatskog proljeća, što ste htjeli postići i kako danas gledate na te događaje?

Hrvatsko proljeće i Miko Tripalo ostavili su u meni dubok trag. Kao mladi inženjer elektrotehnike bio sam vršitelj dužnosti komercijanog direktora firme IRET u Splitu. Politika Mike i Savke u društvu, a naročito u kulturi i gospodarstvu, imala je veliku podršku. Tražili smo više samostalnosti po republikama, veću orijentaciju prema Zapadu, slobodnu ekonomiju u poduzećima. U kulturi, Matica hrvatska bila je nositelj kulturnih događanja koja su vraćala nadu u socijalističkom jednoumlju. Kao mladog uspješnog direktora predložili su me u Partiju, u koju sam primljen 1. 10. 1971. godine. Već 1. 12. iste godine, nakon sastanka CKSKJ u Karađorđevu, iz Partije su isključeni Miko, Savka i svi njihovi suradnici i započeo je progon nad nama proljećarima. Isključenja su počela odmah, a ja sam došao na red poslije novogodišnjih praznika. Istovremeno s isključenjem smijenjen sam s radnog mjesta komercijalnog direktora. Nakon toga ne možete više ništa ozbiljno raditi u poduzeću, važno je da niste u zatvoru.

Opišite nam kako je pokrenut Orbico, kako se tvrtka razvijala u svojim počecima i što je ona danas?

Nakon što sam smijenjen, morao sam potražiti egzistenciju na drugom mjestu. Imao sam sreće da sam sreo Vicu Mimicu, komercijalnog direktora Croatia tvornice baterija u Zagrebu. On me primio (a to tada nije bilo lako) na mjesto šefa predsjedništva u Splitu, da bih paralelno vodio zastupstvo njemačke tvornice baterija VARTA. Zbog ovog zastupstva često sam putovao u Ellwangen i razvijao zajedno s gospodinom Mimicom odnose i suradnju na relaciji Croatia – VARTA. Poslije nekoliko godina, VARTA je Croatiji dala i bugarsko tržište, tako da sam obuhvatio i taj posao.

U to vrijeme, putujući često u Njemačku i surađujući s VARTA-om, shvatio sam da ekonomije u socijalističkim zemljama ne funkcioniraju. Nemoguće je bilo plaćanje u inozemstvu, devizna sredstva stalno su nedostajala. Utvrdio sam da socijalizam ne može plaćati svoje račune i da će bankrotirati. U VARTA-i sam upoznao jednog čovjeka koji je bio zadužen za istočne zemlje – Emila Byru. On je Nijemac, rođen u Čehoslovačkoj, koji je, kada su Rusi 1968. upali u tu zemlju i smijenili Dubčeka, pobjegao sa suprugom u Njemačku. Vrlo brzo su se dva proljećara sprijateljila i odlučila napraviti svoju firmu u očekivanju raspada socijalizma, koji se uskoro i dogodio. Emil nije imao novaca, a ja sam imao ušteđenih 60.000 njemačkih maraka, i to je bio početni kapital Orbica.

Orbico je osnovan 23. 2. 1987, a ja sam Emilu tada prepustio 50% dionica, jer je on morao više putovati. U početku smo trgovali raznim robama i 1988. smo zaradili 400.000 njemačkih maraka. Na Zagrebačkom velesajmu 1989. upoznao sam vodstvo firme UNIS-ELKOS iz Ljubljane koja je bila u stečaju. Oni su mi ponudili privatizaciju i to sam učinio preko Orbica u Švicarskoj, a po zakonu koji je u međuvremenu donio tadašnji predsjednik Vlade Ante Marković.

Tako je nastala prva firma na području bivše Jugoslavije UNIS-ELKOS ORBICO.

Tako je. U početku je Orbico bio vlasnik 52%, a vlasnici ostatka bili su zaposlenici koji su s vremenom prodavali svoje udjele. Ja sam bio prokurist. Poslovali smo trgujući baterijama i zastupali smo kozmetičke proizvode njemačke firme Ellen Betrix. Tada se dogodilo da je svjetska firma Procter & Gamble kupila Ellen Betrix što nas je dovelo u partnerstvo s P&G-jem, koji je tek ušao u Europu. Ja sam vrlo brzo shvatio što smo dobili i nastojao to partnerstvo osnažiti. P&G je rastao i mi smo rasli s njim. Najprije smo u Sloveniji dobili distribuciju njihovih drugih proizvoda (još je bila Jugoslavija), a onda smo krenuli u Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Bugarsku, Moldaviju. U svim tim zemljama u početku smo imali samo P&G, a kasnije smo dobivali i druge partnere kao što su SHELL, Phillip Morris, Johnson Wax, Braun, Duracell i tako dalje.

Moje je najvrednije umjetničko djelo Bukovčeva Putifarova supruga koju mnogi smatraju njegovim najboljim radom. Danas u zbirci imam oko 850 slika i skulptura, a jako sam ponosan na suradnju s velikim hrvatskim kiparom Kuzmom Kovačićem, slikarima Harijem Ivančićem i Igorom Dragičevićem te slikaricama Anabel Zanze i Goranom Težak s kojima suradnja još traje / U sklopu projekta Orbico supports art, u suradnji s nacionalnim akademijama likovnih umjetnosti, provodimo natječaj za mlade slikare u brojnim zemljama

Kasnije su na red došle i druge zemlje: Češka, Slovačka, Mađarska, Austrija, Njemačka, Srbija, Kosovo, Makedonija, Crna Gora, Poljska i Ukrajina.

Naravno, dolazili su i novi principali. Svi znaju da je P&G vrlo zahtjevan i da biste bili njegov distributer, morate biti dobra firma, pa svi vole doći njemu. Partnerstvo s P&G-jem došlo je kao velika sreća, a druga je sreća bila kada je predsjednik P&G-ja poslao nama 8.5 milijuna njemačkih maraka robe, bez garancije plaćanja koju mi u tim počecima nismo mogli izdati. Tako uvijek i u svemu morate imati malo sreće. U jednom je trenutku Emil izrazio želju da se bavi nekretninama, pa sam mu za njegovih 50% vlasništva u Orbicu dao 50% naše trokatnice u Hannoveru, i od tada sam jedini vlasnik tvrtke. Ostali smo u dobrim odnosima. Orbico je danas najveći distributer na svijetu. Ovogodišnji promet bit će između 4,2 i 4,5 milijardi eura. Imamo 9000 zaposlenika u 20 zemalja, a uskoro će se broj zemalja udvostručiti, o tome ćemo moći reći više u sljedećih nekoliko tjedana. Naši ukupni krediti su oko nule, jer je moja poslovna politika strogo konzervativna. Razvijali smo se od svojih profita, a ne od kredita.

Orbico je tvrtka s velikim društvenim angažmanom. Prošle ste godine pokrenuli projekt Orbico supports art, u sklopu kojega radite natječaj za nacionalne slikare. Recite nam više o tom projektu.

Projekt je pokrenut prošle godine u Bugarskoj, a nastavio se ove godine u Poljskoj. U sklopu projekta, u suradnji s nacionalnim akademijama likovnih umjetnosti, radimo natječaj za mlade slikare. Stručni žiri odlučuje koja od prijavljenih djela ulaze na završnu izložbu, na kojoj otkupljujemo prva tri mjesta. To je ideja, no oba puta javilo nam se toliko dobrih mladih slikara, da smo kupili puno više slika. Te su slike temelj na kojem kompanija Orbico u spomenutim zemljama gradi svoju kolekciju i nastavlja suradnju s nekima od slikara. Do sada je odaziv u objema zemljama bio izvanredan i zaista je bilo teško izabrati 30-ak slika (koliko stane u dogovorenu galeriju, a točan broj ovisi i o dimenzijama odabranih djela) među svima pristiglima. U Poljskoj se prijavilo 300-tinjak umjetnika sa 600-tinjak slika. Bilo je teško. Prošlog smo tjedna ugostili pobjednike iz obiju zemalja u Župi Biokovskoj, u jednoj od mojih vila, gdje su oni boravili tjedan dana i stvarali prekrasne radove za našu kolekciju.

Autobiografija Branka Roglića prevedena je na slovenski, bugarski i poljski jezik / Snimio Slavko Midzor / PIXSELL

Strastveni ste kolekcionar, s velikom zbirkom umjetnina iz razdoblja hrvatske moderne. Koji vam je najdraži predmet?

Teško je danas reći koji mi je najdraži „predmet“. Imam ih nekoliko vrlo dragih koji su nastali kada nisam imao velikih financijskih mogućnosti. Izdvojio bih Gradsku Kavanu Antuna Motike iz 1942, Snijeg u Lici Antuna Gojaka, Dubrovnik Ede Murtića, Gradsku luku Emeanuela Vidovića i Mila Bravačića Vlaha Bukovca. Moje najvrednije umjetničko djelo je Bukovčeva Putifarova supruga koju mnogi smatraju njegovim najboljim radom. Danas u zbirci imam oko 850 slika i skulptura, a jako sam ponosan na suradnju s velikim hrvatskim kiparom Kuzmom Kovačićem, slikarima Harijem Ivančićem i Igorom Dragičevićem te slikaricama Anabel Zanze i Goranom Težak s kojima suradnja još traje.

Imali ste dvije izložbe svojih umjetnina u Zagrebu, a gradite i svoju galeriju u Župi Biokovskoj, odakle potječe vaša obitelj…

U Zagrebu sam imao dvije izložbe. Prva je bila u galeriji Roberta Kavazovića Laval Nugent na Gornjem gradu, a druga u Umjetničkom paviljonu. Galerija u Župi je u izgradnji, a već se polako selektira postav. Obuhvatit će 300-tinjak slika i 100-tinjak skulptura. Ja sam rođen u Makarskoj, cijeli sam život živio i školovao se u Splitu, ali od osamostaljenja Hrvatske svaku subotu sam provodio u Župi. Najprije obnavljajući srušenu djedovinu, a kasnije uživajući u odmoru i druženju s prijateljima. Uz sportski centar s teniskim terenom, golfom, bazenom i terenom za balote, izgradio sam tri kuće koje moja tvrtka Orvas iznajmljuje, što se pokazalo dobrom investicijom. To je način da se ožive sela u našoj Zagori.

Vezani ste uz Župu i time što ste obnovili obiteljsku crkvu. Ona ima bogatu povijest, recite nam nešto više o njoj.

Ako uzmete knjigu Joze Grabovca Povijest, vjera i kulturna baština u Imoti te potražite Župu, možete vidjeti moju kuću i kapelu Gospe Lurdske. Tekst ispod fotografije obnovljene kuće i nanovo izgrađene kapele glasi: „Desno je plemenita kuća iz koje potekoše brojni svećenici, liječnici, učitelji i znanstvenici“. U knjizi pak pjesnika Petra Gudelja Put u Imotu, ispod slike ruševne kuće (kapelu još nisam bio izgradio) stoji: „Plemenita Roglića kuća iz koje tekoše krv, ljubav, pamet, volja“. Crkvica Gospe Lurdske bila je srušena tijekom ili neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Ponovno sam je izgradio za vrijeme obnavljanja obiteljske kuće, između 1993. i 1995. godine.

Na obnovljenoj kući su i tri spomen-ploče. O čemu se radi?

Dvije spomen-ploče bile su postavljene za života moga oca, a posvećene su Branku, očevu bratu, i don Nikoli, svećeniku koji je napisao jedan od najranijih molitvenika na hrvatskom jeziku. Treću sam postavio kasnije, a posvećena je Vladi Gotovcu, predsjedniku Matice hrvatske, koji je kao dječak tu živio dvije godine. Naime, moj djed Stjepan je Vladinu ocu, koji je bio žandar u Župi, bio iznajmio kuću. Moji su tada preselili u Split gdje je djed radio u pošti. Od obnavljanja crkvice Gospe Lurdske, svake se godine održava sveta misa u čast našem blaženiku Alojziju Stepincu i Gospi Lurdskoj. Stepinčevo je dan ranije, pa smo povezali. Nadam se da će se ovaj običaj nastaviti još dugo, do beatifikacije i dalje.

Vaš prastric je napisao molitvenik na hrvatskom jeziku koji ste dali tiskati. Po čemu je on poseban?

Dva brata moga pradjeda bili su svećenici. Don Stjepan je bio stariji i predavao je na gimnaziji u Zadru. On je ostavio Zakladu za školovanje djece Roglića 8. rujna 1890. Josipu Berketu, ravnatelju i upravitelju biskupskog sjemeništa u Splitu. Ušteđevinu od 17.000 florinta u državnim obveznicama u svoje ime i u ime svoga pokojnog strica Ante Roglića, bivšeg župnika sela Dusina dao „za jednu pitomčevinu“ u korist poglavito svoje obitelji i svoga rodnog mjesta. Iz ove zaklade školovao se najveći hrvatski geograf, akademik Josip Roglić. Prije toga je don Stjepan bio kancelar biskupije pod biskupom Pinijem, a obnašao je i dužnost duhovnika Splitskog sjemeništa. Nakon studija u Beču, između 1867. i 1870. gdje stječe znanje profesora, radi kao profesor na školi (Schola Reali) u Zadru.

Potom je don Nikola napisao molitvenik?

Don Nikola nakon ređenja djeluje kao pomoćnik poznatom narodnjaku don Mihovilu Pavlinoviću. Godine 1893. dobio je dozvolu od pape da može držati privatne mise, što je potaklo izgradnju crkvice Gospe Lurdske na privatnom imanju u Župi. „Učen, pokoran, revan i poznavatelj hrvatskog jezika“, napisao je molitvenik koji nosi naslov Kita duhovnog cvieća. Dok je služio kao pomoćnik don Mihovila Pavlinovića u Podgori, u vrijeme narodnog preporoda, pomagao je u borbi za uvođenje hrvatskog jezika kao službenog u Dalmaciji. Pobjeda Narodne stranke rezultirala je 1883. prihvaćanjem don Mihovilova prijedloga da se hrvatski jezik uvede kao službeni u sve državne institucije.

Molitvenik Kita duhovnog cvieća tiskao sam u 100 primjeraka i podijelio prijateljima, a trenutno se radi na tisku novih 300 komada. Inače, Kita je imala 6 izdanja, a jedan ju je čovjek plagirao, pa mu je don Nikola posvetio jednu knjižicu u kojoj ga optužuje za „drpanje tuđeg vlasništva“. Mislim da je to prvi slučaj plagijata u Hrvata.

Prije dvije godine pokrenuli ste i projekt SNOVI, koji sada izlazi u javnost s velikim web-portalom Hrvatsko dvadeseto stoljeće. O čemu je riječ?

Projekt SNOVI (sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrednovanje, identitet) projekt je javno-znanstvenoga karaktera u koji je uključen niz znanstvenika iz humanističkoga i društvenoga područja, ponajviše povjesničara. Svaki od suradnika autor je nekoliko relativno kratkih članaka pisanih jasnim jezikom, čiji je sadržaj i snimio, koji pokrivaju različite teme iz povijesti, ideologije, društvene povijesti, kulture i umjetnosti, kao i običaja hrvatskoga 20. stoljeća. Teme se kreću od velikih političkih događaja ili osoba i ratova koji su obilježili ovo stoljeće, do povijesti svakodnevnice, života „maloga čovjeka“, ideoloških i kulturnih strujanja, evolucije različitih običaja i sl. Tekstovi su utemeljeni na znanstvenom pristupu i metodologiji svakoga autora, s popratnim sadržajima, kao što su odabrane slike i izvori. Također, svaki od autora snimio je i kratki video u kojemu objašnjava određeni povijesni fenomen, problem ili događaj o kojem piše, iz čega se po prvi put stvara jedinstvena baza tekstova i videomaterijala iz hrvatske povijesti i društva 20. stoljeća.

S obzirom na sve rečeno, nije neočekivano da ste napisali autobiografiju, koja je prevedena na slovenski, bugarski i poljski jezik. Kakav je odjek imala ta knjiga u poslovnome svijetu?

Teško mi je procijeniti koliki je odjek imala, ali ono što sam njome želio je ispunjeno. Htio sam pokazati da s privatizacijom 1990-ih u Hrvatskoj nisam imao nikakve veze. Radovalo bi me da mladi poduzetnici pročitaju i poslušaju savjete koje sam napisao na kraju knjige. Ponosan sam na činjenicu da je poljsko izdanje moje Autobiografije predstavio prvi predsjednik nakon pada socijalizma u Poljskoj, Lech Valesa.

Opušta vas ribarenje. Kamo plovite i što lovite? Ima li neka posebna filozofija ribarenja na Jadranu?

Osim umjetnosti, ribarenje je moj glavni hobi koji me opušta i omogućava mi stvaranje novih ideja. Nema posebne filozofije, no ribarenje je najbolji trening strpljenja koje je u poslu neophodno. Plovim uglavnom u Bračkom i Hvarskom kanalu.

Gdje vidite ulogu Matice hrvatske u sadašnjosti i budućnosti naše domovine?

Članstvo u Matici hrvatskoj 1971. godine prilikom mojeg izbacivanja iz Partije bilo je jedan od glavnih razloga za provođenje istog. Maticu hrvatsku uvijek sam vidio kao Glavni stožer hrvatske misli i kulture. Trebamo je jačati, kao i njezin utjecaj na kulturu i izdavaštvo, a osobito kao čuvara novog Zakona o hrvatskom jeziku. U tom ću pravcu svojim radom doprinijeti koliko je to u mojoj moći.