Pjesme o ljubavi, vjeri i patnji

Nedavnim nastupom u rasprodanoj zagrebačkoj Areni pred više od 15 tisuća vjernih i predanih obožavatelja Nick Cave je po tko zna koji put dokazao u kojoj mu mjeri za umjetnički i doslovni opstanak treba bezuvjetna podrška publike. S druge pak strane, u jednome od beskrajnih razgovora koji je vodio s irskim rock kritičarem Seanom O’Haganom (sve je kasnije ukoričeno u knjizi Vjera, nada i krvoproliće) nije propustio istaknuti da i dalje nastoji uživati u „blistavoj i šokantnoj ljepoti svakodnevice“. Ako ništa drugo, „onda kao lijek za kronični cinizam i razočaranost koji ovih dana, čini se, sve okružuju. Ta mi ljepota kazuje da unatoč tome što nam govore da je čovječanstvo iskvareno i korumpirano, a da je svijet postao izopačen, on je i dalje prekrasan“.

Izd. Jugoton Croatia Records, 2024 – reizdanja

Izd. PIAS, 2024.

Svjetlo na kraju Caveove
„duge mračne noći“?

Premda u formalnom smislu Cave razgovara s novinarom, u stvarnosti je riječ o nekoj vrsti unutarnjeg monologa gdje se australski „princ tame“ i veteran gothic rocka nastoji izboriti s vlastitim demonima u tragičnim okolnostima gubitka ne jednog nego dvaju sinova (Arthur i Jethro). Na novom albumu Wild God (koji je promovirao i u Zagrebu i s kojeg je izveo većinu pjesama – čak osam od deset) autor grčevito traga za radošću, ali ne bilo kakvom: sve što je povezano s njegovom kreativnošću, ujedno je povezano s „idejom božanskog.“ Wild God nastao je iz teško razmrsiva klupka patnje, krivnje, boli, vjere, iskupljenja i gotovo očajničke nade i potrebe da iz kaosa osobnog života izađe kao pobjednik, da užas ostavi iza sebe. To je, dakako, nemoguće, pa Cave iz albuma u album, različitim autorskim i aranžmanskim strategijama nastoji postići isti cilj: iznaći pročišćenje, katarzu, kao u recitaciji Joy, gdje se protagonist noću budi opsjednut duhom „plamenog dječaka“ ovjenčanog zvijezdama, koji je simbol svega što je izgubio. Tko je taj dječak, nije teško pogoditi. Slični motivi dominirali su i albumom Ghosteen iz 2019, hermetičnim, teško prohodnim i apstraktnim elektroničkim labirintom intenzivnih emocija i samopropitivanja.

Snimljen u koprodukciji provjerenog suradnika, multiinstrumentalista Warrena Ellisa, Wild God označava povratak konvencionalnijoj strukturi skladbi, premda su Caveove melodije i dalje, osobito u strofama, „ravne“ i uz pokoju iznimku katkada jedva zamjetne – sve je i dalje čvrsto oslonjeno na melodramatične stihove dok glazba uglavnom teče kao podloga, ma koliko bila raskošno aranžirana i efektno dekorirana gudačima i ženskim gospel-zborovima. Vrhunci albuma smješteni su na mjestima gdje su stihovi čvrsto i bez vidljivih „šavova“ ugrađeni u nadahnutu glazbu, poput skladbe Long Dark Night koja himničnim širokim refrenom evocira balade Scotta Walkera, premda se Cave teško može uspoređivati s Walkerovim vokalnim bravurama. Wild God je ekstatičan poziv upomoć, uronjen u atipičnu dozu nečega što bi se, uz mnogo ograda moglo označiti kao optimizam – no svjetlo na kraju Caveove „duge mračne noći“ još uvijek nije na vidiku, barem ne posve. Bez obzira na to koliko ga on i njegovi mnogobrojni sljedbenici priželjkuju.

Upotpunjavanje slike o vokalnom talentu visoke klase

U zamišljenoj potrazi za najzanimljivijim artefaktom u bogatoj i eklektičnoj arhivi Josipe Lisac valja se obvezno zaustaviti na dva nedavno reizdana albuma koja – svaki za sebe, zajedno s vrlinama i pokojom manom – upotpunjuju ionako impresivnu sliku o vokalnom talentu visoke klase. Ako je Dnevnik jedne ljubavi njezina ključna i najosobnija ploča, onda albumi Josipa Lisac & B.P. Convention Big Band International (izvorno iz 1976) te idući Made In U.S.A. (1979) štošta svjedoče ne samo o njezinu interpretatorskom umijeću, nego i o permanentnoj potrebi da ostane u dosluhu sa suvremenom svjetskom scenom ili njezinom ostavštinom.

Premda zvukovno različita, oba su albuma koncepcijski bliska, funkcioniraju kao uvjerljiva zbirka prepjeva skladbi probranih s globalne pozornice, pri čemu je prvi – snimljen uz podršku Boška Petrovića i pridruženih američkih jazz glazbenika – sadržajniji, ozbiljniji i nešto uspješniji u izvedbi. Josipa Lisac pjeva prirodnije no ikad, uz perfektan odabir predložaka i uobičajeno inteligentan hrvatski prepjev stihova Ivice Krajača. Nema sunca / Ain’t No Sunshine posuđena je iz nevelikog kataloga Billa Withersa i ovdje zvuči izvrsno, jednako kao i Čovjek s tisuću mana / Son of a Preacher Man, klasik Dusty Springfield izvorno napisan za Arethu Franklin koja ga je također kasnije izvela. Didn’t We? / Zar ne? preuzet je iz repertoara kultnog skladatelja Jimmyja Webba, dok će najšira publika odmah prepoznati dva standarda Beatlesa – Harrisonovu baladu Something (Nešto) i McCartneyev Yesterday (Jučer).

Za razliku od albuma ostvarenog s Petrovićem i grupom B.P. Convention i snimljenog u Jugotonovu studiju pod dirigentskom palicom Miljenka Prohaske, Made In U.S.A. kreativni je plod produljenog radnog izleta u Los Angeles gdje su Lisac i Metikoš proveli dobar dio 1979. godine. Materijal se rađao u Studiju 55 u L.A.-u, u suradnji s američkim session-majstorima i uz aranžersku pomoć Ire Newborna, „teškaša“ koji je surađivao i s imenima poput Raya Charlesa, Billyja Joela i Diane Ross. Kao što svjedoči hit Ti si genije, Josipu je u Americi zahvatila disco-groznica, ali srećom, samo djelomično. Balade u sporom (Opet sam slobodna) i srednjem tempu (Naša zvijezda gubi svoj sjaj) briljantne su, dok okosnicu ploče čine dvije izvedbe njezina heroja Vana Morrisona – Čarobna noć mjeseca (Moondance) i akustično upakiran, delikatan iskaz bezuvjetne ljubavi naslovljen Život s njim (Crazy Love). Oba ostvarenja dolaze s poboljšanim zvukom i vrlo su preporučljiva, a posebice prvi, ostvaren s Boškovom ekipom. Smatrajte ga novootkrivenom tajnom koja je bez potrebe čuvana desetljećima.