Od Matice ilirske do Matice hrvatske

Bez obzira na to što Matica od 1842. do 1874. nije nosila hrvatsko nego ilirsko ime, njezin je program temeljno bio kroatocentričan. Primjerice, sve 22 knjige koje je u tom razdoblju objavila bile su knjige hrvatskih autora ili prijevodi na hrvatski jezik. U šest svezaka časopisa Kolo koje je objavila od 1847. do 1853. svi su sadržaji, osim jedne pjesme crnogorskog vladike Petra Petrovića Njegoša, objavljeni na hrvatskom jeziku. Ništa bitno drukčije nije ni u Nevenu niti u Viencu. Prema tome, mišljenje da je ilirsko ime u hrvatskome narodnom preporodu u prvom redu služilo cilju objedinjavanja južnoslavenskih naroda, a tek na drugome mjestu nacionalnoj integraciji hrvatske nacije, nema pokriće u programu koji je ostvarivala Matica ilirska. Upravo suprotno, Matičin je program bio gotovo posvema ispunjen sadržajima koji su temeljno gradili i širili hrvatski nacionalni identitet, čime je zapravo provodila karakterističan europski nacionalni integracijski program, sličan programima brojnih drugih europskih nacija 19. stoljeća.

Promjena imena Matica ilirska u Matica hrvatska bila je moguća i potrebna jer je završio povijesni proces objedinjavanja hrvatskih kulturnih nacionalnih sastavnica u jedinstveno hrvatsko kulturno biće istoga identiteta. Veći dio nacionalnoga hrvatskoga teritorija objedinjen je, utemeljene su najvažnije kulturne institucije, jedinstveni hrvatski jezik postao je službeni pa su nestali najvažniji razlozi za uporabu ilirskoga imena, koje je  pomoglo u stvaranju zajedničkoga hrvatskoga kulturnog identiteta. To međutim nije značilo da je istovremeno nastupilo razdoblje velikoga procvata hrvatske kulture, što je u svome govoru na Glavnoj skupštini Matice hrvatske 1875. istaknuo Ivan Kukuljević Sakcinski, opisujući probleme djelovanja hrvatskih književnika koji zbog rješavanja egzistencijalnih pitanja imaju premalo vremena da bi se bavili književnošću. Uz to kao veliki problem naveo je i slab interes za čitanje u širem društvu, tj. „veliki nemar za našu knjigu tako dobro kod našega višjega plemstva i činovništva kao i kod velikog dijela našega gradjanstva“. Kao suprotnost toj lošoj praksi izdvojio je i pohvalio hrvatsko svećenstvo i mladež koji su se isticali velikim angažmanom u Matici hrvatskoj i cijelom kulturnom životu: „Rodoljubno naše svećenstvo prednjači i u ovom društvu revno svojom potporom, a naša nade puna mladež prijanja takodjer rado uz društvo“. Izrazio je na kraju govora i nadu „da će i kod nas doskora osvanuti ono vrieme, kad će svaki član naroda osjetiti, da bez podpore i procvietanja narodne  knjige neima duga obstanka u kolu sadašnjih kulturnih naroda, te da samo pravom i što većom prosvietom naš narod može s popeti do one visine, na kojoj bi ga rado vidio već sada mladjahni naš sviet“.

Promjene započete 1874. kojima je Matica hrvatska poboljšala svoje djelovanje odrazile su se ubrzo i na velik napredak u izdavačkom programu. Godine 1875. Matica hrvatska objavila je knjige Julesa Vernea Od Zemlje do Mjeseca i Oko Mjeseca, a 1876. njegovo djelo Put oko Zemlje za 80 dana i dvije knjige Augusta Šenoe: Antologija pjesničtva hrvatskoga i srbskoga narodnoga i umjetnoga i O poetici. Time je prekinuta izdavačka kriza Matice hrvatske u kojoj od 1869. do 1874. nije objavila nijednu knjigu, nego samo Vienac. Ujedno je time otpočelo razdoblje iznimno bogatoga Matičina nakladništva.