Manifestacija promjene i kontinuiteta

Nedavno održani 33. Dani hrvatskog filma, najstariji filmski festival utemeljen u samostalnoj Hrvatskoj, još su jednom potvrdili da ih se najsažetije može opisati imenicom mijena ili promjena. Štoviše, ovogodišnji križanac smotre i festivala, na kojem se dijele vrijedne nagrade, ali i pruža prilika za detaljniji uvid u kvalitativni prosjek recentne domaće filmske produkcije kratkog i srednjeg metra svih filmskih rodova, održao se upravo u znaku mijene ili promjene.

Mnogo je toga bilo novo i drugačije: od toga da se festival nakon 32 godine prvi put nije održao u Zagrebu nego u Karlovcu, u prostorima prije po prilici godinu i pol obnovljenog Kina Edison koje se pokazalo kao odlična festivalska pozornica, preko termina održavanja manifestacije, jer je uvriježeno proljeće s „klizanjem“ od travnja do lipnja zamijenjeno jeseni, odnosno sredinom listopada, do dijelom također novog sustava odlučivanja o nagradama, što je bilo povjereno peteročlanom stručnom ocjenjivačkonm sudu. Festival je i ove godine imao novog umjetničkog ravnatelja, filmskog kritičara Silvestra Miletu, koji je u suradnji s Hrvatskim društvom filmskih kritičara kao glavnim organizatorom Dana koncipirao vrlo bogat i ambiciozan program.

Nagrađeni na 33. Danima hrvatskog filma  / Izvor Dani hrvatskog filma

Ljubitelji domaćeg filma tako su mogli uživati u odličnim te već potvrđenim i nagrađivanim novim naslovima kao što su igrani kratkiš Čovjek koji nije mogao šutjeti Nebojše Slijepčevića, dokumentarac Naša djeca Silvestra Kolbasa ili kratki animirani film Žarko, razmazit ćeš dite! braće Veljka i Milivoja Popovića, ali i u vrlo zanimljivoj i kvalitativno ujednačenoj svježoj produkciji koja je dosad nezasluženo nekako prolazila „ispod radara“, pa i na festivalima kakav je primjerice Animafest.

Pobjednička Niska trava

To svakako nije slučaj s pobjedničkim igranim kratkišem Niska trava autora Davida Gaše, filmom koji se prethodno zakitio Nagradom Vedran Šamanović i Posebnim priznanjem žirija u Studentskom programu Sarajevo Film Festivala, baš kao i Zlatnim kolicima u programu Kockice ZFF-a, Posebnim priznanjem i Nagradom publike na Međunarodnom studentskom filmskom festivalu STIFF te nagradom Oktavijan HDFK. Riječ je o ugođajem tendenciozno hladnom i distanciranom ostvarenju koje izvedbom podsjeća na filmove grčkog čudnog vala i poetiku Michaela Hanekea, te koji ponešto duguje i nasljeđu Raymonda Carvera, odnosno „kratkim rezovima“ iz istoimenog filma Roberta Altmana. Priča se odigrava tijekom jednog ljetnog popodneva i rane večeri u osječkoj četvrti Retfala, a počinje isprva naizgled nedužnom igrom skrivača skupine djece da bi se ubrzo razgranala u niz vrlo zanimljivih epizoda koje su predočene fragmentarno. Klinci upadaju u tuđa dvorišta, jedan se skrije i u automobil da bi poslije pobjegao. Dok jedan čovjek kosi travu i tome pokušava podučiti sina, drugi dječak ne želi ići na ljetovanje s obitelji, a jednoj će ženi pozliti dok bude postavljala stol za ručak. Neke obitelji spremaju se na put i odlaze od kuće, druge u vrtu roštiljaju i pripremaju ručak. Dvojica mladića pokušavaju se rashladiti u plastičnom bazenu, a pred večer prolazi i vozilo za zaprašivanje komaraca.

Kadar iz nagrađenog filma Obiteljski portret

Kadar iz pobjedničkog filma Niska trava

Film bilježi detalje iz svakodnevnog života te izuzetno mnogo pozornosti posvećuje ozračju koje je vrlo dojmljivo. Dominiraju široki planovi i totali, nema nijednog krupnog plana, ljudske figure su udaljene, a prostor u kojem ljudi žive i kojim se kreću itekako je važan. Njega je autor ostvario i tako da je naknadno malo intervenirao u krajobraznu arhitekturu, da bi postigao geometrijski plan dvorišta i zgrada kakav je želio. U tom smislu kompozicija kadrova nije nimalo slučajna: dominiraju pravokutni vrtovi i niske pravokutne zgrade, kao da se kompozicijskim skladom navješćuje kontrapunkt u neskladu ili dramama među ljudima. Njih pak tumače poznata glumačka imena, od Arete Ćurković, Sandre Lončarić i Vlaste Ramljak do Živka Anočića i Igora Kovača. Film Niska trava apsolutni je pobjednik festivala, jer je nagrađen i u kategoriji najbolje fotografije (Tin Ostrošić), a osim Nagrade Jelena Rajković Društva hrvatskih filmskih autora dodijeljena mu je i Nagrada za etiku i ljudska prava. Posrijedi je vrlo zrelo djelo mladog autora koji studij na Akademiji upravo privodi kraju i čiji dugometražni prvijenac itekako valja iščekivati.

Odlična animirana ostvarenja

O filmu Čovjek koji nije mogao šutjeti Nebojše Slijepčevića, koji je na Danima nagrađen za najbolji scenarij, dok je Goran Bogdan za glavnu ulogu nagradu osvojio ravnopravno s Paškom Vukasovićem za rolu u naslovu Čopor Marka Jukića, u Vijencu smo pisali nakon osvajanja kanske Zlatne palme za najbolji kratkometražni film. Ovom prilikom dodajmo da je ostvarenje temeljeno na istinitom ratnom zločinu počinjenom u BiH ovih dana posve zasluženo nominirano i za Europsku filmsku nagradu u kategoriji kratkometražnog filma. Bit će sjajno ako nominacija bude i potvrđena. Kao što se već odavno uobičajilo, festival je i ove godine velikim dijelom prošao u znaku najpopularnije kategorije animiranog filma.

Strukovnu nagradu za najbolju režiju Veliki žiri tako je dodijelio Lei Vidaković za impresivno djelo Obiteljski portret, u kojem je autorica kroz prikaz i doslovne i metaforičke truleži jedne šire obitelji i kuće iz koje se ona iseljava dala vrlo efektan i prilično dojmljiv kroki raspada Austro-Ugarske Monarhije. Ozračje tjeskobe i nadolazeće kataklizme vrlo je sugestivno, bogato je ilustrirano slikovitim detaljima, a autorica je u filmu učinkovito spojila dvije svoje izražene tematske preokupacije, bavljenje prošlim ali ne nužno boljim vremenima te obiteljskim motivima, ponekad i iz vlastitog obiteljskog kruga.

Drugi „crtić“ koji je žiri izdvojio dodijelivši mu nagradu za oblikovanje zvuka je Leptir autorice Sunčane Brkulj, pozitivno infantilna minijatura o zajednici vrtnih životinja i bića koja skladno žive pored fontane, ritmički obavljajući svoje svakodnevne poslove i uživajući u igri. Kad zbog leptira fontana u jednom trenutku prestane s radom, živo(s)t će nakratko zamrijeti zbog nesigurnosti i moguće loše perspektive, da bi se zajednica snašla s mlijekom umjesto vode. No onda opet uslijedi promjena, a kakofonija zvukova odlično ilustrira te promjene, kao i život u vrtu.

Animirani film koji bi potpisnik ovog teksta kvalitativno izdvojio uz Obiteljski portret je Žarko, razmazit ćeš dite! braće Veljka i Milivoja Popovića. I o njemu je u Vijencu već bilo riječi povodom dviju najvažnijih nagrada koje je osvojio na Animafestu, pa sad nadodajmo samo da je djelo snimljeno prema knjizi U malu je uša đava Tisje Kljaković Braić izuzetno šarmantno, duhovito i životno, sa slikovitim likovima i njihovim podjednako zabavnim dijalozima te naracijom u offu koju izgovara Tisjina starija kći.

Ukratko, ovogodišnji Dani još su jednom potvrdili da hrvatski film kratkog i srednjeg metra i dalje ostvaruje izvrsne rezultate te svjedoči o trajnoj potentnosti njegovih autorica i autora.