L A N I Š T A

                                                                  !2. ožujka – Jedino se moram susprezati da nekog ne nazovem. Željna sam razgovora. Bože, nitko mi više nije na raspolaganju osim tebe. Što ti mogu reći što ti već nisi rekao?!

                      Gusto ne bud’ pusto! Kad je gusto – nije pusto! Maneno saneno. Znano-neznano. Ovamo-onamo. Moja duša na vagi. Ima je na obje strane. Maneno-saneno. Dan jedan. Sve se lijepo posloži. Zaparložila mi se duša.  Ovdje prazno – o zemljo! O Bože! Tajno sveta – zašto uopće hodimo. Sve što daješ UZIMAM., BOŽE UZIMAM. Tebe prvoga. I posljednjega.  Kako si bio nevoljen. Malo topline od mene. Kako si bio nevoljen. Učinio si da sam postala vitez, žena, svećenik. Učinio si me svojom majkom, a ćutim se tako nedostojnom! Vidiš li mi lice. Išarano borama. O svijete, ja sam tvoje dijete. Svijete, čuješ li? 13. je ožujka. Nasmiješena sam. Kako se čovjek može odlučiti koga voli?! Volim tvoje plave oči. Volim tvoje tamne. Volim tvoje maslinasto zelene. Volim tvoje tamnozelene. Tvoje tirkizne. Kristuše na križeku, pozdravi mi ih na kojem god svijetu bili i recite im da sam osamljena. Ostavljena, zapuštena…

              Predajem se onom djeliću snovite zemlje gdje se liježe kad sunce zađe. U kojoj se živi sa suncem. O oprosti mi NEONE! Ti da, one ne.

               O snovi moji tko vas sniva. Tko snuje ljepše dane. Neon mi se lagano trzne. Što će biti od mene, Gospodine? Hrvoje što će biti od mene? Kud ću i kamo s tolikim darovima? Koje si mi dao.

                Tanano-maneno govorim iz pustih debljina taneno- maneno – o sinovi o kćeri – kud ću s večeri, a doći će i ona.

 Taneno-maneno.

 Kad će doći do moje primopredaje – kad će? Vrijeme me jede i ja jedem njega – o dobroto božanska – i u dobru i u zlu – ne iznevjeriti se. O prozoru otvoreni.

Taneno-maneno – ne križaj noge – cijelo tijelo tvoje odijelo – sva stanem u nj. Ako je zima može i gunj. Taneno-maneno. Tašun- tašun- tanana…

Evo me – jesi li me zvao? Jesi – oprosti – zdrave ti kosti – i premostiti moram ovo vrijeme od žene do žene – a nigdje mene.

Taneno maneno – smiluj se kaosu što se osu ovim stranama i neka ti blagoslovljen put. Ruta. Košulja ti bila čista. Ja ista.

Tanenoi-maneno sam se zagledala u te, a rekav bi – nigdi ne gledam – gledam- gledam ne trepam dok za tobom ne krepam taneno-maneno…

Evo sam već stara i luda i huda – BUDHA – kad je stajao u Bamu sličio je na me. Imao je debele noge. Nisu ga smjeli rušiti. Stražario je na vratima istoka. ‘oće opet nosat’ fotografije oni koji ne vole slike i prilike taneno-maneno.

 Tina-tana – tona – tuna – tena – mijena – nijemo kolo taneno-maneno – sve se praši – pred vratima crkve Gospe Sinjske.

O Sinaju jesu procvjetale kajsije – kad ćemo na put? Naša Ruta Moapka. Naša Egeja, Hageja,

Hagara – svi smo mi Gaze, svi smo Ukrajina – svi smo krajičkom oka u ratu – da se nađe jedna mirna glava – eto joj slava.

Saneno-maneno – ne slušaj me – budi samo uza me  anđele moj čuvaru mili svojom snagom ti me zakrili. A jesi krilata – obilata – a bila si k’o šipka. Mijenjam se. Izišao mladi mjesec. Ima on svoju zvijezdu koju gleda.  Bez brige sam i pameti. Možda nešto malo. Malkoc.

Pođi leć’ saneno- mameno – plješći tanano – nemoj da te smute – krute riječi – što te priječi da usneš sa mnom tanano-lagano..

Maneno-tanano – iznemogo’ mučeno-učeno snebivanje – noć i-i-i-i svane. Svak svom Ivane      

Svak svome sinu – svak svoju čašu ispit’ mora – malo pomalo ili naiskap taneno lagano.

Maneno–laneno u meni ugiba košuta žedna. U meni gine život moj i tvoj laneno-lagano. A ja teška k’o tuč.

Maneno–laneno pismo pismu piše – tvoja sam dok dišem – polja moja zelena, polja moja, zlaćana njivo moja – umirem od čežnje. Iščeznut ću laneno – taneno – tenano – laneno – laneno – laneno  LANIŠTE! LANIŠTA! LANIŠTA! I z l a z i m  n a  p r o p l a n a k…         

Edvard Munch, Dvije osobe (Usamljeni), 1899.

Nježno i tjeskobno

Piše Darija Žilić

Božica Zoko rođena je 1963. u Vinkovcima, školovala se u Gradištu i Županji, a diplomirala je kroatistiku u Zagrebu. Pišući o poeziji Božice Zoko, pjesnikinja i kritičarka Tea Benčić Rimay posebno ističe njeno poigravanje riječima: „Ona se zaustavlja na svakoj pojavi u jeziku kada u prvi plan isplivaju jezične sinonimije, homonimije, antinomije“. Upravo je Tea Benčić Rimay posvetila književni portret Božici Zoko u knjizi I bude šuma, uočavajući još prije dvadesetak godina da je pjesnikinja rano uronila u ozbiljno i intrigantno promišljanje o pjesničkom umijeću, a okušala se uspješno i u različitim književnim vrstama i oblicima, tako da je već tada imala iza sebe osamnaest samostalnih naslova – poezije, proze, putopisa i monografskih studija.

Za svoj pjesnički i književnokritički rad višestruko je nagrađivana, pjesme su joj uvrštene u antologije, a kao kvorumašica sudjelovala je i u Quorumovu projektu Posao dvanaestorice, uz još jedanaest autora. Od pjesničkih knjiga treba izdvojiti zbirke Trg na kojem stojimo, ruši se (1990), zatim Biće iz mraka (2001), Opisivanje kruga (2004), Crveno more (2007), Zapisi iza greba (2009). Upravo u Zapisima iza greba pjesnikinja intenzivno izjednačava pisanje i življenje, piše o uronjenosti u vlastito biće, o „životu u pričuvi“, „nenosećoj utrobi“, a lirska junakinja poistovjećuje se s djetetom – „moje žensko kao da se nikad rodilo nije“. Zato i nalazimo u poeziji Božice Zoko stihove koji su pisani iz perspektive začuđenog djeteta koje se divi i čudi svijetu, uživa djetinje u izdvojenosti... I pritom nadahnuto govori o ljepotama svog kraja, o pčelama i lješnjacima, poistovjećuje se s biljkama, a priroda joj je utočište.

U poeziji Božice Zoko dominira i neka pomirenost i veselje, jer su pjesme u kojima se naslućuje teška atmosfera nerijetko završavale upravo infantilnim iskazima koji podsjećaju na dječje brojalice i bajke, pa se čini kao da njezina lirska junakinja mirno promatra život oko sebe. No u Laništima koja su inspirirana Novalisovim Himnama noći, Zoko stvara ritmičku prozu i stihove sjedinjene koji su kao krikovi, snažne molitve koje sadrže i elemente tog obrednog, pa i dječjih brojalica, ludičkih sintagmi, ali čini se kako te utjehe nema, lirska junakinja je „Ostavljena, zapuštena“. Ona se obraća Bogu, tragički, a opet i igrajući se riječima, ponavljajući frazem „maneno-laneno-taneno“ kao da piše i neki oblik uspavanke koji umiruje onu koja piše, čezne, snatri... Uz to, obraćajući se Bogu, ona ističe: „Kako si bio nevoljen!“

Pjesnikinja uzima, ali i daje, daje toplinu, zahvalna što ju je upravo Bog učinio „vitezom, ženom, svećenikom“. Referira se i na suvremene ratove u Ukrajini i Gazi pa je njezin glas vapaj za mirom. U Laništima spominje i Hrvoja, a pomni čitatelj njezina opusa prepoznat će Hrvoja Pejakovića, pjesnika i kritičara koji je pisao o radu Božice Zoko ističući njezin sofisticiran način pisanja koji pokazuje koliko je iskrenog truda, ali i silne nježnosti ona unijela u vlastitu poeziju.

Možemo zaključiti da su Laništa nježna i tjeskobna, sjajna ritmička proza sa stihovima, uzvišena i kad se govori o ljudskim jadima, teškom životu kojem upravo pisanje, a u slučaju Božice Zoko i slikanje, daje smisao. Ciklus završava uskličnikom „Lanište!“ i kao da ipak na kraju daje smisao povezujući mekoću izraza i težinu postojanja.