Korifej hrvatske neoavangarde

Povodom stogodišnjice rođenja u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu priređena je retrospektivna izložba Picelj i prijatelji o Ivanu Picelju, korifeju i jednom od najznačajnijih hrvatskih avangardnih umjetnika druge polovice 20. stoljeća. Autor izložbe je povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Zvonko Maković, umirovljeni profesor moderne umjetnosti na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Napravio je odličan posao. Izložba je uzorno postavljena uz tekstove i objašnjenja, što je čini preglednom, jasnom i edukativnom.

Eksperimentalni atelje (EXAT)

Ivan Picelj rođen je u Okučanima 28. srpnja 1924. godine, a preminuo je 22. veljače 2011. godine u Zagrebu. Godine 1943. upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu koju napušta već 1946. godine uz izraženo nezadovoljstvo oblikom nastave koji u potpunosti zanemaruje slobodu umjetničkog izražavanja. Picelj je od svojih prvih umjetničkih koraka promišljao umjetnost uz geometrijsku apstrakciju koju je želio ostvariti kroz sintezu čiste i primijenjene umjetnosti. O Ivanu Picelju piše se, uzevši u obzir njegovu sintezu različitih grana likovnih umjetnosti, kao o slikaru, grafičaru, graditelju objekata i aktivnom kulturnom djelatniku. Godine 1947. Picelj sreće arhitekta Vjenceslava Richtera koji ga iste godine upoznaje s Aleksandrom Srnecom čime je stvoren krug koji će uskoro činiti jezgru buduće grupe EXAT 51. Formiranje ovog kruga značit će temeljno načelo grupe: sintezu likovnih umjetnosti, pomicanje granica između tzv. čiste i primijenjene umjetnosti.

Postav izložbe u MSU / Snimio Juraj Vuglač

Nakon studija, Picelj se bavi uređenjem i opremanjem štandova na ondašnjem Zagrebačkom velesajmu u Savskoj, što je bitno utjecalo na njegov daljnji rad. Već tada opredijelio se za modernu tendenciju spoja umjetnosti i industrije, što je ostala misao vodilja njegova djelovanja. Rad na opremi sajamskih izložbi doveo ga je do uređenja jugoslavenskih paviljona u Zagrebu, Beču, Hannoveru, Stockholmu, Torinu i Chicagu, koje je izvodio zajedno s kolegama Vjenceslavom Richterom i Aleksandrom Srnecom. Prijateljstvo i suradnja s Richterom i Srnecom bili su podloga za osnivanje likovne grupe koja će označiti prekretnicu na hrvatskoj umjetničkoj sceni. EXAT 51 ili Eksperimentalni atelje nastaje 1951. godine kao udruženje nekolicine umjetnika koji su u poslijeratno vrijeme nezadovoljni promišljanjem i položajem umjetnosti koji nameće socrealizam. Upravo u tom razdoblju EXAT 51 javlja se kao jedna od čvrstih komponenata koja se opire likovnoj realizaciji i atmosferi koju je zahtijevao socrealizam.

U grupi EXAT 51 uz Ivana Picelja djelovali su korčulanski arhitekt i dizajner interijera Bernardo Bernardi, arhitekti Zvonimir Radić, Božidar Rašica i Vjenceslav Richter te umjetnici i dizajneri Zdravko Bregovac, Vlado Kristl, Aleksandar Srnec i Vladimir Zaharović. Premda o Ivanu Picelju u kontekstu grupe EXAT 51 govorimo kao o slikaru, njegova će exatovska djela biti od velike važnosti za njegov kasniji grafički opus. U tim se projektima osobno vrlo angažirao tako da je prvu izložbu grupe 1952. godine organizirao u vlastitom stanu u Gajevoj 2b u samom središtu Zagreba. U veljači 1953. Picelj, Kristl, Rašica i Srnec imaju izložbu u Društvu arhitekata u Zagrebu. Ukinuće predmetnog svijeta i zalaganje za bezuvjetnu apstrakciju te artikulirana svijest o potrebi povezivanja slikarstva s arhitekturom, skulpturom i primijenjenim umjetnostima bile su bitne inovacije koje su postavila četvorica exatovaca, među kojima je Picelj bio najradikalniji. Picelj je s vremenom razvio svoj specifičan, apersonalni slikarski smjer geometrijske apstrakcije pod utjecajem tada modernog konstruktivizma, Bauhausa i ruske avangarde.

Od reljefa objekata do
grafičke djelatnosti

Ivan Picelj strogo je inzistirao na geometrijskoj apstrakciji, graditeljskom, konstruktivnom djelovanju, pristupu i organiziranju formi i oblika. Krajem 1950-ih reducira boju i svodi je na crnu, sivu i bijelu s kvadratima ukomponiranima u sliku. Godine 1961. nastaju Površine – drveni reljefi koji postaju objekti. Pod objektima se podrazumijevaju skulpturalne forme, a Površine su reljefi koji stvaraju trodimenzionalnu iluziju. Kasnije je tu praksu izrade objekata nastavio, a drvo zamijenio metalom koji ili boji ili ostavlja čistim.

Osvajanje prostora bit će potpuno u djelu Euklidov vrt iz 2005. kada nekoliko stereometrijskih tijela ističe prijelaz s dvodimenzionalne plohe u trodimenzionalne bijele objekte. Ovaj gotovo idealistički pristup oblikovanja ne odlikuje samo slikarski i objektni (skulpturalni) opus Ivana Picelja, nego i onaj grafički. Godine 1956, kada je djelovanje grupe EXAT 51 na izmaku, nastaju najreprezentativnija djela exatovske faze Ivana Picelja. Iste godine, suočen s problemom da kao slikar nije mogao svoja djela stvarati u većoj nakladi, odlučuje svoja ranija slikarska djela prenijeti u tehniku serigrafije čime započinje njegova grafička djelatnost o kojoj se najčešće govori u sklopu Zagrebačke škole serigrafije. Ona je okupljala umjetnike koji se koriste tehnikom serigrafije te čije se oblikovanje kreće unutar strogog geometrizma što joj je priskrbilo naziv „škole“. Upotreba serigrafije omogućila je intenzivnu multiplikaciju i distribuciju umjetničkih tvorevina gdje umjetnik postaje „tvorac predložaka po kojima će grafički listovi biti naknadno izvedeni od strane tehničara“. U tehnici svilotiska 1957. godine producira svoju prvu grafičku mapu. Grafika postaje njegov medij i manifest nove umjetnosti.

Nove tendencije

Grafika je omogućavala socijalizaciju umjetničkog djela i njegovu široku rasprostranjenost. Piceljeve su mape pažljivo opremane i tiskane u najužoj suradnji s poznatim izdavačima i tiskarima, primjerice tiskarom Brane Horvata u Zagrebu i tiskarom Arcay u Parizu. Predgovore su mu pisali Radoslav Putar, Gillo Dorffles, Abraham Mole i Annie Le Brun, supruga hrvatskog nadrealističkog pjesnika u Parizu Radovana Ivšića. U serigrafiji u boji Picelj je realizirao brojne grafičke listove i mape. Slavne su Oeuvre programmée No 1 iz 1966, Cyclophoria iz 1971, Géométrie élémentaire iz 1974, Connexion iz 1979–80, Remember, Odnosi i dvije mape Varijacije iz 1994. i 2002. te posljednja mapa Ulmske varijacije iz 2006. godine. U njima povezuje i varira razne modularne jedinice, krugove, kružiće i kvadrate i/u kvadratu.

Od 1961. godine Picelj postaje članom međunarodnog pokreta Nove tendencije (1961–1973) i sudjeluje na nizu međunarodnih izložbi. Posebno treba istaknuti njegovo izlaganje u Galeriji Denise René u Parizu 1959. godine kao početak suradnje s tom galerijom. Budući da su promišljanja umjetnosti Novih tendencija bila gotovo usuglašena s onima Ivana Picelja, od samih je početaka uključen u organizacijske poslove, uređenje kataloga i izradu plakata za svih 5 izložaba Novih tendencija u Zagrebu. Unutar Novih tendencija Ivan Picelj mijenja svoj oblikovni vokabular: umjesto prethodne geometrijske apstrakcije, u kojoj je kombinirajući različite oblike i forme postizao zanimljive kompozicije, prelazi na jezično vizualne, programirane i kinetičke umjetnosti za koje su se zalagale Nove tendencije.

Grafičke mape i suradnja s Galerijom Denise René u Parizu

U tom razdoblju djelovanja nastaju dvije grafičke mape u nakladi Galerije Denis René: spomenuta mapa Oeuvre programmée No 1 iz 1966. te mapa Cyclophoria iz 1971. u kojoj je već vidljiv pomak od oblikovnog jezika Novih tendencija koji je Picelj u potpunosti primijenio u prethodnoj grafičkoj mapi.

Ivan Picelj bitan je i kao dizajner. Stvorio je kompletan vizualni identitet Novih tendencija, povezan s ondašnjom Galerijom suvremene umjetnosti (danas Muzej suvremene umjetnosti). Osim plakata, Picelj je dizajnirao knjige, časopise i kataloge paralelno s dizajniranjem plakata (o izložbi u Hrvatskom muzeju naivne umjetnosti pisali smo u jednom od proteklih brojeva Vijenca). Njegov je opus ne samo visokokvalitetan nego i kvantitativno fascinantan. Zahvaljujući putovanjima i osobnim poznanstvima, doveo je u Zagreb neke od najvažnijih i najznačajnijih francuskih, talijanskih, mađarskih, njemačkih i južnoameričkih umjetnika kinetičke, apstraktne i opartističke umjetnosti, koje je upoznao preko Galerije Denise René – Talijane Alberta Biasija, Getulija Alvianija, Enza Marija, kritičara Gilla Dorfflesa i druge, te Francuza Francoisa Moreletta, Mađare Victora Vasarelyja i Nicolasa Scheffera, Nijemce Hartmuta Bohma, Manfreda Roberta Schrödera te grupu Zero (Günther Uecker, Otto Piene i Heinz Mack), Argentinca Julija LeParca, Venezuelanca Jesúsa Rafaela Sota, Brazilca Waldemara Cordeira i brojne druge.

Ovaj rastom omalen i uvijek raspoložen, nasmijan, ljubazan i simpatičan gospodin jedan je od najvažnijih, najvrednijih i najznačajnijih giganata među hrvatskim umjetnicima avangarde nakon Drugoga svjetskog rata.