Kako ih (se) osloboditi?

Kad Ilija Čvorović, protagonist Balkanskog špijuna Dušana Kovačevića, kaže „Mene su zatvorili zbog onoga u što su me terali da verujem!“ – citat je namjerno u izvorniku jer se tako odnedavno igra na velikoj pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu – on nimalo slučajno izgovori najveću istinu o sebi. I o svima sličnima njemu. Najprije to da je tjeran, a onda i da je zatvaran, pa je ostao i natjeran i zatvoren. I tako postao transgeneracijski trajno žareći simbol, barem na ovim područjima, svih natjeranih i još uvijek ili zauvijek zatvorenih. Stoga je još veći paradoks kada izgovori još jednu od manje izravno duhovitih i stoga manje pamtljivih i rjeđe citiranih replika: „Mene nitko ne plaća, ja sam slobodan čovek!“

U Varaždinu, a i šire, glavnu ulogu u ovom komadu trenutno ne može igrati
itko drugi do Ljubomira Kerekeša / Izvor HNK u Varaždinu

Doktrinarni temelj dramskog zapleta običan je čovjek u neobičnoj situaciji, ali s Balkanskim špijunom i to je obrnuto, jer obična situacija jedne prosječne obitelji na obodu velikoga grada koja „izdaje“ (Ilija bi i u tome vidio zavjeru!) sobu i nju pukim slučajem unajmi emigrant s ozbiljnom željom za povratkom dovodi do zapleta s protagonistom koji je sve samo ne običan. Ali nije rijetkost! Ilijina žrtva čak Ilijinu ženu pita: „Koliko njega ima?“, a brat Đura drugdje odgovara „Ima nas, Čvorovića, hvala bogu...“ dok u finalu sam Ilija viče: „dok je mene, dok je mog brata, dok je nas još stotinu hiljada...“. Nominalno, riječ je o u paranoji prerasloj u PTSP zatvorenika nakon podjele u jugoslavenskom društvu po liniji Rezolucije Informbiroa 1948, ali faktički je riječ o svima koji su, iz bilo kojeg razloga i s bilo kojom svrhom, pritjerani da misle kako bi mislili da ne misle a zapravo smišljeno djelovali – ne razmišljajući. 

I zaista, ima ih! Pitanje je samo kako ih (se) osloboditi. I vjerojatni odgovor, pesimizmom i cinizmom ne samo Kovačevića nego i povijesnog iskustva, opet, „ovih prostora“ vjerojatno glasi: nikako i nikada, na štetu svih. Upravo zato što je uspio pogoditi nešto neprolazno, možda povijesno ili mentalitetom zadano, a možda sveprisutno i samo nama u ovom obliku najzanimljivije i najrazvidnije, i ovaj je tekst Dušana Kovačevića stekao kultni status. Postaviti ga sračunat je repertoarni potez, koji višestruko funkcionira jer produkciji nužno dodaje razne vrste pogodnosti, od zadovoljavanja nostalgičnih poriva onih koji su to vrijeme živjeli, preko onih kojima je to već bio „jučerašnji svijet“ do onih koji nostalgiju ne razumiju, ali ih i dalje intrigira Kovačevićeva sad već gotovo legendarna sposobnost pisanja takozvanih dobro skrojenih komada s dubinskim i trajnim viškom značenja. U ovom i nekim drugim slučajevima, usput i za svaki slučaj, ovjekovječena i filmom.

Još relativno mladi redatelj Vanja Jovanović odlučio je tekst postaviti gotovo kao presliku onoga što je ionako u kolektivnoj memoriji, mudro odustavši od bilo kakvog pokušaja osuvremenjivanja, vjerojatno svjestan da jedinstvenost informbiroovske cezure u tako osjetljivom trenutku jednog društva u nastajanju, ili u više-manje kolektivnoj iluziji novog početka, nije moguće pronaći, a onda ni funkcionalno postaviti bez pretjeranog i nepotrebnog rastezanja značenja i forsiranja aluzija. Zanatski pribrano i dosljedno ostavio je i jezik izvornika za koji je savjetnica bila Gordana Gadžić. Tim minus postupkom, koji to zapravo nije, očekivano je dobio više: točnu, tečnu i funkcionalnu predstavu u kojoj se zna što se kako radi i tko što radi. Profesionalci varaždinskog kazališta pritom nisu zakazali: od Elizabete Brodić u ulozi jedinice Sonje („imam ćerku jedinicu i zemlju jedinicu“), preko Roberta Španića kao podstanara Jakovljevića kojem pristojnost ne pomaže pa do Đure Čvorovića Marinka Leša, programirano grotesknog u izvedbi brata blizanca Ilije.

U Varaždinu, a i šire, glavnu ulogu u ovom komadu trenutno ni ne može igrati itko drugi do Ljubomira Kerekeša, koji nakon nimalo epizodnog oca u Slučaju vlastite pogibelji kao da želi povratiti auru dramskog prvaka pa ponovno uskače u cipele u kojima je odavno trebao biti. Ovakva uloga upravo je ono što glumcu takve vrste treba, jer u njoj na populističku matricu naliježe dramski impuls zasluženog prvaka koji istodobno zna gdje je granica persiflaže i imitacije, a kad su trenuci za punokrvnu vlastitu kreaciju kvaliteta koje ne ovisi o jeziku u kojem se igra. Gotovo isto, i s istim rezultatom, vrijedi i za Ljiljanu Bogojević u ulozi Ilijine supruge Danice, lika koji zahvaljujući ljubavi i vjernosti dušom i tijelom pristaje na ludilo utroje. I svi plaćaju strašan ceh, jer Kovačevićev se kazališni svijet, unatoč suosjećanju, ipak osvećuje svojim protagonistima, bili oni istinski negativci ili samo oni čije priče ne poznajemo.