Jedan niže držeć, drugi više pojuć

Jedan niže držeć, drugi više pojuć stih je iz Ribanja i ribarskog prigovaranja Petra Hektorovića, a sada i naslov knjige lirske i ine korespondencije Luka Paljetka i Tonka Maroevića. Jedinstvena knjiga na suvremenoj hrvatskoj književnoj pozornici predstavljena je u Dubrovniku krajem rujna. Dvojica vrhunskih intelektualaca, akademika, pjesnika, prevoditelja, bliskih prijatelja više od pola stoljeća, dopisivala su se 36 godina. Razmjenjivali su pisma, dopisnice, ponajviše stihove, dapače sonete. A kada je Tonko u kolovozu 2020. iznenada umro, njegova udovica Iva Grgić Maroević predala je Paljetku sve što je Maroević od njega primio očekujući da će se on u tomu najbolje snaći i nešto učiniti s tim opsežnim materijalom. I doista, Paljetak je priredio velebno djelo, na 623 stranice, objavljeno u izdanju splitske Naklade Bošković.

Tonko Maroević i Luko Paljetak u Dubrovniku, dan nakon predstavljanja zbirke pjesama Luka Paljetka Ptice koje se prerano svuku, 4. kolovoza 2019. / Snimio Darko Matičević

„Dokument o čovjeku koji se beskrajnom ljubavlju prema umjetnosti neštedimice svakodnevno svima davao, naslovio sam stihom iz njemu omiljenog Ribanja u kojem Paskoje i Nikola pjevaju za vrijeme puta koji je započeo i završio u Starom Gradu na Hvaru, zatvorivši tako, kao i Tonko, krug što ga je on sav život predano i posvećeno zapisivao“, piše Paljetak u predgovoru. Posljednju razglednicu Tonko je poslao iz Staroga Grada 7. kolovoza 2020, dakle, četiri dana prije smrti, radujući se skorom susretu s Lukom na književnom susretu u Hektorovićevu Tvrdalju. Knjiga počinje sonetom što ga 1984. Paljetak upućuje Maroeviću, a završava Sonetnim vijencem koji je Paljetak napisao u tri dana nakon prijateljeva odlaska. „Zvao sam ga bratom, a i on mene“, napisao je Paljetak. 

Dvojicu velikana povezivala su mnoga područja i teme: ljubav prema starim knjigama, starim piscima (Maruliću, Hektoroviću, Držiću) i antikvarijatima, prema starim gradovima i (lijepim) ženama, renesansi i talijanskoj književnosti i jeziku… Međusobno su pisali pohvalnice, čestitke, ali i sličice iz svakodnevnog života, živopisne, duhovite, zaigrane.

Izd. Naklada Bošković,
Split, 2024.

Luko Tonku:

„Sjedimo na Prijekom

u gostionici Moskar

da si ti s nama ne bi

trebao nam ni Oskar.“

ili Maroević Paljetku, razglednicom:

„Kad Robinja se još ribanja sjeti

misao Cvijeti i gradu joj leti,

a prijateljstvo sve to pak posveti.“

Ovaj lijep oblik epistolarne književnosti posveta je onoga koji je ostao onome koji je otišao, kazala je na dubrovačkom predstavljanju sveučilišna profesorica Katja Bakija. U pohvalu Tonku Luko je zapisao: „Bio je omiljen i kao čovjek i kao likovni i književni kritičar, stručnjak za europsku književnost svih razdoblja“. Pozivan je u različite gradove iz kojih je prijateljima slao svoje poznate kartoline, ne s običnim tekstom, nego stihovnom dosjetkom ili sonetom.

„Telefonski glas kad mine,

nek brbljaju kartoline.

Riječ sve nije izreć kadra,

al pozdrav iz našeg Zadra.“

Dugogodišnji Paljetkov prijatelj i suradnik Darko Matičević posvjedočio je o Paljetkovoj nevjerojatnoj radnoj energiji i mnogim nadahnućima koji su rezultirali s više knjiga, nakon što se pjesnik razbolio. Posebno je istaknuo rad na korespondenciji koja još jednom potvrđuje renesansni duh i znanje dvojice velikana hrvatske pisane riječi, njihovu ljubav prema umjetnosti i životu i međusobno poštovanje i odanost.

Paljetak Maroeviću:

„Stari druže, svaka čakra

doživi sreću, a i peh,

na tijelu našem svaka akra

samo je nježni bolni pleh“

Ovo izdanje obogaćeno mnogim, mahom neviđenim fotografijama, dragocjenu knjigu Jedan niže držeć, drugi više pojuć, posvetu prijatelju i bratu, Paljetak završava riječima: „Ne smije biti zaboravljen ni Tonkov životni ulog i prijegorni rad kojem je cilj bio ‘Prevesti ulice u kanjone, zavrtjeti krugove da budu otoci dalekih krajeva, lutanjem niz padinu, dograđivati nacrte sveopćeg staklenika, staviti pamet na bujanje planova, na rastiranje mirisa, na rasprskavanje pilovine i polena…’“ (Zbirka pjesama Drvlje i kamenje, Tonko Maroević, izd. Lunapark, 2009)

Nakon što se i Paljetak preselio u vječnost, preostaje nam obojicu pamtiti i nasljedovati. Ova knjiga, svojevrsni poetski dnevnik svakodnevice, još je jedan prilog njihovu velikom književnom djelu.