Jazz je nasušna ljudska potreba

Poput svih ostalih glazbenih idioma, i jazz je protkan studijskim remek-djelima koja su prekrajala i usmjeravala njegovu povijest. No, radi se o žanru koji funkcionira na improvizacijskim načelima i koji punim plućima prodiše tek u izravnom kontaktu sa slušateljima. Dražen Kokanović, Brođanin sa stalnom zagrebačkom adresom koji je u Hrvatskoj organizirao više jazz koncerata negoli ih itko više može izbrojiti, ima dobar običaj izaći pred publiku i osobno najaviti nastup, poput svakog dobrog promotora koji je ujedno i strastveni glazbeni poklonik. U gotovo svakoj od tih ležernih najava prepoznaje se dosta samoironije, uglavnom motivirane onime što je jednom opisao sintagmom pitanje novca. Premda je u dobroj mjeri točna tvrdnja da profit i jazz čudno zvuče stavimo li ih u istu rečenicu, taj žanr (koji će neki unaprijed i otpisati kao „prekompliciran i previše intelektualan“), još je uvijek živ i zdrav, emitirajući pozitivnu energiju s domaćih pozornica – zahvaljujući među ostalim i organizacijskim naporima Kokanovićeva tima.

Dražen Kokanović otvara koncert Cyrille Aimée Quarteta / Snimio Vedran Metelko

„Reći da ne volite jazz, to je kao da kažete da ne volite žene, ili kruh. Naravno da postoje razne vrste žena i različite vrste kruha, ali za mene je jazz također nasušna potreba“, slikovito pojašnjava Kokanović u razgovoru za Vijenac koji smo vodili dva tjedna poslije nastupa legendarnog bubnjara Billyja Cobhama u prepunom Kinu SC i tjedan prije Cyrille Aimée Quarteta. Oboje su gosti petnaestog Zagreb Jazz Festivala koji je u ožujku otvorila Lizz Wright. Finale pripada triju Emmeta Cohena koji nastupa tjedan dana prije Božića, a komercijalni vrhunac nesumnjivo je (već tjednima rasprodan) koncert svjetske vokalne zvijezde Gregoryja Portera, predviđen za 30. listopada u Kinu SC.

„Našoj publici uvijek želimo pokazati da je jazz jako šarena stvar sastavljena od stotinu pravaca i podžanrova. Ustvari, danas više nitko ne zna što je uopće jazz. To je naziv koji je ostao otprije, danas je to melting pot različitih utjecaja, a jedna od naših gošća, pjevačica Cyrille Aimée pravi je primjer: Francuskinja koja pjeva pod utjecajem flamenca, bossa nove, šansone, romske glazbe… Roditelji su joj različita podrijetla, a ona je mijenjala mjesta boravka i pritom upijala razne utjecaje.“

Koncert Cyrille Aimée Quarteta u Zagrebu / Snimio Vedran Metelko

Kako biste općenito opisali ovogodišnji Zagreb Jazz Festival i što ga je učinilo tako dugovječnim?  

Složiti dobar festivalski program zapravo nam ne predstavlja nikakav problem, to radimo dvadeset godina. U svijetu postoje tek dvije-tri koncertne agencije koje se bave jazzom. Ondje ne rade samo ljudi koji vole jazz – to su najčešće ekonomisti koji na to gledaju kao na posao, ali oni zastupaju 99 posto vodećih svjetskih jazz imena. Tijekom godina rada upoznao sam ne samo mnogo vrhunskih jazz izvođača, mahom američkih, nego i vlasnike spomenutih agencija i sa svima sam izgradio prijateljski odnos.

Džezeri vole doći u Hrvatsku, jer ovdje vlada bliskiji ugođaj nego u New Yorku i drugim metropolama na koje su navikli, a i publike je ovdje mnogo. Drugdje uvijek nastupaju dan za danom i uz gust raspored, a mi s agencijama uvijek nastojimo dogovoriti da nam za gostujuće glazbenike osiguraju dodatni dan – jedan je rezerviran za nastup, dok se drugoga dana neformalno družimo. Vodimo ih po galerijama, domaćim restoranima, želimo im pokazati specifičnosti domaće kuhinje i slično. Naprimjer, sad radimo jazz koncerte i na Lošinju, a kad iz New Yorka doputuješ na Lošinj, to je Amerikancima kao da su dospjeli u raj!

Međusobno povjerenje je, pretpostavljam, ključno u vašem poslu?

Jest, i mi smo ga stekli tijekom dvadeset godina rada, radeći festivale u Zagrebu, Rovinju, Puli... Kod svakog festivala najvažnije je održati povjerenje publike, nju nikada ne smiješ prevariti, jer ako to napraviš, sav dvadesetogodišnji trud postaje uzaludan, propada. Chick Corea s grupom Return To Forever, George Benson, Sonny Rollins, Ornette Coleman, Pat Metheny, Mingus Big Band – to su samo neki prvoligaši koje smo ugostili i njihovi honorari dosežu i do stotinjak tisuća dolara. Imali smo vrhunske big bandove.

Budući da treba računati i na druge troškove poput najma dvorane, promocije i slično, uvijek treba imati na umu da je organizacija festivala te vrste jako skupa stvar koju je nemoguće pokriti samo prodajom ulaznica. Bez sponzora, pokrovitelja i donacija to je nemoguće učiniti, ali tako je i u svijetu – niti veliki North Sea Jazz Festival u Nizozemskoj po tome nije iznimka. Recimo, imati Gregoryja Portera odlična je stvar za svaki festival. Odličan je pjevač koji je posvuda jako tražen, pa u Europi provede najmanje šest-sedam mjeseci godišnje. Njegov koncert je rasprodan, ali od prodaje ulaznica nismo mogli pokriti niti njegov honorar. Srećom, ove godine naš su trud prepoznali Grad i Turistička zajednica grada Zagreba koji su nas financijski podržali.

Pretpostavljam da je svaki program, pa i ovogodišnji, uvijek neka vrsta kompromisa između želja, objektivnih procjena potražnje, osobnih afiniteta i trenutnih okolnosti – svojevrsna umjetnost mogućeg?

Tako je, najbitnije nam je da je riječ o kvalitetnoj glazbi, ali vodimo računa i o drugim stvarima – primjerice, o tome da osim mladih glazbenika dovedemo i nekog veterana. Tako smo ugostili legendarnog bubnjara Roya Haynesa koji je tada (2008, op. a.) imao 83 godine, a u karijeri je svirao sa svima koji su u jazzu nešto značili, uključujući i Billie Holiday. Imali smo i druge povijesne likove: Sonnyja Rollinsa, Ornettea Colemana. Haynes danas ima 99 godina, a Rollins je uz njega jedan od rijetkih preostalih iz generacije velikana koji su zadužili jazz. Tu je i 80-godišnji Billy Cobham koji je dva sata poslije koncerta u Zagrebu ostao družeći se s publikom i potpisivao ploče, fotografirao se s obožavateljima.

Ali festivalska postava uvijek uključuje dovoljno izvođača iz srednje generacije i onih još mlađih, u usponu...

Tako je. U uglednom jazz časopisu Downbeat postoji rubrika „zvijezde u usponu“ (Rising Stars) koja po pojedinim instrumentima izdvaja imena kojima bi trebala pripasti budućnost jazza. Ali jazz je okrutan, mnogo je imena i teško je sve pratiti, to znate i vi koji više pratite rock glazbu. Nekima se nikada ne posreći da iz kategorije onih koji obećavaju prijeđu u prvu ligu jazza. Mi u studenome imamo dogovoren nastup trubača Keyona Harrolda, i u prosincu Emmeta Cohena koji je definitivno prerastao rubriku „zvijezda u usponu“ i ušao u krug vodećih pijanista na sceni. Naravno da i jazz koncert, kao i svaki drugi, može biti dobar ili loš, ali čar jazza i jazz koncerata u tome je što od njih, kao što je rekao pokojni glazbeni kritičar Dražen Vrdoljak, nikad ne znate što očekivati. Uvijek vas nešto može ugodno iznenaditi. 

Opišite ukratko kako ste uopće postali fascinirani jazzom i što vas je privuklo na početku? Korijeni su vam u rocku, devedesetih ste vodili i zagrebački kultni rock klub Gjuro 2.

Prije jazza slušao sam rock i punk. Kad sam (iz Slavonskog Broda, op. a.) došao u Zagreb na studij, taman je do nas stigao punk, a poslije toga i novi val: The Clash, Talking Heads, Gang Of Four i drugi. Prije toga, u Slavonskom Brodu bio sam hipi, slušao Jefferson Airplane, The Mamas & the Papas, The Byrds... Obožavao sam Dylana i Neila Younga. U Zagrebu smo kao studenti sav novac zarađen od privremenih poslova trošili na ploče. Mjesec dana čistiš novogradnje i nakon toga odeš po ploče u Graz i Trst. U kiosku na Trgu kupovali bismo engleski glazbeni tisak – New Musical Express i Melody Maker – prolistali bismo novine, vidjeli što je novoga i svatko od nas iz ekipe kupio bi po dvije-tri ploče, tako da smo uvijek pokrivali cijelu scenu! Bili smo na izvoru događanja.

Godinama sam radio i kao DJ u klubu Lapidarij, a s jazzom sam se prvi put ozbiljno susreo negdje u dobi od 25 godina kad su se sestra i njezin suprug, veliki obožavatelj jazza, odselili u Australiju. On mi je ostavio dvjestotinjak jazz ploča – Charlie Parker, John Coltrane, Charles Mingus, svega je u zbirci bilo. Kupovao sam jazz ploče i kod nas, sve što je izdavao Jugoton, PGP, RTV Ljubljana, premda naknadno, post festum. Potom sam počeo nabavljati i knjige o jazzu, uključujući enciklopedije, među njima i Ilustriranu jazz enciklopediju koju je 1979. preveo Vrdoljak. Iz knjiga sam naučio veći dio onoga što znam o jazzu.

Plodove svojih organizacijskih napora i sami planirate ukoričiti. Recite nam nešto o knjizi koju pripremate, kako ste je zamislili i kad izlazi? 

Da. Došli smo do brojke od dvjesto koncerata u Zagrebu, Puli i Rovinju, a sada smo i u Lošinju. Nakupilo se dosta materijala, imamo puno odličnih fotografija, a ja sam sakupio sve dosad napisane tekstove o svemu što smo radili. Imam i dosta pisama što su nam ih slali jazz glazbenici i glazbenice s kojima smo surađivali – prepiske, zahvale i slično. Tako smo shvatili kako je vrijeme da sve to obilježimo knjigom. Toliko je materijala da će to možda nalikovati nekoj vrsti enciklopedije od 500-600 stranica, iako još uvijek razmišljamo o konceptu – hoće li to biti princip koncert-po-koncert ili ćemo ići u skladu s time kako su tekli festivali? Neka o tome razmišljaju ljudi koji se time bave. Mi zasad kao hrčci prikupljamo i razvrstavamo materijale! Nedavno sam sa svojim timom održao nekoliko sastanaka na kojima smo podijelili zaduženja, ali zasad još nikamo ne žurimo.