Izlet u „lake“ povijesne teme

Potaknute ekspres ogledom Tomislava Karduma Heroina u obrani domaćega ognjišta i nepolemičkim odgovorom Neuspješna obrana od nepostojećih napada smatramo da je važno proći kroz par problematika koje se iz drugoga teksta sada jasnije naziru.

Sasvim je moguće da kao što nama nije jasna poanta autorova teksta, tako ni autoru nije jasna poanta našega. I to je sasvim u redu, jer svatko od nas ima drugačije shvaćanje društva i svijeta oko sebe – razlikuje nas prolazak kroz obrazovni proces i u konačnici način rada.

Dobrodošlo je da se krug ljudi koji se bavi Zagorkom širi, jer dobivamo uvid u različite poglede i obrade tema iz različitih perspektiva. No kao problem vidimo ovdje sam pristup istraživanju čija je metodologija nejasna i krnja. Tako imamo slučaj da se na temelju nekolicine brojeva časopisa okarakteriziraju život i rad jedne osobe, dakle, Marije Jurić Zagorke. Zbog teksta koji već u prvom svom odlomku daje do znanja da se u naslovu radi ili o ironiji ili o diskreditaciji dosad istraženog, nije čudno predmnijevati „netehnička“ tumačenja značenja pojmova.

U izučavanju Zagorke uvriježio se fazni, odnosno višefazni pristup, dakle, prema fazama u njezinu životu. U tom „faziranju“ Zagorke osobitu pažnju valja pridati tzv. fazi međuraća u kojoj autorica okreće novi obraz i shvaća da je zapravo, prije svega, velika Hrvatica (bijah slijepa, ali vidim sad!) i da je u toj njezinoj spoznaji rod ili žensko pitanje drugotno i da sva njezina nastojanja da uđe u isključivo muško zanimanje i ostvari karijeru, da zagovara žensko obrazovanje čiji joj je nastavak udajom onemogućen, da na dnevni red stavlja obespravljenost i probleme žena u zvanju, samoovisnih žena, žena u braku (problem rastave braka kroz koju je prošla), da propovijeda važnost ekonomske i duhovne neovisnosti žene, da ističe važnost žena u umjetnosti, znanosti, kulturi, društvenome i političkome radu, kroz krilaticu „Da svaki ženski rad istaknem!“, da su sva ta njezina nastojanja sekundarna nad činjenicom da je ona velika Hrvatica. To je scenarij koji iščitavamo iz autorova (p)ogleda. No, pitamo se nije li ona upravo zbog svega spomenutoga prozivana i militantnom feministkinjom i velikom Hrvaticom i švabožderkom i mađarožderkom i muškaračom i ludom sufražetkom…

Autor ističe da svjesno nije želio „polemizirati“ je li Zagorka feministkinja, ali svjesno ističe da nije nikako militantna feministkinja mada je iz teksta Lydije Sklevicky, koji Kardum konzultira, vidljivo zašto je Skle­vicky smatra militantnom. Također tvrdi i da se njezini nacionalistički nazori iz listova koji primarno jesu nacionalistički ne bi svidjeli tzv. suvremenim feministkinjama (pretpostavljamo kad bi znale za takve nazore, pa zato autor dolazi kao deus ex machina) koje „nastoje Zagorku afirmirati kao jednu od heroina svojega pokreta“.

Feminizam kod autora ima dvije krajnosti: ili je ograničen na pitanje ženskoga prava glasa ili pak na demonizirajući lik žene neradnice, nemajke, histerične babe i mrziteljice muškoga roda…

Vrijedi napomenuti da nam autor „ukazivanjem“ na Zagorku kao veliku Hrvaticu ne donosi ništa nova, no tzv. teza bi li se Zagorka prije nazivala velikom Hrvaticom ili feministkinjom (militantnom) u suvremenom smislu, ali pak u međuraću, jest neozbiljna za pojam kakve analize ili istraživanja. Njezin domoljubni rad ne isključuje njezin feministički rad i obrnuto. Dapače, domoljubni i feministički rad kod nje su međusobno prožeti, kao što smo u prošlom tekstu već objasnile.

„Mnogi muževi danas misle, da bi ženama trebalo oduzeti zaradu i opet ih vratiti u kuću i njihovu egzistenciju učiniti ovisnom samo o udaji. Time bi muževi najprije nahudili sebi! Otac bi obitelji opet morao preuzeti sam odgovornost za obitelj, opet bi ga zarobio miraz i oprema kćeri – a time bi bili mnogo ovisniji i kao državljani, a kao gradjani, pripadnici svojeg naroda, manje slobodni!

Očito ne kane sami podrezati granu, na kojoj sjede.         Z.“ (Hrvatica, 1940)

Nismo sigurne koliko je usporedba dvaju različitih razdoblja bez jasnih određenja pojmova o kojima se govori, s(p)retna za dokazivanje čega, no autoru je svakako poslužila u kreiranju „teza“. U časopisima su uočljive i tradicionalne i progresivne tendencije, pa u tom smislu, na autorovu mjestu, ne bismo težile jednolinijskim pravcima analiziranja njihova sadržaja i generaliziranju, što smo prošlim tekstom željele pokazati.

Mora se primijetiti, da dok neki od analize sadržaja, primjerice, Ženskoga lista rade disertaciju, autor u ekspres ogledu impresivno sažima proučenih ukupno 15-ak godina navedenih časopisa. Možda se radi o „izletu“ u „lake“ povijesne teme te je stoga i pristup istraživanju takav, ali stječe se dojam da se ogledom nastalim nepotpunim istraživanjem autorice i njezina modus operandi (da je to istraženo, možda bi autoru bilo jasnije kako i na koji način radi Zagorka, pa zašto onda Ženski list i Hrvatica nisu strogo „militantni“ feministički časopisi poput recimo Ženskog svijeta, a kasnije Jugoslavenske žene Zofke Kveder), a i kasnijim odgovorom na polemiku, pokušalo docirati svim „ostrašćenim idolopoklonkama“ koje desetljećima istražuju Mariju Jurić Zagorku i njezin rad, a samim time i promijeniti pogled na jednu od velikanki domaće povijesti.

Za kraj, valja napomenuti da je autorov odgovor objavljen u rubrici Književnost dok je naš objavljen u rubrici Reagiranje što govori ili o tome da muškarci stvaraju književnost, a žene ostrašćeno idolopoklonski reagiraju, ili o tome da autor jednostavno ogledava temu, pa piše književnost (ah, ta licentia poetica).