Izjava Matice hrvatske i(li) kamo mi to zapravo idemo?

Kao da su me čuli! Dan nakon što je prije četiri tjedna izašla ova kolumna u Vijencu održao je, zajedno s prvim suradnicima, ministar demografije i useljeništva presicu, na kojoj je izložio osnovne konture programa rada tog ministarstva te najavio novo obraćanje za petnaestak dana. Najavljeni rok je prošao, ali hajde, neka ljudi poslože stvari kako treba. Nadati se da nećemo dugo čekati na konkretne mjere, a ovdje nas zanimaju posebice one koje se tiču iseljenika i useljeništva.

Nedavni susret predsjednika Vlade RH s Hrvatima u Sjedinjenim Državama također je aktualizirao pitanje povratka odnosno useljavanja. Njegova jasna i snažna poruka američkim Hrvatima ukratko se može svesti na tri riječi: poziv je otvoren! Drugim riječima, Hrvatska poziva i spremna je primiti svakoga tko planira povratak ili useljavanje.

Useljavanje za sada ide „na kapaljku“. Ali, kako prošli put rekosmo, nemojmo isključiti scenarij ubrzanoga i masovnoga povratka u slučaju bilo kakve velike krize. A u tom pogledu dopustit ćemo sebi pridržati pridržaj o sposobnosti Hrvatske da na to adekvatno odgovori. Hrvati su doduše majstori improvizacije, ali, za Boga miloga, kako je znao kazati predsjednik Tuđman, sada imamo Hrvatsku!, i toj je stvari potrebno pristupiti najvećom mogućom ozbiljnošću, no ne samo ozbiljnošću nego i urgentnošću, što predmnijeva odgovarajuće  mentalitetno i organizacijsko-strukturno prestrojavanje.

Hrvati izvan Hrvatske polažu svoju vjeru u Hrvatsku. S pravom! Indikator je i u mnogim zemljama povećan broj zahtjeva za hrvatsko državljanstvo, ne, naravno, samo iz patriotizma nego i iz činjenice da je Hrvatska članica EU, čime su Hrvatima u susjednim zemljama, i diljem svijeta državljanstvo, odnosno putovnica postali „alat“ slobodnoga kretanja, rada, obrazovanja, naseljavanja… Primjerice, nedavno je iznesen podatak da je od početka 2020. do 31. kolovoza ove godine u hrvatsko državljanstvo primljeno 11.054 državljanina zemalja Južne Amerike, što govori o velikom zanimanju za čvršćim vezama s Hrvatskom. To na procjeni od oko 550.000 Hrvata i ljudi hrvatskoga podrijetla na tom kontinentu ne djeluje mnogo, kao ni podatak da ih je „samo“ 342 prijavilo prebivalište u Hrvatskoj, no, prema hrvatskim zakonima i političkom shvaćanju, za Hrvatsku su ti ljudi samo hrvatski državljani. I politički Hrvati!

Povratak, odnosno useljavanje bili su među najvažnijim naglascima jednoglasno donesene vrlo važne Izjave Glavnoga odbora Matice hrvatske objavljene 7. listopada, dan uoči obljetnice neovisnosti, u kojoj se, uz ostalo, kaže: „Nužna je strategija demografske politike koja će jamčiti ostanak Hrvata u domovini i učinkovit povratak naših iseljenika i njihove djece iz inozemstva. Država mora poticajnim mjerama pomagati u vraćanju nedavno iseljenoga stanovništva i dovođenju radnika iz tradicionalnih hrvatskih iseljeničkih sredina. Stoga je nužna dugoročna pronatalitetna i povratnička politika koja uključuje konkretna zakonska rješenja.“

Matica je ozbiljno, razborito i odgovorno osjetila državni, narodni, društveni i domovinski trenutak i pokušala odgovoriti na upitanost matičara i cijele javnosti: kamo mi to zapravo idemo? Podsjetivši da je „moderna Hrvatska nastala u okrilju pobjeda u Domovinskom ratu i stoljetnome htijenju hrvatskoga naroda za obnovom vlastite državnosti“ te da „sljedeće godine slavimo 1100 godina Hrvatskoga Kraljevstva“, istaknuvši „da smo proteklih desetak godina uspjeli ući u sve bitne integracije slobodnoga svijeta“, Izjava zasijeca u meritum: „No kao dio judeokršćanske uljudbe znamo da za sreću čovjeka i naroda nisu dovoljne samo materijalne pretpostavke“ pa, „unatoč materijalnim probitcima svjedočimo dubokoj društvenoj krizi“, čiji je osobito bolan i zabrinjavajući simptom demografski suicid hrvatskoga naroda!

A uzrok tomu je i to što su „svjetonazorski sukobi prerasli u pravi politički kulturni rat koji je po svojoj naravi poguban“ – to pogubniji što su Hrvati narod stare i visoke kulture! – čemu pridonose prije svega „recidivi jugokomunističkih vremena, koji taj društveni jaz nastoje produbiti i inicirati sukobe do razine mržnje“.

„Želimo li da hrvatski narod u budućnosti ne bude ničiji objekt, nego aktivan i suveren čimbenik“, nastavlja Izjava, „moramo učiniti sve što je potrebno da hrvatska nacija bude svjesna sebe, svojih kvaliteta i manjkavosti, kao i svojega položaja u neposrednom susjedskom okruženju, u Europi i svijetu“. Sve pak mora ići u smjeru cilja da se zaustavi „demografski slom“: „Stoga Europska unija i Republika Hrvatska moraju iznaći nove strategije kako bi se to pitanje moglo riješiti“. Ukratko, zaključuje se, „treba nam društvena paradigma koja će jamčiti prosperitet svakomu pojedincu, obitelji, svakoj manjinskoj skupini i cijelomu hrvatskom narodu“.

Treba li reći i to da se tzv. srednjostrujaški mediji na Izjavu nisu ni osvrnuli? Nisu je otresli ni kao prašinu s potplata! A dok te i takve stvari ne budu u dnevnicima, dnevnim novinama, dok ne budu teme posebnih emisija, intervjua, iz „duboke društvene krize“ izaći nećemo. Punctum!

Naš je odnos prema iseljenicima i useljeništvu lakmus-papir naše spremnosti i odlučnosti da zaoremo novu brazdu državne i narodne budućnosti. Matica je pak ovom Izjavom pokazala odvažnost otvoriti najdublja pitanja. Pronaći dobre odgovore – to je zadaća koju Matica postavlja hrvatskoj inteligenciji, hrvatskoj politici, svekolikom narodu, i, naravno, sebi. Jer… mi nemamo više vremena – vrijeme nije na našoj strani! Stoga ga, kako god znademo, moramo preteći želimo li kao narod i kao ljudi opstati i biti!