Iz Bapske put ne vodi dalje

Snimila Jelena Šporčić Prtorić

To nije samo stih iz pjesme Bapska Jasne Melvinger iz 1979. (Jasna je hrvatska pjesnikinja i jezikoslovka, rođena je u Srijemskoj Mitrovici 1940). To je stvarno tako. Dođeš u Bapsku i možeš se vratiti samo istim putem kojim si i došao. U Bapsku (ili treba ipak reći na Bapsku, kako sam vidjela da neki ovdašnji ljudi govore i pišu?) dolazila sam dvaput. U poprilično dugim razmacima. Htjela sam u prvom redu vidjeti tu romaničku, danas grobljansku, crkvu Blažene Djevice Marije, opisanu među ostalim crkvama tvrđavama u Hrvatskoj (a to je krasna knjiga Sene Sekulić Gvozdanović u izdanju Školske knjige iz 1944, po kojoj sam tražila i ostale takve crkve tvrđave po Hrvatskoj, npr. onu u Vrboskoj na otoku Hvaru). Moram priznati da me arheologija manje zanimala, premda je za ovaj kraj važna. Lokalitet Gradac spominje se kao kasnoneolitičko naselje koje su otkrivali arheolozi još od 1911. (Josip Brunšmid),  a 1938/1939. dolazi ovamo arheolog Robert Rudolf Schmidt (koji vodi iskopavanja i na Vučedolu), objavljuje svoje nalaze u njemačkoj publikaciji i tako ovo nalazište postaje poznato diljem Europe. Danas se u Bapskoj u kolovozu održavaju Schmidtovi dani kao spoj arheologije i etnologije (ove godine održani su 14. po redu). Nakon njega arheološka je istraživanja 1964. nastavio Stojan Dimitrijević s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a možda ih bude još.   

I tako sam prvi put došla do groblja, gdje je i ta crkva iz 13. stoljeća. Mogla sam je, dakako, gledati samo izvana. Nisam ni očekivala da će crkva na groblju biti otvorena svaki dan bez ikakva razloga – niti je išao neki sprovod, niti je bio 8. rujna, proslava Male Gospe, na čiji je god  crkva i otvorena. Muž i ja sjedili smo pod zaštićenim ulazom, gledali po okolnim grobovima i godnjali na tom blagom humku (90 m) krajnjih zapadnih padina Fruške gore. No ta crkva nije odvajkada bila grobljanska. Nekoć je bila usred sela, no kako je s navalom Osmanlija stanovništvo bježalo prema okolnim mjestima (Novak, Nova Bapska), danas je ta najstarija sačuvana romanička crkva u kontinentalnoj Hrvatskoj ostala tek samotna grobljanska. U današnjoj Bapskoj podignuta je crkva sv. Jurja (1764), kamo je Bogorodičina slika i prenesena iz ove stare crkve.  

Nisam mislila da ću ikada još dolaziti ovamo, no ipak se dogodilo da jesam. U proljeće ove godine doživjela sam nezaboravan put u Šarengrad, a čim vam se u nekom mjestu nađe koji poznanik, naravno da ni izlet neće biti samo „izvanjski“. Doživjet ćete uvijek nešto više nego da ste tek puki prolaznik. Moja domaćica u Šarengradu bila je Dinka Juričić, s kojom sam nekoć surađivala u Školskoj knjizi, jer je Dinka bila autorica udžbenika za hrvatski jezik, pa je naša suradnja bila sasvim prirodna. Uostalom, još davnijih dana, Dinka je bila i moja studentica, a sada radi izvrsne stvari u Šarengradu, kamo se za stalno preselila prije nekih 4-5 godina. Ugošćuje badava putnike namjernike, otvorila je i čardak s knjigama, koje svatko može posuditi – a to su samo neke od njezinih aktivnosti. Upravo me Dinka odvezla do Bapske, za koju je rekla da je kudikamo življa i agilnija od Šarengrada, a budući da se Dinka u tom kraju već udomaćila, značilo je to da bih ovaj put mogla crkvu Blažene Djevice Marije vidjeti i iznutra. Tako se i dogodilo, pa sam tu nekoć popularnu prošteničku crkvu (o čemu je 1619. zapis ostavio isusovac i gramatičar Bartol Kačić, radostan koliko se hodočasnika skupilo) vidjela i iznutra.

Dinka i ja sjedile smo na klupici ispod zaštićenog ulaza u crkvu i čekale ključara. Dok ga nije bilo, razgledavala sam kućice križnoga puta, koje se spuštaju u dolinu sve do Gospina bunarića, ozidane česme, nekoć bujnije, no vremenske promjene učiniše svoje. Podsjeća na Tursku česmu u Šarengradu, no na tamošnju stižu i stoka i ljudi, a na ovu samo umorni hodočasnici.

I ključar dođe! Krasan mi je bio već i sam željezni starinski ključ kojim je otključavao crkvenu bravu. A unutra? Goli bijeli zidovi, s ostacima nekih pregrađenih volti, koje su pokazivale drukčiji izgled negdašnje crkve, odnosno sve moguće kasnije pregradnje – dovršene i nedovršene. Nema ukrasa. Za Veliku (15. kolovoza) i Malu Gospu (8. rujna) u nju vjernička povorka donosi Bogorodičinu sliku s djetetom, kao što su je i nekoć nosili na čelu hodočašća, i tako se slika dvaput u godini vraća u svoju crkvu na Bapskoj. Crkva je danas obojena u bijelo, a zapravo je ispod toga građena od cigle (kopališta sirovine za nju još se vide u tom kraju), kao i tolika stara zdanja u tom dijelu Hrvatske – to su bile kuće od ćerpiča, nepečene gline, ilovače, uz dodatak pljeve da materijal bude nelomljiv, što se stavljalo u kalupe za sušenje i sušilo na suncu. To je tehnika gradnje poznata još od pretpotopnih vremena i na Bliskom istoku, i u Egiptu, i kod starih američkih naroda, i u Kini. 

Bez obzira na golu unutrašnjost, vrlo sam sretna što sam crkvu Blažene Djevice Marije na Bapskoj vidjela i izvana i iznutra. Zapravo, tek sada mogu reći da sam je vidjela cijelu, zaokruženu. Puškarnice su i dalje na svojim mjestima u apsidi, okoliš je oko crkve uredan, trava pokošena, pa mi je drago što sam se kod te crkve zadržala dulje kao u nekoj starinskoj oazi mira (ne zaboravimo da se danas nalazi na groblju). U smiraj dana taj se osjećaj duboka mira još i pojačao. Crkva na Bapskoj jedna je od onih crkava kojih se detaljno sjećam (a tolike sam druge posve zaboravila). Ova valjda već i svojom starinom (ipak stoji na istom mjestu već osam stoljeća!) budi u čovjeku poštovanje. Koliko li se događaja zbilo u tih osam stoljeća, mahom razornih ratova, a ona tu stoji i stoji, nijemi svjedok povijesti.