Iskustvo koje mijenja svijet

Bilo bi pogrešno supostavljati časnu zrelu dob jednog pedesetosmogodišnjaka i vitalnost nekoga s tek dvadeset i jednom, zar ne? No, ne mora biti tako kad je riječ o kazališnim festivalima i onome što u jednom svom izdanju ponude. Naprotiv, s obzirom na to da teme naliježu jedna na drugu, pristupi se reflektiraju i prepleću, čak se i neka imena ponavljaju, zašto ne usporediti ovogodišnja izdanja zagrebačkog Festivala svjetskog kazališta i Beogradskog Internacionalnog Teatarskog Festivala, poznatijeg kao BITEF?

Prizor iz predstave This is my truth, tell me yours, koja je na ovogodišnjem BITEF-u osvojila Grand prix

FSK i BITEF – nepremostive sličnosti i razlike

Postoje, naravno, nepremostive razlike: BITEF ima slogan i bogatiju povijest, kao i žiri i nagrade, dok FSK želi biti suvremena autorska smotra bez tih „okoštalosti“. Beogradski festival i dalje njeguje svoju „nesvrstanost“, pa barem pokušava ostati u toku i s ostalim kontinentima, dok FSK uglavnom priznaje samo Europu, ali ne kao tvrđavu nego kao možda i posljednje utočište kulture. Zajedničko im je da  neka velika imena ne mogu zaobići, što je posebno očito bilo ove godine, kad je švicarski redatelj Milo Rau najprije otvorio BITEF govorom u kojim je izjednačio Europu i Volkswagen dajući podršku protivnicima rudarenja litija u Srbiji, da bi samo nekoliko dana kasnije njegova predstava Medejina djeca gostovala u Zagrebu, a Antigona u Amazoni još koji dan kasnije u Beogradu. Ako su Mila Raua regiji otkrili festivali u Ljubljani i Beogradu, portugalski redatelj Tiago Rodrigues bio je najprije zagrebački gost, da bi ove godine imao posebnu ulogu na BITEF-u jer je njegova predstava Hekuba, ne Hekuba bila i povijesno prvo gostovanje čuvene pariške Comédie-Française u Beogradu. Solo slovenske još uvijek mlade zvijezde Nine Rajić Kranjac osvojio je Grand Prix BITEF-a 2022, a zagrebačka ga je publika vidjela tek sad... Moglo bi se poveznica pronaći još, samo u posljednjih nekoliko godina, ali one su ionako samo teatrografske marginalije.

Nagrade BITEF-a - trauma kao ishodište kazališta

Ono što je bila marginalija sve do ovogodišnjeg BITEF-a, a sad više nije, autorski je rad renomirane dramaturginje Jasne Jasne Žmak i njezin izvođački prvijenac This is my truth, tell me yours, koji se iz Beograda vratio s Velikom nagradom. Nevjerojatno ali istinito, njezin solo performans nastao u koprodukciji zagrebačkog Centra za dramsku umjetnost te festivala Mesto žensk i organizacije Via Negativa iz Ljubljane, a koji je svoj zagrebački prostor pronašao u KunstTeatru, nadigrao je u odluci žirija i velikane poput navedenih Raua i Rodriguesa, ali i druge s većim umjetničkim i produkcijskim adutima. Čini se da je osnovni razlog tome autentičnost, ili „autentičnost“, autoričina glasa i njezine osobne priče, kao i teatralnost pa i metateatralnost njezine izvedbe u kojoj paniku od izlaska na scenu prikriva panika od silaska s nje, dok istodobno vlastitim iskustvom i realnom traumom doslovno briše poslovičnu granicu između takozvane zbilje i takozvanog kazališta.

Jasna Žmak prima Grand prix BITEF-a / Snimila Tanja Drobnak

Predstava Jasne Jasne Žmak, ujedno i nastavnice na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti i autorice disertacije o „lecture performanceu“ ili predavanju kao izvedbi, samo je logički korak u njezinu razvoju, koji podrazumijeva i bivanje na pozornici, ali spojeno s njezinom specifičnom životnom pričom i iskustvom koliko kazalište zaista može promijeniti život, postaje osobito i jedinstveno, ako ne i neponovljivo, i stoga zaslužuje ovakvo priznanje.

BITEF-ov žiri bio je konzistentan u svojoj odluci da je došlo vrijeme i nagradama pokazati stav i prigrliti traumu kao ishodište kazališta koje se odmaknulo od primarnih postulata ili ih je prilagodilo vremenu, mediju i kulturi, kao i rezultantama njihovih interakcija. Specijalnu nagradu festivala tako su podijelile slovenska redateljica Tjaša Černigoj uime kolektiva Igralke za Seksualni odgoj II: Borba i brazilska autorica Carolina Bianchi za naslov koji namjerno zbunjuje Trilogija Snaga kučke – 1. poglavlje: Nevjesta i Laku noć, Pepeljugo.

Dok je slovensku predstavu relativno lako opisati, ali ne i otpisati, kao teatraliziranu povijest dostizanja i oduzimanja rodnih i seksualnih sloboda na ovim područjima u posljednjih osamdesetak godina, brazilska je somnambulna rekreacija osobnog iskustva. Nevjesta je u brazilskom slengu mlada žena i plijen u dominantno mačističkoj kulturi, dok je Laku noć, Pepeljugo eufemizam za tzv. drogu za silovanje. Sama je autorica osobno iskusila što znači taj toksični spoj i to rekreira fizički, uzimajući ponovno isto omamljujuće sredstvo kako bi, nakon solo uvoda gdje podsjeća da ni visokokulturna baština nipošto nije imuna na zlostavljanje žena, cijela njezina trupa zaumnim performansom odigrala refleksiju njezinog toka svijesti dok rezonira i fantazmagorijski nadograđuje svoju, ali i realnu i imaginarnu povijest mnogih koje jesu ili nisu preživjele isto. Jedan od najvažnijih slogana ove predstave je „Fuck Katharsis“ kojim podriva tradicionalno shvaćanje kazališta kao umjetničke forme ili medija koji pročišćava kroz fiktivnu pozorničku pravdu i time zapravo anulira ono zbiljsko s jedne i osobno s druge strane.

Odnos kazališta ne više prema zbilji nego prema svojoj ulozi u njoj, propituje i Jasna Jasna Žmak kad svoju predstavu završava svojevrsnim sloganom „Umjetnost zapravo nikad nije slobodna!“, pritom ne misleći na produkcijske i financijske zadatosti.

Transgeneracijske traume na FSK

FSK nema nagrade, pa je recepcija njegova programa oslobođena lažne objektivnosti referiranja na njih. Nesumnjivo je važno da je zagrebačka publika vidjela rad Nine Rajić Kranjac Solo u kojem ona kao osviještena i pobunjena „čefurka“ (strankinja, ne potpuno Slovenka) zbraja svoj odnos prema kazalištu, ali i naciji, državi i jeziku kao mehanizmima reprezentacije i identifikacije. U osnovi je opet trauma, možda „tek“ transgeneracijska i jednako neprolazna kao što su one Caroline Bianchi ili Jasne Jasne Žmak, ali i Marine Otero, argentinske koreografkinje koja je, živeći i život i umjetnost punim plućima i ostatkom tijela, postala najprije fizičkom, a onda i psihičkom žrtvom svoje neposustajuće posvećenosti.

U susretu s tako proživljenim traumama, prokušani dokumentaristički pristup Mila Raua u Medejinoj djeci gdje s izvođačima nježnog uzrasta antičku priču kalemi na realni suvremeni slučaj peterostrukog čedomorstva čini se i dalje dosljednim u postupku, ali nešto bljeđim u učinku. S druge strane, Hekuba, ne Hekuba Tiaga Rodriguesa, autora koji također integrira dokumentarizam i teatralnost tj. kvalitetnu iluziju i utemeljeno elaboriranu nevjerodostojnost, bitno je nježniji i teatralniji spoj antičke teme i zbilje, nalik suvremenim kazališnim vokabularom i procedurama obnovljenim institutom „dobro skrojenog komada“.

Trauma i refleksija, u uvjetima gdje je ishodište ravnopravnost i empatija, a ne autorski ego i samovolja, temelj su one vrste suvremenog kazališta koje ne želi biti izgubiti bitku s bržim i dostupnijim medijima. Kvalitetna priča i snažni likovi više nisu i ne mogu biti jedini adut izvođačke umjetnosti, potrebno je dodati i mrvu neproračunate istinske osobnosti, iskustva i razumijevanja.