„Ime je hrvatsko jače, ono zove Hrvata pod narodnu zastavu“

Među jubilejima brojnih znamenitih osoba i institucija iz Hrvatske i svijeta koji se navršavaju u 2024. također je i jedan velik i značajan iz povijesti Matice hrvatske. Navršava se, naime, 150 godina od promjene imena Matica ilirska u Matica hrvatska, a ujedno i stoljeće i pol otkako je Matica konačno prevladala svojevrsnu krizu identiteta te kadrovski ojačana i pod hrvatskim nacionalnim imenom krenula putem samostalne udruge koja neće biti isključivo izdavač knjiga, već okupljalište vodećih hrvatskih intelektualaca.

Institucije s nazivom Matica kojima je cilj bio promicanje nacionalne kulture i identiteta nastale su u 19. stoljeću među slavenskim narodima tijekom nacionalnih preporoda i formiranja modernih nacija. Prvu Maticu osnovali su Srbi 1826, zatim Česi 1831. i kao treći slavenski narod Hrvati 1842. pod imenom Matica ilirska. Utemeljena je 10. veljače 1842. u okrilju zagrebačke Ilirske čitaonice, osnovane 1838, u zgradi koja i danas stoji u Radićevoj 32 u Zagrebu, kao glavnica namijenjena za izdavanje „starih klasika ilirskih, osobito dubrovačkih, organičkim pravopisom, te inih koristnih knjiga od naprednih spisatelja, koji za izdanje koje knjige troškove ne imadu“.

U Narodnom domu u Opatičkoj ulici, sjedištu Matice ilirske od 1847. do 1877, 5. srpnja 1874. održana je Skupština na kojoj je usvojeno ime Matica hrvatska. MH tu je održala i svoju prvu Glavnu skupštinu 29. studenoga 1874. / Izvor: Fotografija Ludviga Schwoisera iz 1864.

Naime, da bi se u tadašnjoj Hrvatskoj utemeljilo neko društvo, bilo je potrebno kraljevo dopuštenje, a za utemeljenje glavnice bilo je dovoljno dopuštenje gradskoga magistrata koje je bilo lakše ishoditi. Prema pravilima, član utemeljitelj Matice mogao je biti svatko tko je priložio 50 forinti, čime je stekao pravo besplatno dobivati sve knjige koje Matica objavi. Već 1842. našlo se 150 utemeljitelja i još 400 drugih darovatelja pa je sakupljen znatan iznos za rad Matice i njezinu nakladničku djelatnost.

Osamostaljenje Matice 1850.

Samostalno djelovanje Matice ilirske počinje 1850. kada s radom prestaje Ilirska čitaonica. Vjekoslav Babukić i Ivan Kukuljević izradili su nova Pravila potvrđena 1851. Osamostaljenje Matice otvorilo je mogućnost intenziviranja njezina rada, kao i povećanja članstva, no zbog nepovoljnih političkih i društvenih prilika, u okolnostima neoapsolutizma, interes za učlanjenje u Maticu je opao. Za predsjednika Matice 1858. izabran je Ivan Mažuranić koji je na čelu ostao sve do 1873, no bio je zauzet visokim političkim dužnostima (od 1861. do 1865. bio je hrvatski kancelar sa sjedištem u Beču). Iste te 1858. pojavio se prijedlog o promjeni imena Matice ilirske u Matica hrvatsko-slavonska, ali nije usvojen jer nije ni došao na skupštinu. Nakon što je 1866. s radom počela Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, konzervativnija struja u Matici založila se za njezino ujedinjenje s Akademijom, smatrajući da nije sposobna za samostalan rad. Matica se sa svojim književnim odjelom doista priključila Akademiji, no i dalje je zadržavala pravo raspolaganja svojom imovinom, koja je još i povećana oporučno ostavljenim iznosom od 15.000 forinti od grofa Ivana Nepomuka Draškovića.

Postupno jača utjecaj zagovornika samostalne Matice na čelu s Petrom Zoričićem i Ivanom Filipovićem koji su smatrali da Akademija treba izdavati znanstvena, a Matica popularno-znanstvena i književna djela. Matica ilirska u to vrijeme, 1869, pokreće list Vienac koji će tijekom sljedećih 35 godina izrasti u središnji časopis hrvatske kulture, te gradi mrežu pretplatnika, no od tada pa sve do 1875. neće objaviti nijednu knjigu.

„Matica ilirska držala je 17. ožujka svoju glavnu skupštinu u narodnom domu; a članova se sabralo vrlo malo, što nije dobar znak, jer se čini, kao da popušta kod članova zanimanje za ovo družtvo“, pisalo je u Viencu od 23. ožujka 1872, a u broju od 20. travnja urednik Ivan Dežman dao je svoj osvrt na stanje u Matici, ali i zanimljiv prijedlog što bi ubuduće mogla biti njena svrha: „Mnogi su učeni i revni rodoljubi stali razmišljati o uzrocih, s kojih nam Matica ilirska nikako neće da uspjeva, već svakim danom sve to više vene. Da se ona svoje prijašnje snage domogne, predložilo se i prihvatilo, da preuzme jugoslavenska akademija znanosti književnu brigu ostavljajuć matici da upravlja novcem po svojoj volji. I taj se liek pokazuje bezuspješnim, jer je Matici ilirskoj, po mojem mnienju, svakako umrieti i to iz posve naravskih uzroka... Znanost pošav orijaškim korakom splela si gnjezdo, iz kojega se već jato ponosnih sokolova nebu pod oblake diglo. Eto i društvo sv. Jeronima tek osnovano prigrlilo mal da ne sve hrvatske čitatelje, te mu Matica nikad više doskočiti neće. Matica ilirska podav našoj literaturi neumrlih plodova nemože već za istu uspješno raditi. Ona se je sa svojim imenom, težnjom i ustrojstvom sada već preživila. Pa ipak bi mogla Matica ilirska našemu narodu još od velike koristi biti. Ona bi imala, po mojem sudu, posvetiti sav svoj rad od sada umjetnosti, koja se je u nas liepo razvijati počela, al koja žalibože nema nigdje moćnih zagovornika i podupiratelja. To vriedi imenito za glasbu. Mi imamo već toliko muzikalnih proizvoda, mi imamo i zbirka narodnih napjeva, koje nemogu na sviet se pomoliti, jer nema tko da priskoči darežljivom rukom. (…) Neka se dakle Matica ilirska premetne u muzikalnu maticu, kojoj bi imala jedina briga biti gojiti narodnu glasbu.“ No na Dežmanov pomalo neobičan prijedlog nije se u Viencu nitko osvrnuo.

Ivan Trnski

Ivan Dežman

Tadija Smičiklas

Franjo Vrbanić

Nova inicijativa za promjenu imena

Od početka 1873. Matica ilirska opet djeluje samostalno od Jugoslavenske akademije te počinje proces njezine reforme koja je uključivala i promjenu imena. Prema istraživanjima Josipa Brlekovića, preimenovanje je na Glavnoj skupštini 2. veljače 1873. predložio odbornik Ivan Benković. Tada je za novog predsjednika Matice izabran povjesničar Matija Mesić, sljedeće 1874. godine izabran za prvoga rektora Sveučilišta u Zagrebu. „Matica ilirska u glavnoj skupštini dne 2. veljače opet je preuzela rukovodjenje književnih poslova, koje je bila prije njekoliko godina predala jugoslavenskoj akademiji. Izabran je odbor, koj će za mjesec dana izraditi nova družtvena pravila te ih onda izvanrednoj skupštini predložiti. Za izradbu tih pravila pregledat će se pravila česke ‘Umělecke besede’ i ‘Matice lidu’... Pravila se kane preustrojit tako, kako bi se književni rad Matice posvetio njegovanju beletristike i popularnim znanstvenim spisom te bi tiem Matica bila za enciklopedijsku prosvjetu srednjih razreda našega naroda onakovo i ognjište, kakovo je jugosl. akademija za strogu znanost, a svetojeronimsko družtvo za prosvjetu puka“, pisao je Vienac od 8. ožujka 1873.

Za nacrt preustroja i Pravila reformirane Matice izabran je poseban odbor (Ivan Trnski, Fran Vrbanić i Ivan Dežman) te su ona raspravljena na izvanrednoj skupštini 23. veljače 1873. U najavi skupštine u Viencu od 15. ožujka spominje se termin „Hrvatska Matica“ uz objašnjenje u zagradi „tako ima se taj zavod unapred zvati“, a i izvještaj sa skupštine u Viencu od 39. ožujka imao je naslov „Hrvatska matica“, kao da je novi naziv već usvojen: „U nedjelju 23. o. m. imala je matica ilirska glavnu skupštinu, u kojoj se je razpravljalo, kako bi se ista prema napredku i potrebam hrvatskoga naroda najbolje preustrojila. Odbor, komu je bilo povjereno izradjenje novih pravila, osnovao je ista ogledav se ponješto i na druge književnosti, imenito česku, u kojoj umělecka beseda tako liepo uspieva. Glavna se promjena predlaže u §. 1. koj ovako glasi; Dosadanje družtvo ‘matica ilirska’ promjenjuje svoje ime, te će se zvati ‘matica hrvatska’, kojoj je smjer: a. Širiti koristne nauke u gradjanskom svietu; b. unapredjivati liepu knjigu, glasbenu i tvornu umjetnost (slikarstvo i kiparstvo); c. podpomagati zaslužne pisce i umjetnike, a ponajprije članove ovoga družtva, na književnom radu i na nevolji, te koliko je moguće d. namicati pomoć njihovim udovicam i sirotam. Prem su nekoji svom silom oboriti taj članak, nedopuštajuć da bi matica mogla drugo biti, van puka nakladateljica knjiga, to je ipak skupština, na obrazloženi potanki predlog Dr. Dežmana, taj paragraf ogromnom većinom prihvatila, posvjedočiv tim, da joj je u istinu stalo do napredka družtva, koje nije većom stranom zato moglo u spjevati, što su akademija znanosti i Jeronimsko družtvo podielili medju se matičinu književnu zadaću, koju oni i toli uspješno vrše. I mi smo osvjedočeni da samo na temelju tih novih pravila ima razloga obstanku Matici, a nadamo se da će i gospoda protivnici uviditi vremenom da je njihova bojazan netemeljita, a njihov konservatizam suviše bio.“

Pravila su zatim poslana Kraljevskoj zemaljskoj vladi na potvrdu uz pismeni prigovor Antuna Mažuranića vezan uz strah da će reformirana Matica potrošiti svoju glavnicu. Zbog njegova prigovora te tobožnjih jezičnih i stilističkih nejasnoća Pravila nisu potvrđena odmah, nego su vraćena Matici na doradu. 

Podstrek Ivana Trnskog

U međuvremenu, reformu Matice i njezino preimenovanje u Viencu od 19. travnja 1873. obrazložio je Ivan Trnski u članku pod naslovom Preporodjaj naše ‘Matice’. On je ustvrdio da Matici posljednjih godina „ne stade polja, gdje drugi uspješnije ne rade“ jer je Akademija počela izdavati djela starih hrvatskih pisaca, a Društvo svetog Jeronima pučke knjige. No s druge strane osjećala se potreba postojanja Matice kako bi okupljala književnike i učenjake koji nisu akademici, a radilo se uglavnom o mlađoj generaciji, te se stoga pristupilo njezinu preporodu.

Naslovnica uvezanog godišta Vienca iz 1874. s novim glavnim urednikom Augustom Šenoom

Trnski je obrazložio i preimenovanje Matice: „Zašto maticu ilirsku prekrstismo u maticu hrvatsku, daje se sam sobom razlog, što se je tomu zavodu osvrtati ponajpače na potrebe naše hrvatske domovine, što ne bismo radi svojemu plemenskomu imenu prava  uzkraćivati, koje ga po smjeru družtva i porieklu većine članova teče, što nakon i srbska i slovenska matica uza svoje posebno ime obstoje te svoje posebno kolo književnika goje i čuvaju.“ Ovo se može protumačiti i kao izazov Akademiji koja je i dalje nosila jugoslavensko ime, iako su Bugari 1869. osnovali vlastitu akademiju, a 1886. i Srbi.

U Viencu dugo zatim nije bilo novosti u vezi s preustrojem i preimenovanjem Matice ilirske. U izvještaju s Glavne skupštine od 7. ožujka 1874. navodi se da je jednoglasno prihvaćena preinaka prvog paragrafa „novih pravila Matice hrvatske, kako ju je vis. vlada u najnovije doba putem dogovora zahtievala, te je tako uklonjena svaka zapreka davno već izgledanoj po tvrdi tieh pravila“. Članak inače nigdje ne spominje naziv Matica ilirska, već samo matica. Zainteresirana javnost očito je nestrpljivo čekala preimenovanje, a i novo se ime polako prihvaćalo. U Viencu od 1. svibnja 1874. u rubrici Dopisnica uredničtva odgovara se „jednomu Hrvatu domoljubu u Gradcu“ kojega je očito mučilo pitanje kako se Matica zove: „Prije svega vam javljamo, da pravila hrvatske Matice jošte potvrdjena niesu, ali biti će do skora. Za sada veli se oficialno jošte ‘Matica ilirska.’“ I napokon, u Viencu od 30. svibnja 1874. u kratkoj vijesti navodi se: „Pravila su ‘matice hrvatske’ potvrdjena a u matičinu odboru odlučeno je sazvati glavnu skupštinu, proglasiti pravila, te udesiti, da prema našemu novijemu položaju i prema zahtjevom pravoga napredka uspješno djelovanje toga družtva što brže za počme.“

Proglas o promjeni imena Matica ilirska u
Matica hrvatska u Viencu od 11. srpnja 1874.

Članak Tadije Smičiklasa u Viencu broj 29 i 30 od 18. i 25. srpnja 1874.

Novo ime usvojeno 5. srpnja 1874.

Skupština je održana 5. srpnja 1874. i na njoj su proglašena nova pravila, a time je usvojeno i ime Matica hrvatska. Ujedno je odlučeno „neka sadašnji upravljajući odbor do konačnoga ustanovljaja novoga družtva upravlja poslovi matičinimi i dakako po novih pravilih izradi poziv a u njem iztaknuv praktični smjer i obilatiji zadatak matice hrvatske u dušu upre našim domoljubom i učenjakom, da mnogobrojnim pristupom i velikodušnom podporom pomognu družtvu, kako će što brže procvasti i dično izpuniti liepu sredinu medju visokoznanstvenim radom jugoslavenske akademije i nastojanjem jeronimskoga družtva oko pučke prosvjete. Taj je predlog zagovarao matičar i narodni zastupnik na saboru g. Mate Mrazović razigrav skupštinu liepom nadom, da će se takovu pozivu svaki domoljub i naprednik za cielo odazvati. S toga bude odlučeno, da se ustanovna glavna skupština istom mjeseca listopada sazove, da se dotle oko mnogobrojna pristupa radi... I tako idemo radostno u susret svečanu oživljaju „matice hrvatske“, koji će istodobce s postankom našega sveučilišta naš kulturni napredak, ako Bog da, okrilatiti i tiem zavriediti spomen na kom tom listu hrvatske poviesti.“

Iako se iz današnjeg gledišta radilo o preimenovanju dotadašnje Matice ilirske, prema tadašnjem shvaćanju, ustvari je došlo do osnutka Matice hrvatske kao novoga društva koje će biti sljednik Matice ilirske. U novim Pravilima Matice hrvatske uz ostalo stoji: „Dosadanje družtvo ‘Matica ilirska’ zvat će se ‘Matica hrvatska’, na koju prelaze sva imovinska prava i obveze ‘Matice ilirske’, te kojoj je poglaviti smjer: a) širiti koristne nauke, na koliko ne spadaju na strogo znanstvenu i pučku knjigu; b) unapredjivati hrvatsku liepu knjigu (beletristiku); a uza to prema dosegu sredstva: c) unapredjivati glasbenu i likovnu umjetnost (slikarstvo i kiparstvo); d) podpomagati domaće zaslužne pisce i umjetnike, a ponajprije članove ovoga družtva na književnom radu i na nevolji; e) namicati pomoć njihovim udovicam i sirotam.“

U Viencu od 18. srpnja 1874. tada mladi povjesničar Tadija Smičiklas u članku pod naslovom Matica hrvatska, čiji je drugi dio izašao 25. srpnja, najbolje je objasnio razloge osnutka „matice hrvatske, koja preuzima baštinu stare ‘ilirske’“ te se ovaj uistinu programatski članak i danas često citira: „Niti imena ne ostavismo matici, pokopasmo i zadnji još ostatak imena ilirskoga. Zašto to učinismo? Priznajemo imenu ilirskomu, da je pred trideset godina bilo kao i narodno, još i više, jer je potrgana uda naroda sklapalo u jedno živo tielo; priznajemo, da je s imenom ilirskim poraslo najljepše i najoduševljenije doba hrvatske poviesti; priznajemo, da će se i budući naraštaji iza toliko vjekova krvave hrvatske prošlosti najvoljeti odmarati na ono nekoliko godina zanosite ilirske dobe: al sav je narod to ime pokopao, pa mu ni mi ne mogasmo sada istom novi hram graditi. Ime je hrvatsko jače, ono zove Hrvata pod narodnu zastavu, ono promiče svu sviest naroda, ono se glasno javlja svakim dahom narodnim. Suvišno bi malne bilo duljiti govor o njegovu pravu na staru ‘maticu ilirsku.’“

Matica hrvatska svoju prvu glavnu skupštinu održala je 29. studenog 1874. i tada je izabrano novo vodstvo na čelu s Ivanom Kukuljevićem kao predsjednikom, dok je Ivan Trnski postao potpredsjednik. Nekoliko dana kasnije, kako doznajemo iz Vienca od 5. prosinca 1874, odbor je za tajnika Matice hrvatske izabrao Smičiklasa.

„‘Vienac’ imat će odsele češće prilike govorit o ‘matici hrvatskoj’“, zaključuje se u izvještaju sa skupštine koja je označila novi početak djelovanja najstarije hrvatske kulturne udruge.