EU i zajednička budućnost dviju obala Mediterana

U deklaraciji koju su potpisali čelnici mediteranskih članica Europske unije (MED9) na summitu na Cipru ovoga mjeseca stoji kako su stabilnost, sigurnost i blagostanje Europe usko povezani s njezinim bliskim susjedstvom. Za to vrijeme na istočnom Mediteranu bjesni novi razorni rat, u kojemu je prošlog tjedna ubijen još jedan vođa Hamasa, a na južnom i dalje pulsira niz neriješenih sigurnosnih, ekonomskih i socijalnih izazova. Tim se temama već punih četvrt stoljeća, otkako je prvi put izabran u Europski parlament, bavi i teškaš među eurozastupnicima, CDU-ov Michael Gahler. U ovom je mandatu taj bivši diplomat potpredsjednik Odbora za vanjske poslove iz redova pučana, a ponovno je i izvjestitelj Europarlamenta za Ukrajinu. Ujedno je već deset godina i predsjednik delegacije za odnose s Panafričkim parlamentom. O neizbježnoj zajedničkoj budućnosti dviju obala Mediterana razgovarali smo u njegovu uredu u Strasbourgu, tijekom plenarne sjednice Europskog parlamenta.

Snimio Philippe BUISSIN

Mediteranske članice Unije pozvale su na hitno primirje nakon eskalacije sukoba između Izraela i proiranskog Hezbolaha u Libanonu, uz poruku da jug Libanona ne smije postati nova Gaza. Je li danas jasno kako je različita percepcija sigurnosnih prijetnji među članicama EU ometala donošenje jedinstvene vanjskopolitičke strategije u istočnom Sredozemlju, uključujući i onu koja se odnosi na izraelsko-palestinski sukob?

Ne možemo si priuštiti različite interese po tom pitanju jer taj spor ima utjecaja na sve nas. Njemačka u vezi s Izraelom ima poseban odnos zbog holokausta u prošlosti, naravno. Osjećamo posebnu odgovornost kada je u pitanju pravo Države Izrael na postojanje, kao i karakter židovske države i njezino pravo na samoobranu. Ali jasno je da nam prihvaćanje svih tih principa donosi i odgovornost. Ti principi ne smiju biti interpretirani tako da prihvaćamo sve što čini aktualni izraelski premijer Netanyahu. Već smo pogledali u ponor. Lanjskog 7. listopada vidjeli smo što je teroristička organizacija Hamas učinila Izraelcima. Svjedočili smo izraelskom odgovoru i ljudskoj tragediji mnogih civila u pojasu Gaze. Porast je nasilja i na Zapadnoj obali. I na kopnu i u zraku Izrael je u ratu s Libanonom. Takvo stanje ne može se nastaviti. Čak i Izrael, koliko god bio jak, ne može sebi priuštiti rat na više frontova.

Sada imamo priliku za deeskalaciju, i zbog vremenskog slijeda događaja. Vrlo skoro bit će potvrđena nova Europska komisija. Isto se odnosi i na novu američku administraciju, za koju se nadam da neće biti ona Donalda Trumpa već Kamale Harris. Vjerujem da će biti voljna sjesti za stol s EU i sa zemljama našeg susjedstva, te s Izraelcima i Palestincima. Trenutačno EU nema puno utjecaja na taj sukob osim kada je u pitanju dostava humanitarne pomoći u pojas Gaze. Izraelski premijer Netanyahu, pak, trenutačno ne sluša niti SAD niti bilo kojeg europskog lidera. Provodi kratkoročnu ratnu agendu, koja je do određene mjere očito uspješna. Definitivno se moramo angažirati oko sveobuhvatne mirovne konferencije i ne pustiti Izraelce i Palestince iz prostorije dok ne bude rješenja, kao na konklavama. Ne moramo pritom krenuti ispočetka. Poprilično mnogo postigli smo na pregovorima krajem prošlog tisućljeća i to mora biti polazišna točka. Bit će bolno, osobito za Izrael, budući da se moraju puno toga odreći. Ali mogu dobiti mir i stabilnost i otvorene granice.

Koliko bliskoistočnoj strategiji Unije pomaže nedavno priznanje palestinske države od strane triju članica Europske unije?

Unilateralne odluke u bilateralnim odnosima ne pomažu. Ali ta priznanja palestinske države jasno poručuju Izraelu da strpljenje EU nije beskrajno. Naš je zadatak osigurati postojanje Države Izrael, ali i doma za Palestince, njihovu vlastitu državu. Na tom putu doista mora biti bolnih ustupaka, osobito sa strane onih koji trenutačno posjeduju sve. Aktualni izraelski premijer i ekstremističke stranke koje su dio njegove vlade i jamče parlamentarnu većinu nemaju namjeru raditi u smjeru rješenja s dvije države. Moramo biti vrlo jasni što je prihvatljivo, a što nije. Neprestani rat nije prihvatljiv. Neprestana i neograničena okupacija također nije prihvatljiva. Mi kao prijatelji Izraela želimo osigurati dugoročnu perspektivu izraelske države, ali nećemo zbog toga promijeniti regiju i okruženje. Možemo promijeniti stav arapskih susjeda bude li mirovnog sporazuma.

Moram pritom naglasiti kako dotad nije moguće stavljati u istu ravan Netanyahua i drugu stranu, stvarati dojam da su ravnopravni u tom sukobu. S druge strane nalazi se teroristička organizacija, to je vrlo jasno. Hamas nije legitiman predstavnik naroda u pojasu Gaze. Hamas je gnjavator i represivan čimbenik za tamošnje stanovnike. S pravnog aspekta, a studirao sam međunarodno pravo, želim naglasiti kako se ne bi smjelo olako rabiti termin genocid. Jer tada on gubi svoju težinu. Definitivno se u pojasu Gaze ne radi o izraelskoj želji da sustavno ubija Palestince. Izraelska vlada jasno je poručila da se bori protiv Hamasa, a ne protiv Palestinaca. Ono što se trenutačno događa u pojasu Gaze jest legitimna reakcija s golemom kolateralnom ljudskom patnjom. Pritom Izrael, koji sada sve više kontrolira to područje, treba preuzeti odgovornost i de facto kao okupacijska sila opskrbiti tamošnje stanovništvo s osnovnim potrepštinama. Posljednje brojke govore o dolasku 50 kamiona pomoći dnevno. Netanyahu najavljuje 250, a potrebno je njih 500. Pozivam stoga Izrael da otvori sve granične prijelaze prema pojasu Gaze i dozvoli dopremu humanitarne pomoći.

Plan za obnovu pojasa Gaze jedan je od ključnih prioriteta u novom Paktu za Mediteran?

Ta obnova mora biti dio cjelokupnog mirovnog procesa. Ne možemo si priuštiti neki novi sukob u pojasu Gaze u budućnosti. Ako nema stvarnog rješenja za taj sukob, opet ćemo nakon određenog vremena biti suočeni s istom situacijom. Isto se odnosi i na Zapadnu obalu, ne želimo ondje vidjeti pogoršanje situacije. Ponašanje tamošnjih doseljenika također nije prihvatljivo i to se Izraelu mora dati do znanja.

Osim na trenutačno primirje u pojasu Gaze i Libanonu, tijekom sastanka MED9 na Cipru francuski predsjednik Macron pozvao je i na oslobađanje izraelskih talaca zatočenih u razorenoj palestinskoj enklavi. Svi okupljeni čelnici poduprli su njegov prijedlog o prekidu izvoza oružja koje se koristi u novom bliskoistočnom ratu, iako je Macron naglasio da to ne znači razoružavanje Izraela. Treba li se bojati scenarija Sudnjeg dana kada je riječ o sukobu Izraela i Irana zbog svega što se događa u Libanonu?

Volio bih da Izrael ne odgovori na posljednji iranski napad na način da se situacija zbog toga pogorša. Ne bi trebao napasti iranska nuklearna, niti naftna postrojenja. Najviše bih volio da se taj začarani krug prekine. Jasno je da je Iran probao dvaput napasti i nije uspio. Izrael je stoga već pobijedio u toj bitki. Iranci su također svjesni izraelske snage. Volio bih da Izrael sada ne uzvrati, ali ako i dalje žele poslati poruku, trebali bi se koncentrirati na postrojenja u kojima se proizvode dronovi Šahidi koje Iran isporučuje Rusiji, a Kremlj ih koristi u ratu protiv Ukrajine. To bi bilo racionalno. Kao i sljedeća poruka – dvaput smo pokazali Iranu da nas ne može raniti, a u Teheranu znaju da možemo uzvratiti bilo kad. Aktualni iranski režim nadilazi kategorije dobra i zla. Briga me kako se osjećaju i jesu li poniženi.

Zanimljivo je da su Iranci u egzilu slavili napade na Iran, kao i neuspjeh iranskih napada na Izrael ili ubojstvo vođe Hezbollaha. Mislim da je velika većina Iranaca u zemlji sita tog režima, koji tako snažno crpi duh te velike nacije i podcjenjuje svoj narod. Volio bih da nesposobnost tog režima da naudi Izraelu ima posljedice unutar samog Irana, na način da se sve više ljudi usudi krenuti u njegovo rušenje. Nema smisla rušiti taj režim izvana ili ga obezglaviti. Jer to onda izaziva druge vrste reakcija. Kako se Rusiji, Kini ili Sjevernoj Koreji ne bi dao povod za uključivanje u taj sukob, Izrael ne bi trebao dalje eskalirati situaciju. Izraelci, za koje svi znaju da su snažniji od Irana, mogu odgoditi uzvraćanje napada za neku sljedeću priliku. Molim ih stoga da sada ne pogoršavaju tenzije. Nadam se da će u određenom trenutku doći do rijeke Litani u Libanonu i neutralizirati sva mjesta s kojih se lansiraju projektili prema njihovu teritoriju, a koje je na jugu Libanona izgradio Hezbollah. Nažalost, zatočeni izraelski taoci putem su nestali iz fokusa. Nema pregovora s Hamasom oko njihova oslobađanja. I to je tragičan aspekt cijele ove situacije.

Barcelonski proces iz 1995. bila je prva strukturirana politika EU prema zemljama južnog i istočnog Sredozemlja. Zašto u tri desetljeća nije zaživjela koheretna makroregionalna strategija kada je u pitanju Mediteran? Čak i u sklopu Unije za Mediteran, koja je lansirana 2008. i zamišljena da djeluje na temelju sektorske suradnje, nije bilo uspješnih projekata u benignijim temama poput energetske suradnje ili zaštite okoliša?

Za tango je ipak potrebno dvoje. Sada se situacija pogoršava i moramo rješavati taj problem. Uz političku volju koja neće biti prisutna samo tijekom raznih summita već kontinuirano. Desetljećima smo pustili da se stvari događaju same od sebe. Primjer su odnosi Maroka i Alžira. Oni su loši i stoje u mjestu zbog pitanja Zapadne Sahare i Polisarija, koji ima svoje sjedište u alžirskom Tindoufu. Ako se veliki problemi poput Zapadne Sahare ne mogu riješiti, trebamo reći – fokusirajmo se na projekte koji su održivi. Jednom kada obje zemlje shvate što u suradnji ustvari dobivaju, to može biti polazište za rješavanje velikih problema. Mislim da nismo bili dovoljno kreativni na tom putu. Od nove povjerenice za Mediteran volio bih to vidjeti.

Je li uvođenje povjerenika za Mediteran u novoj Europskoj komisiji zakašnjela reakcija kada su u pitanju odnosi Bruxellesa s južnim susjedstvom i je li to trebalo učiniti još nakon migrantske krize 2015? Je li zapravo riječ o političkoj trgovini Ursule Von der Leyen u pregovorima oko podrške novoj Komisiji ili je doista na djelu strategija koja izvire iz potrebe da se EU napokon supstancijalno pozabavi drugom stranom Mediterana?

Unija se u prošlosti bavila južnim susjedstvom. Moramo biti samokritični i reći da su Barcelonski proces ili Unija za Mediteran zvučali dobro na papiru, ali da je ideja o fokusiranju na južnu stranu Mediterana i istovremenoj motivaciji tih zemalja da međusobno surađuju u principu propala. Naše su politike u konačnici bile bilateralne. S druge strane, nismo imali skupinu koja je predana i koordinirana i nastupa pred nama sa zajedničkom agendom. Mislim da je dobar korak odmaknuti se od pristupa proširenja i okvira susjedstva, što smo dosad imali. Sada ćemo imati povjerenika koji se fokusira na južno susjedstvo, uz novac koji uz to nužno ide. Tada je to primamljivo i samom povjereniku i partnerima s druge strane Mediterana. 

   Novi Pakt o migracijama i azilu donosi novu migracijsku politiku, ali to ne smije biti naš jedini fokus kada je riječ o odnosima sa zemljama na jugu i jugoistoku Mediterana / Ne možemo si priuštiti neki novi sukob u pojasu Gaze u budućnosti / Autoritetom EU trebali bismo okupiti sve sukobljene strane u Libiji

Unutar novog Pakta za Mediteran ključna je riječ – partnerstvo. Treba li EU promijeniti pristup i prestati s pokroviteljskim tonom prema drugoj strani Mediterana, koji je često imao i kolonijalni prizvuk nekadašnjih kolonizatora, a što možda i jest doprinijelo neuspjehu Unijine mediteranske politike u prošlosti? Bude li gospođa Šuica potvrđena za povjerenicu, može li se kao kreativnost koju spominjete iskoristiti i činjenica da dolazi iz Hrvatske.

Definitivno. Diljem Afrike uvijek su mi govorili da politika EU prema njima ne smije biti nastavak stare kolonijalne politike. Većina zemalja današnje Unije nikada nisu bile kolonijalne sile. Štoviše, svjedočili smo tome da su neke druge europske države njima vladale. Bio je to slučaj i s Hrvatskom pod Mađarima i Austrijancima. Te zemlje znaju kako je to kada umjesto tebe odlučuje gospodar. Mislim da im i zbog toga gospođa Šuica može pristupiti iskreno i reći – tu sam, otvorena uma, spremna slušati i imam nešto za ponuditi. Definitivno moramo EU odmaknuti od kolonijalnog pristupa. Ne smije, primjerice, Francuska biti u poziciji nametati svoju volju Europskoj uniji kada je u pitanju odnos Unije prema Tunisu ili drugim bivšim francuskim kolonijama.

Mnogi tvrde da je odnos EU prema drugoj strani Mediterana postao više transakcijski nego zasnovan na vrijednostima. Kao dokaz te teze navode i sporazume koje je Bruxelles potpisao sa sve autoritarnijim režimima u Tunisu i Egiptu, a s ciljem sprečavanja ilegalne imigracije. Treba li Unija surađivati i s takvim vlastima radi viših interesa, te ih staviti na prvo mjesto, ispred demokratske tranzicije, vladavine prava ili ljudskih prava?

Ako želimo biti uspješni na duge staze, moramo primjenjivati obje strategije. Naravno da je trenutačno fokus na broju novopristiglih migranata u EU. Europska komisija tvrdi da je u prvih devet mjeseci ove godine broj dolazaka u Italiju manji za 80 posto u odnosu na isto razdoblje lani. To je posljedica primjene sporazuma s Tunisom. Pogledate li sporazum koji je Unija imala još s Ben Alijem, kao i onaj o suradnji koji smo sklopili s Tunisom 2019, riječ je o sveobuhvatnom programu, koji uključuje i vladavinu prava i pitanja vezana uz demokraciju. U posljednjem bilateralnom sporazumu s Tunisom potpisanome lani taj aspekt nedostaje. Želimo li dugoročan razvoj Tunisa, moramo uključiti i taj aspekt, s kojim ćemo se neminovno suočiti u određenom trenutku. U Tunisu inače svjedočimo primjeru ne samo jasnog demokratskog nazadovanja zemlje već i ekonomskog i društvenog koraka unatrag.

Novi Pakt o migracijama i azilu donosi novu migracijsku politiku, ali to ne smije biti naš jedini fokus kada je riječ o odnosima sa zemljama na jugu i jugoistoku Mediterana. Migracije su posljedica nedovoljnog razvoja tih zemalja.

Južni Mediteran ekonomski je jedno od najmanje integriranih područja na svijetu. Stanovnici sjeverne mediteranske obale u prosjeku su osam puta bogatiji od svojih južnih susjeda, a taj se jaz samo povećava. Kako se nositi s time? Tržišta južnog i istočnog Mediterana pritom imaju rastuću mladu populaciju od gotovo 300 milijuna ljudi i rastuću srednju klasu koja traži europske proizvode?

Kratkotrajne politike EU nisu dovoljne. Moramo osluškivati potrebe tih zemalja. Podupirati kvalitetne projekte, osobito one koji su vezani uz proizvodnju održive energije, a koriste i njima i nama, poput proizvodnje vodika. Primjerice, Egipat ima više od 110 milijuna stanovnika. Toliki broj ljudi treba prehraniti. Oni moraju imati perspektivu unutar vlastite zemlje. To zahtijeva i kvalitetno upravljanje državom, ne samo našu dobru volju. Stabilno društvo ne može se izgraditi na temeljima autokratske vladavine. Moramo postići to da vlade s kojima zaključujemo sporazume, ali i stanovništvo tih zemalja uvide kako suradnja s EU vrijedi truda jer je Europa iskrena i ne juri samo za vlastitim interesom već je partner u punom smislu te riječi.

Četvrtina stanovništva na južnoj strani Mediterana mlađa je od 25 godina, u Europi taj postotak iznosi 15 posto. Gospodarstva u njihovim zemljama ne stvaraju dovoljan broj radnih mjesta za toliki broj mladih, koji su sve obrazovaniji. Je li Afrika jedina dugoročna šansa za demografski staru Europu i jamac njezina održivog tržišta rada, i uz negativne aspekte migracija?

Lako je privući mlade iz zemalja koje nisu dio EU. Ako Unija definira profil potrebne radne snage, sigurno je da ćemo takvu radnu snagu i dobiti. Ali onda dolazimo do toga da najbolji mladi ljudi odlaze prije negoli su pomogli u razvoju vlastite zemlje. Siguran sam da kroz dobre projekte možemo poduprijeti računicu prema kojoj jedna mlada i obrazovana osoba napušta zemlju i dolazi u EU, ali Unija istovremeno financira obrazovanje njih najmanje dvoje kako bi se to kompenziralo. Moramo ulagati u razvoj ondje.

Tu je i pitanje njihovih najsiromašnijih stanovnika, koji neće odgovarati visokim kriterijima europskog tržišta rada. Ali mogu biti masovno angažirani u sezonskim poljoprivrednim radovima u Uniji. Primjerice, na nepreglednim poljima maslina na jugu Europe, uz potpisivanje sporazuma s vladama njihovih zemalja. Tada bi se ti ljudi legalno prijavili za takvu vrstu posla preko veleposlanstava zemalja Unije, nakon što svaka odredi potrebne kvote. Unija bi se morala pobrinuti da na europskom tlu borave legalno, da dobiju minimalnu plaću, imaju riješen smještaj i zdravstveno osiguranje. Trenutačno imamo stotine tisuća ilegalaca diljem južnih zemalja članica Unije, koje brutalno iskorištavaju vlasnici plantaža. To nije prihvatljivo. Navedenim sporazumima treba legalizirati njihov status.

Energetska suradnja s drugom stranom Mediterana bila je ključna u europskom odgovoru na energetsku krizu koja je uslijedila nakon ruske invazije na Ukrajinu, budući da EU uvozi 50 posto nafte i gotovo 20 posto plina iz mediteranskih arapskih zemalja. Međutim, dekarbonizacija energetskih sustava na Mediteranu i regionalno upravljanje klimatskom prilagodbom prioritetna su područja u novom Paktu za Mediteran, ali i u Zelenom planu EU. U kojoj mjeri južno i istočno Sredozemlje mogu biti partneri Unije u promicanju ugljične neutralnosti i izvora obnovljive energije?

I tu moramo pokriti oba aspekta. S jedne strane, definitivno trebamo plin, najmanje za predstojeće prijelazno razdoblje. Tu je Alžir najveći opskrbljivač. Libija, pak, kada je u pitanju nafta. Istovremeno, moramo s tim zemljama surađivati u pokretanju održive proizvodnje energije, solarne ili one koja uključuje zeleni vodik, a na tragu borbe s klimatskim promjenama. Te zemlje obiluju takvim potencijalima, a geografski su blizu Uniji. Jer proizvodnja vodika u Namibiji, primjerice, predaleko je od naših granica. Stoga treba gurati partnerstva i između tih zemalja međusobno, ne biti fokusiran samo na naše potrebe. Ne zaboravite, većinu današnjeg bogatstva članice Unije ostvarile su trgujući međusobno. To je recept i za te zemlje. Surađujući i s nama mogu razvijati infrastrukturu za budućnost i imati jeftinu struju, koja će se proizvoditi uz ekološki predznak. Mogu u nama imati korektne partnere u svom bliskom susjedstvu. Jer Rusija i Kina to svakako nisu. 

Za kraj se opet vraćamo sigurnosnoj arhitekturi Mediterana, dio koje su i klimatske promjene. Koji su najveći sigurnosni rizici za EU u regiji?

Postoje oni koji misle da se mogu dogovarati s Wagnerom, koji će im osigurati ostanak na vlasti i moć. Vidimo to u Burkini Faso i Maliju, ali i u nama bližoj Libiji, gdje je ruske plaćenike angažirala jedna od sukobljenih strana. To je za nas veliki sigurnosni izazov. U Libiji postoji legalno izabrana vlast. U drugom dijelu zemlje de facto vlada general Haftar. Trebali bismo uvjeriti međunarodno priznatu vladu da se ne upušta u dogovore s Rusijom. Zbog toga im moramo nešto ponuditi. Veliko je pitanje što ondje ima najvećeg smisla. Dosad smo vidjeli da Italija i Francuska nisu uvijek bile na istoj strani kada su birale s kime će surađivati u Libiji. EU si ne može dopustiti da u takvoj zemlji ima različite izbore. Mislim da bismo trebali uz pomoć našeg autoriteta okupiti sve sukobljene strane u Libiji. Kada bismo postigli nešto po tom pitanju, tada bi naš povjerenik za Mediteran mogao nastupiti s konkretnim projektima i dugoročnim politikama. Budući da zemlja ima novaca i prihoda, Libija može i platiti našu ekspertizu.

I današnja Libija dokaz je da svjedočimo znatno multipolarnijem južnom i istočnom Mediteranu nego prije 15 godina. Je li se s vremenom EU pogubila na tom putu i izgubila svoj utjecaj u regiji? 

Jasno je da SAD nisu zainteresirane za taj prostor kao EU. To je naše susjedstvo, naša suprotna obala. Sve što se događa u tim zemljama ima izravan učinak na nas. Čak ni Sueski kanal nije toliko bitan Amerikancima kao što je nama, budući da je riječ o sigurnom morskom putu za robu koja dolazi iz Azije. Uvijek možemo biti bolji kao partneri. Uzmimo za primjer pojedinačne politike članica Unije motivirane sprečavanjem ilegalnih migracija. Nemam ništa protiv toga da Italija uvježbava libijsku ili tunišku Obalnu stražu, ali to bi trebao biti dio šire zajedničke strategije Unije. Nema smisla da pojedina zemlja zbog geografske blizine kaže da će se angažirati na svoju ruku, bez koordinacije s drugim članicama. U konačnici je kontrola priljeva migranata naš zajednički interes. Naravno, pitanje je koliko daleko smo spremni angažirati se koordinirano na europskoj razini. Nadam se da će Pakt o migracijama i azilu koji je izglasan nakon osam godina pregovora biti primjenjivan.