Epistolarne poruke u protjecanju vremena

Već se u knjizi književnih ogleda Vijenac odabranih iz 2013. oduhovljuje osebujni govor proze u kojoj je dominantan esejistički tip razlaganja, gdje se uz narativne dionice – prizore, u intenzivnom crescendu intelektualno-emocionalnih monologa i esencijalnih dijaloga, otkriva idejno-stvaralački koncept autora (Sreće nema drugdje, 2009). Prateći poticajne stvaralačke manire upoznat ćemo autorov novinarski, publicistički angažman koji autorove memoarsko-autobiografske reminiscencije u kojima se spisateljska upornost bez nametnutog moraliziranja suočava sa tjeskobama današnjeg globalističkog svijeta (Salonski pilko, 2013). Kontraponirajući globalističku stvarnost autor proširuje svoj humanističko-intelektualni prosede u kojem se autonomna jedinka predaje naglašenom elementu destrukcije tražeći iluzornu himeru koja teži za istinom i ljubavlju (BUBAdeSTRUKTOR, 2017).

Franjo Deranja, ustrajni publicist i osebujni romansijer, ne vjerujući oblomovskoj maksimi da „pitanja podgrizaju um i srce, skraćuju vijek“, podastire pitanja koja su duboko ukopana u život. Autor intenzivira događaje, a njegove poruke donose pozitivne vibracije. Takav „sirenski zov poruka“ nazočan je i u prozi Krici s Atlantide iliti: Kazalište hijena (2014). Taj fenomen teatarskih spoznaja dinamizira dijalog i tako promiče priču. Senzibilizirati aktualnosti u paradoksalnim ljudskim sudbinama traži od autora nesmiljenu angažiranost kojoj će se on ustrajno prikloniti. To osmišljava njegovo nadahnuto književno bdijenje.

Izd. Naklada Kvarner, Gradska knjižnica Crikvenica, Grad Novi Vinodolski, 2024.

U novoj knjizi Feniks gospodina Fahrenheita. 40 pisama (prije spaljivanja) Franjo Deranja interpretira stvarnost u postojanom traženju smisla postojanja i njegov se stvaralački ego polemički osmišljava u kontekstu epistolarne proze. Pitanje: variraju li pisci uvijek jednu te istu temu, vjerni svome načinu pisanja, postavlja se i u ovoj specifičnoj prozi. Odabravši 40 kraćih proza, crtica kojima je kreativno udahnuo uvod, zaplet, kulminaciju i rasplet, autor se obraća osobnostima nazočnima u kulturi, umjetnosti i znanosti, a i onima koji su zbog nečeg posebnog u fokusu pozornosti. Osim što pisma govore o vjerojatnosti zločina koji se dogodio prije 20 godina i još nema pravno-sudski epilog, o čemu čitamo u osam zaokruženih i poentiranih crtica (Slučaj Denauer, 8), Feniks gospodina Deranje otvara se svijetu tražeći u sferi privremenog, uz delikatan ironijski otklon, nasušni problem suglasja u životu, a to znači da je on, kao stvaralac, ostao vjeran svome načinu pisanja:

„Draga moja sadašnjosti, teško je živjeti s tobom. Jer, kratko traješ. Još je teže, zapravo: besmisleno – posve neproduktivno, pače: beskorisno – živjeti u prošlosti. A očekivati bilo što od budućnosti, koja je sasvim neizvjesna, još je manje pametno. Manevarske mogućnosti, eto, jako su skučene. Suđeno nam je snalaziti se u tim klaustrofobijskim okolnostima, zar ne?! Sve je bolje nego završiti u fužideru. Ili u zamrzivaču... Kako ono reče Turgenjev: bolje je sagorjeti, nego istrunuti!

Draga moja prošlosti! Najdraža moja neprolazna, nesagoriva mladosti!“

Siječnja 2024.

Osim crtice Nemilosrdno vrijeme, autor je svoje stvaralačke poticajne impulse osmislio u naglašenim aktualnim temama Tradicionalna knjiga i digitalna tehnologija, Kolegica i fonetičari!, Mirisi djetinjstva. Čitanjem tih pisama koje ne bi trebalo „spaliti“, jer nisu fikcija ili naški rečeno izmišljotina, obnavlja se tzv. užitak u čitanju, a očigledno je da u toj polemički oduhovljenoj dinamici „uživa“ i sam autor, a riječ je o nasušnoj kritici upućenoj „nezgrapnim novotarijama“ koje se nekritički uvode u hrvatski jezik:

„Ljudi moji, je li to moguće?! Eto, dobar znak! Čim se to pitate, znači da smo možda već malo napredovali i da za naš jezik još ima šanse! Pa onda, možda nakon svega i na koncu ove, nažalost, groteskne balade i pobijedi ovaj naš predivni, ali i previše zlostavljani hrvatski jezik?!“ (Kolegica i fonetičari)

Ako prihvatimo mišljenje da i RIJEČI imaju svoj temperament i svoju neizostavnu poruku, onda će nam 40. pismo izazvati tjeskobu jer se njime otvara tužna i teška polemika kojoj se ne nazire kraj (Tradicionalna knjiga i digitalna tehnologija). Asocijacija na feniks, mitsku pticu što se rađa iz pepela, ima svoj smisao u izopačenom društvu u kojem se „čitanje knjiga“ smatra teškim zločinom. U filmu Fahrenheit 451 djeluju „posebne postrojbe spaljivača“ koji traže knjige po kućama sa sotonskom namjerom da ih spale na lomači. Franjo Deranja, autor bez dlake na jeziku, postavlja čitatelju radikalno i neuvijeno pitanje:

„Pada mi na pamet da se poput feniksa javljaš sa svakom novom knjigom iz svoje nakladničke kuće, i to usuprot svim nedaćama što ih je donijelo novo, digitalno doba koje želi tradicionalnu, tiskanu knjigu spaliti, spržiti u pepeo!“

Beskrajno mi se sviđa crtica Mirisi djetinjstva, jer je šarmantna, živahna i pokretljiva, puna neke dječačke snage:

„Vlak, a zapravo vlakić, koji me odvozi u dane dječaštva. I urliče! Urliče od moje sreće. I miriši. Miriši na bezazleno i nevino djetinjstvo!“

Završit ću ovaj ogled o Feniksu gospodina Fahrenheita četrdesetom crticom koju sam već apostrofirala:

„Nasreću, postoje ljudi koji su sebi dali u zadatak da napamet nauče čitave knjige što su zabranjene i spaljene, kako bi ih sačuvali od potpunog uništenja i nestanka!... Za neku novu budućnost!“