Čovjek vrijedi onoliko koliko daje drugima

Obilježavanje važnih datuma pojedinih ustanova prigoda je da se prisjetimo njihove povijesti i svih ljudi koji su pridonijeli njihovom postojanju i razvoju, a u tu kategoriju svakako ulazi i Vera Sarić koja je davne 1965. odlukom tadašnje Skupštine grada Zagreba imenovana prvom direktoricom novoosnovane javne ustanove u kulturi pod imenom Centar za kulturu i informacije Zagreb, a koju od 1984. do danas znamo pod imenom Kulturno informativni centar, skraćeno KIC, sa sjedištem u samome centru Zagreba u Preradovićevoj ulici br. 5.

Snimio Igor Kralj / PIXSELL

Upravo je prisjećanje na Veru Sarić, na što su redakciju Vijenca podsjetili njezini sinovi Vladimir Bogdanić i Jurica Sarić, i na ključnu ulogu koju je Centar imao u sveukupnom životu Zagreba u razdoblju od 1965. do 1972. i presudno sudbonosne 1971, bilo povodom za ovaj razgovor s njezinim starijim sinom Vladimirom Bogdanićem, producentom klasične glazbe. Na službenoj web-stranici KIC-a u rubrici O nama i podrubrici Povijest stoji naslov O nama prije 50 godina vrijedi i danas, a ispod je pismo Vere Sarić iz 1970, napisano u povodu pete obljetnice osnutka tadašnjega Centra za kulturu i informacije. To je ujedno i jedini pisani dokument u toj podrubrici, što mu itekako daje na važnosti.

Gospodine Bogdaniću, budući da ste u vrijeme ravnateljskog mandata vaše majke u KIC-u već bili odrastao čovjek, sjećate li se nekih događaja, atmosfere?

Vrlo dobro pamtim i vrijeme i kontekst rađanja ustanove te se itekako sjećam atmosfere i entuzijazma s kojim je moja majka vodila Centar. U vrijeme hrvatskog proljeća i usprkos jednostranačju, on je postao pluralističko mjesto par excellence. Još uvijek ima svjedoka koji kao i ja pamte izuzetne događaje i tribine na kojima su, uz domaće, sudjelovali i inozemni intelektualci, filozofi, pisci, slikari, i drugi kulturnjaci, najviše europske razine! Bilo je to jedinstveno kulturno sjecište u kojem se raspravljalo i o tadašnjim društveno-političkim prilikama. Ljudi od stvarnog ugleda vrlo su rado gostovali u raznovrsnim programima. Svoj evidentni uspon i važnost na razini grada Centar je doživio u ključnom razdoblju hrvatske povijesti 20. stoljeća – hrvatskom proljeću 1971.

U radu ustanove sudjelovali su brojni pojedinci bez kojih je suvremena hrvatska povijest nezamisliva: od Vlade Gotovca, Nerkeza Smailagića, Ivana Supeka, Ljudevita Jonkea, Ive Frangeša, do slikara Price Murtića, Kulmera, arhitekata Richtera, Šegvića, Rašice, kao i vodećih novinara Vjesnika u srijedu (VUS-a) i RTV Zagreb Ive Bojanića, Bože Novaka, Nede Krmpotić, Srećka Freundlicha, Krešimira Džebe. S mnogima od njih moja je majka i prijateljevala. Centar je postao sinonim urbanog Zagreba i pluralno dinamične i svijetu otvorene Hrvatske.

Kako gledate na Centar tada i danas na KIC koji će sljedeće godine obilježiti šezdesetu obljetnicu?

Naravno da je riječ o vremenu kad je Partija bila bitan politički faktor, ali danas znamo da se građanska hrabrost ne svodi na postojanje političkog pluralizma ili suprotno, nego da je riječ o složenijem odnosu. Odlučno tvrdim da je tada broj ljudi spremnih na angažman i na javnu riječ bio neusporedivo veći nego danas, s tim da je notorna istina da je takvu atmosferu i kulturu javnog dijaloga okončalo političko nasilje nakon Karađorđeva 1971. Tu moram istaknuti još jedan važan razlog odbijanja suradnje s aktualnim vodstvom KIC-a. Interesni krug zagrebačke vlasti danas čini i predsjednica Upravnog vijeća ustanove za koju se zna da njezine programe grad obilato financira. Gospođa koja je na čelu tako važnog tijela kao što je Upravno vijeće u gradu je poznata po inicijativi da se po nekadašnjoj Predsjednici CK SKH Milki Planinc imenuje jedna gradska ulica! Dakle, po političarki koja doslovno personificira progon preko 50.000 ljudi u Hrvatskoj nakon navedenog Karađorđeva. U sklopu tog progona naša majka ostala je u 47. godini života bez posla i osnovnih građanskih prava! Vera Sarić nije bila tek jedna od tog broja, već dapače u užem krugu onih koje je po mojem mišljenju povijest 1990. nakon pada Berlinskog zida rehabilitirala!

Iako upućeni znaju, ispričajte nam što se potom dogodilo s vašom majkom?

Da, upućeni znaju, a za one koji ne znaju i koji se priklanjaju kulturi zaborava ili današnjoj pošasti tzv. kulture otkazivanja, dogodilo se Karađorđevo i slom hrvatskog proljeća nakon čega su stradali mnogi hrvatski studenti, intelektualci, kulturni radnici i političari, svi oni koji su se u tadašnjoj zajedničkoj državi zauzimali za ravnopravan položaj Hrvatske u političkom, ekonomskom i kulturnom smislu. Osim što je dobila otkaz radnog odnosa zato što je Franjo Tuđman gostovao na jednoj tribini, bio joj je zabranjen svaki rad i angažman. Deset je godina bila bez putovnice, više puta pozivana na policiju, od strane policije te službe bezbednosti tajno je praćena. Tadašnja joj je vlast nudila da se javno odrekne svojeg supruga Jure Sarića koji je kao proljećar također stradao i umirovljen.

Je li u KIC-u valorizirano to razdoblje, rad vaše majke kao njegove prve ravnateljice, ili to čeka neka buduća vremena?

Nikada od tada do danas nisu sastavljene ni tri rečenice o mojoj majci i njezinu radu. Notorno je da se važnost onodobne ustanove malo razumije niti se nastoji valorizirati, mada je ona posve neupitna. Dokumentacija koju posjedujemo brat i ja u tom je smislu koliko dragocjena toliko i malo poznata.

Ne samo kao sin Vere Sarić nego i kao osoba koja je radni vijek provela radeći na brojnim kulturnim projektima, uz ostalo i onima međunarodne promocije hrvatske kulture i umjetnosti, što mislite o današnjem utjecaju KIC-a na kulturnu i javnu sliku Zagreba, Hrvatske i Europe?

Prije svega moram objasniti zbog čega smo odbili i samu pomisao da povijest Centra povežemo s onim što KIC pod vodstvom Hrvoja Hribara danas radi. Kod toga, što inače vrlo rijeko činim, naglašavam da sam u vremenu dužem od 30 godina prošao svijet promovirajući Republiku Hrvatsku i vrhunske umjetnike, našu kulturu i umjetnost i to na tragu najviših kriterija i profesionalnosti. Također, u vremenu dužem od 50 godina bio sam i danas sam angažiran u obrani trajnih vrijednosti i interesa Republike Hrvatske. Ljudi kojih nije malo, a koji me poznaju, znaju da je ovo istina. Radim i danas sam maksimalno angažiran te sam se upravo vratio iz Crne Gore gdje se bjelodano vide posljedice „uspješnih“ modela vlasti i šutnje.

Nekadašnji Centar djelovao je u jednopartijskom sustavu, ali je uspijevao djelovati pluralno i širiti prostor komunikacije i tolerancije. Krug ljudi koji su taj prostor kontinuirano širili bio je fascinantan i objedinjavao je predstavnike Sveučilišta, kulturnih institucija, istaknute intelektualce i umjetnike te donosioce ključnih političkih odluka! Sramotno je da za te ljude danas malo tko zna, iako je jasno koliki su doprinos dali stvaranju današnje Republike Hrvatske. Obilježiti 60. obljetnicu ustanove u tom bi smislu značilo odati priznanje brojnim silno važnim ljudima i jednom vremenu ogromnog entuzijazma i sjajnih pojedinaca. Današnji KIC, uvjereni smo, nije uopće moguće usporediti s Centrom. Riječ je o žalosnom paradoksu. U uvjetima višestranačja KIC je umjesto europskog sveden na postjugoslavenski prostor, uz potpuno ignoriranje europskog ili mediteranskog konteksta Zagreba i Hrvatske. Pretpostavljam kako pod regijom nije obaveza misliti samo na prostor bivše države, nego da je pod regijom moguće misliti i susjedstvo Slovenije, Austrije, Slovačke, Češke ili Italije!?

Po vašoj ocjeni, program KIC-a nije na razini onoga što bi Zagreb i Hrvatsku svrstalo na intelektualnu i kulturnu kartu Europe, ali i svijeta?

Zapanjuje podatak da se od 12. svibnja 2022. u KIC-u nije razgovaralo o agresiji Rusije na Ukrajinu, iako se izvan svake sumnje radi o najvažnijem geopolitičkom događaju u Europi i svijetu ili jednako tako o drami Bliskog istoka, napadu Hamasa 7. listopada 2023. te ogromnom broju žrtava s preko 40.000 ubijenih! Na temelju čega se 2023. i 2024. može reći da to nisu teme za KIC i Zagreb? Na temelju jednog filmskog opusa i rada u HAVC-u? Zašto bi, primjerice, razgovori i susreti s dobitnicom Nobelove nagrade za mir Oleksandrom Matvijčuk ili jednim Timothyjem Snyderom koji je često u Pragu ili njemačkim novinarskim bardovima poput Rolanda Nellesa i Dirka Kurbjuweita morali biti nemogući u Zagrebu, ako su mogući u Varšavi, Pragu, Bratislavi i diljem Europe? Razlozi nemaju veze s logistikom. Ako je Prag u tom smislu daleko, Ljubljana nikako nije. Nitko me ne može uvjeriti da je programski gledano moguće samo ono što Možemo misli da treba moći.

Životopis

Tko je bila Vera Sarić?

Vera Sarić (Jelinek) rođena je 1924. u uglednoj zagrebačkoj obrtničkoj obitelji. Umrla je u Zagrebu 1996. godine. Osnovnu školu pohađala je u Zagrebu, a na samom početku srednje škole prekinula je školovanje kada su jedinice njemačkog Wehrmachta ušle u Zagreb. Svjedočeći progonu i hapšenjima svojih židovskih kolega, odmah nakon uspostave NDH odlučila je pružiti otpor i u jesen iste godine otišla u partizane. Vrijeme do 1943. i pada Italije provela je na prostorima Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a kraj rata u svibnju 1945. zatekao ju je u blizini Zagreba. Po uspostavi nove vlasti nastavlja srednju školu, a 1953. zapošljava se kao tajnica u Zagrebačkoj filharmoniji.

Iz osobne arhive

Skupa s dirigentom Milanom Horvatom bila je dio vodstva Filharmonije koja je često gostovala po Europi. Godine 1964. pokrenuta je inicijativa za stvaranje Centra za kulturu i informacije čijom je ravnateljicom bila od osnutka pa do tragičnog kraja 1972. nakon sloma hrvatskog proljeća u kojem je sudjelovala od početka. Taj tragičan kraj s najgorim optužbama za kontrarevolucionarno djelovanje, šovinizam, čak i ustaštvo, uslijedio je nakon poznate sjednice u Karađorđevu krajem 1971. U 47. godini života ostala je bez posla i prava na rad, skupa sa suprugom Jurom Sarićem. Godinama su živjeli bez putovnice i pod stalnom prijetnjom zatvora. Tijekom najtežeg vremena progona razvila je veliko prijateljstvo s progonjenim članovima proljeća i ljudima koji su završili na robiji u Staroj Gradiški i Lepoglavi.