Baka i čovjek s engleskim šeširom

Skármetin roman po kojem je Massimo Troisi snimio Oscarom nagrađen film Nerudin pismonoša

Vijest da je umro Antonio Skármeta doznao sam od njegove vjerne prevoditeljice Marije Roščić Paro 16. listopada. Prije točno 23 godine, 16. listopada 2001, održao je u Zagrebu predavanje, nakon čega mi je ispričao dvije priče o baki s Brača koje pamtim do danas. Prva govori o velikom i snažnom Dalmatincu plavih očiju kakve autor nikad poslije nije vidio, kako je rekao, ni u životu, ni u umjetnosti. Taj se čovjek ufitiljenih brkova izdvajao od ostalih po tome što nikada nije psovao i kartao, a svakoga se dana satima šetao uz obalu, u odijelu, s kravatom i engleskim šeširom, te neizmjerno tužno gledao na pučinu.

– Zašto to radi? – pitao je osmogodišnji Antonio baku.

– Čeka nekoga – rekla je baka.

– A što?

– A što, što? Svašta čeka! – otresla se baka.

– Ali što, bako?

– Ako te zanima, pitaj ga!

Ali osmogodišnji Antonio nije smogao hrabrosti pitati tu ljudinu što čeka. Druga Skármetina priča o baki govori o sapunicama koje je slušala pletući, pogleda netremice uperena u radio. U tim su pričama bogate kćeri završavale u bordelima, mladići su diplomirali medicinu da bi mogli izliječiti sljepilo svoje ljubljene, a razbojnici bi u šumi presretali djevojke te bi im odrezali prst da dođu do njihova zlatnog prstena. Ali je u Antofagasti opskrba strujom bila nepouzdana i često bi napon pao baš kad se trebao emitirati novi nastavak. Baka bi zdvojno gledala u radio i govorila unuku:

– Ma tko zna što se sada događa!

– Pa nije to teško zamisliti, bako – tješio ju je mali Antonio i pokušavao joj povezati prekinute niti priča. Jednoga dana, iako je struje bilo, baka je rekla: 

– Pričaj mi ti, Antonio, tebe radije slušam.

Skármetu se zbilja lako i sluša i čita. U Čileu ga smatraju ravnopravnim Gabrieli Mistral, Pablu Nerudi i Isabel Allende – uostalom dobio je nagradu Planet Casa de América de Narrativa, vrijednu 200.000 dolara – a na hrvatski mu je prevedeno desetak knjiga, uključujući i roman Žarka strpljivost, po kojem je talijanski komičar Massimo Troisi snimio film Nerudin pismonoša, i za nj dobio Oscara. Više od priča želio bih u sjećanju na Skármetu evocirati njegov optimizam. Pričao mi je o Pinochetu, zbog kojeg je morao pobjeći iz domovine, ali bez gorčine: „Mi smo u Čileu imali diktaturu, tisuće su ljudi nestale, ljudi su zatvarani, stotine tisuća su izbjegle, ljude su mučili, ekonomska situacija bila je očajna, ljudi su prodavali sebe da bi mogli jesti, pa je ipak i u toj dramatičnoj situaciji postojala umjetnost, pružala je otpor diktaturi. Zbog onoga što su činili, mnogi su umjetnici nestali, no za diktature nastala su mnoga velika umjetnička djela, a umjetnici koji su tada stvarali poslije su bili vrlo cijenjeni. Nema dobrog ili lošeg vremena za umjetnost. Ekonomska kriza, dvojbe oko toga što učiniti i kako, siromaštvo – to su samo izgovori. Umjetnost djeluje pod svim uvjetima, ljudi su se umjetnički izražavali čak i u koncentracijskim logorima.“

Evo nekoliko Skármetinih riječi za tipičnog Hrvata: „Baš me briga za ljude koji misle da se stvari ne mogu promijeniti! Mala stvar kod kuće, slika koja stoji ovdje može se pomaknuti onamo, možete ugasiti televiziju koja govori laži. Tko ne može iz ureda otići u park, porazgovarati tamo s djecom, ili posjetiti dom za siromašnu djecu? Ljudi koji nemaju inicijativu, koji ne pokreću nešto novo – žao mi je, to nisu ljudi kakve obično srećem! Ja vidim ljude koji su siromašni, koji su očajni, ali su u pokretu, ne prihvaćaju da će stvari zauvijek ostati kakve jesu. A umjetnost je način da se ljude pokrene, politika je način da se ljudi pokrenu. U demokraciji možete ujediniti razne sile da pokrenete nešto posebno: ako ne možete preurediti čitavo društvo, možete promijeniti dio društva, makar i malen. Ja nemam što reći ljudima koji misle da se ništa ne može učiniti, njih samo žalim.“

Bila je, doduše, i treća priča o baki. Baka je znala mnoge priče, a jednu je pričala svakoga tjedna: priču o svadbi. Bila je na Braču to dotad neviđena svadba bogatog austrijskog trgovca i mjesne djevojke, u neizmjernom izobilju i s nepoznatom ekstravagancijom, uz glazbenike dovedene iz Budimpešte i kinoprojektore koji su prikazivali prve filmove, a sve pod snažnim reflektorima. A baka, baka je na toj svadbi tri dana i tri noći plesala bez prestanka... Djed, vrlo praktičan čovjek, vlasnik skromnog dućana uz rudnik salitre koji je propao pošto su Nijemci otkrili kako se salitra može sintetizirati, nije volio bakine priče.

– Baka ti je malo ćaknuta – rekao je malom Antoniju djed. – Nikada nije bilo te svadbe. Sve je izmislila.

Tko zna, možda je Skármeta izmislio i baku i onog čovjeka koji nije nikad psovao!