Zombiji na dalmatinskom otoku

Horor-komedija Šalša neosporno predstavlja osvježenje u hrvatskom filmu i na domaćem kinorepertoaru. Riječ je o umjereno zabavnom i tendenciozno pomaknutom trash-ostvarenju koje je naglašeno komercijalno usmjereno i kojem je praktički jedini cilj gledatelje zabaviti bez bilo kakvih artističkih pretenzija. U tome nema ničeg lošeg, naprotiv, tuzemnoj kinematografiji potrebna su takva djela koja će kombinacijom najpopularnijih žanrova komedije i horora u kina privući možda ponajprije mlađe gledatelje, ali i one starije željne „drugačijeg“ i „neobičnijeg“ domaćeg filma. Pritom je komedija i situacije i karaktera, a prisutni su i elementi apsurda, groteske i burleske, koje su u priču dovoljno vješto i suvislo utkali scenaristi Maja Todorović i Ivan Turković Krnjak. Oboje su već razmjerno iskusni, pa u autorskom portfelju Maje Todorović bilježimo suscenarističke radove na zapaženoj drami Ajvar Ane Marije Rossi te na hit-filmu i TV-seriji Toma Dragana Bjelogrlića, a Ivan Turković Krnjak tijekom posljednjeg desetljeća surađivao je na kriminalističkoj dramskoj seriji Počivali u miru kao i na omnibusu Duboki rezovi, hitu Dnevnik Pauline P. i intrigantnoj priči o odrastanju Hotel Pula Andreja Korovljeva.

Šalša je premijeru doživjela na ljetošnjem Pulskom filmskom festivalu, gdje ju je publika u gotovo potpuno ispunjenoj Areni dosta toplo dočekala, a kao svoj drugi samostalni dugometražni kinofilm režirao ju je Dražen Žarković. On je gledateljima poznat ne samo kao suredatelj vrlo gledanog i uspjelog filma za djecu Moj dida je pao s Marsa (uz Marinu Andree Škop), nego i kao autor TV-filmova Novogodišnja pljačka, Ajmo žuti i Trešeta, a redateljski je potpisao i drugi nastavak tetralogije o Koku Miliću naslova Zagonetni dječak. Plodan je član redateljskih timova gledanih humorističnih serijala Odmori se, zaslužio si, Bitange i princeze, Stipe u gostima, Glas naroda i recentnog Mrkomir Prvi, kao i popularnih sapunica Zlatni dvori i Bogu iza nogu.

Kombinacijom žanrova komedije i horora film će privući možda ponajprije mlađe gledatelje / Izvor HAVC

Na temelju njegovih kratkih filmova reklo bi se da Žarkovića privlače priče o tzv. „običnim malim ljudima“ i slikovitim lokalnim zajednicama, poput npr. sredovječnih navijača jednog zagrebačkog kvartovskog kluba u filmu Ajmo žuti i stanovnika otočnog mjesta u Trešeti. U tom kontekstu Šalša se skladno uklapa u njegove dosadašnje redateljske projekte, jer su pred kamerom opet „obični ljudi“, k tome i mještani fiktivnog dalmatinskog otoka Mala Glava. Njega „glumi“ Šolta, čiji su eksterijeri učinkovito iskorišteni za gradiranje tenzije, komične podjednako kao i horor.

Protagonist je još uvijek mladi zagrebački student i dostavljač u pizzeriji Vatroslav, kojeg u ne sasvim odgovarajućoj podjeli uloga tumači dijelom prestari Momčilo Otašević. On spletom okolnosti umjesto prijatelja jednog ljeta dospije na Malu Glavu, gdje bi prijateljevoj baki (vrlo dobra Snježana Sinovčić Šiškov) trebao pomoći u berbi rajčica. No kad se ubrzo pokaže da je s otočkim rajčicama nešto čudno, zbivanja će krenuti smjerom koji će likove iznenaditi, a koji gledatelji očekuju od prvog trenutka. Bitan je uvod ili prolog filma, koji se odigrava ranih 1980-ih, a u kojem otkrivamo da se upravo na Maloj Glavi tada nalazio tajni laboratorij JNA u kojem se razvijalo zagonetno biokemijsko oružje. Posljedice djelovanja tog oružja u današnjem vremenu osjetit će Vatroslav i mještani otoka na lokalnoj fešti rajčica, dio koje je i natjecanje u prejedanju tim povrćem. Natjecatelji će se početi pretvarati u zombije, pa će se „zaraza“ transformacije u žive mrtvace početi ubrzano širiti otokom, da bi Vatroslav i još nekoliko likova bili prisiljeni na bijeg za spas vlastitih života.

O spomenutoj izrazito komercijalnoj i eksploatacijskoj usmjerenosti filma govori više detalja, od zanemarivanja logike u priči i zbivanjima, kao i u odnosima među likovima, preko upadljivog a povremeno i iritantnog preglumljivanja većine glumaca, osobito Ljubiše Savanovića i Milice Janevski, te eksploatiranja romantičnog podzapleta i dijelom erotskih detalja, do dodjeljivanja malih uloga popularnim većinom televizijskim glumcima kao što su Slavko Sobin, Ecija Ojdanić i Damir Markovina.

Razumljivo je očekivanje autora i producenata da će plakati i vizualni materijali s poznatim licima izobličenima u zombije, poput onih viđenih na pulskome festivalu, u kina privući više znatiželjne publike. Nevolja je, međutim, što do njihova pretvaranja u žive mrtvace protekne previše vremena, pretpostavljam zbog skupoće specijalnih efekata odnosno štednje na istima, dok gledatelji nestrpljivo očekuju da počne ono zbog čega su ponajviše i došli u kino. Unatoč tome, Šalša nudi 100-tinjak minuta korektne zabave, ponajviše onima koji žele provjeriti kako poigravanje popularnim žanrovskim obrascima izgleda u hrvatskom filmu.