Više od puke intelektualne igre

Povodom stote obljetnice rođenja Itala Calvina izdavačka kuća Vuković & Runjić pripremila je novo izdanje knjige Nevidljivi gradovi, objavljene prvi put u prijevodu Tatjane Peruško 1998. Riječ je o žanrovski teško odredivoj knjizi proznih minijatura u kojima veliki putnik Marco Polo velikom kineskom caru Kublaj‑kanu opisuje kraljevstvo koje je upoznao bolje od njega: „Car je onaj tko zauvijek ostaje strancem za sve svoje podređene, i samo je posredstvom stranih očiju i ušiju carstvo moglo objaviti Kublaju svoje postojanje“. Poetski zapisi o izmišljenim gradovima podijeljeni su u devet poglavlja koja započinju i završavaju uokvirujućim dijalozima Putnika i Vladara te tematski i naslovima tvore izrazito kompleksnu strukturu. Nadahnut strukturalizmom i djelovanjem eksperimentalne francuske književne skupine Oulipo, autor je svoju knjigu, objavljenu 1972, opisao kao poliedar u kojemu se zaključci nalaze na svim kutovima, odnosno kao „slijed [tekstova] koji ne podrazumijeva dosljednost ili hijerarhiju, već mrežu unutar koje se mogu uočiti mnogostruki putovi“.

Izd. Vuković&Runjić, Zagreb, 2024.
Prevela Tatjana Peruško

Imaginarni gradovi od kojih se sastoji ovo gusto tekstualno tkanje pripadaju različitim vremenskim perspektivama, od antike do gradova budućnosti; neki su opisani kao mjesta koja bi mogla stvarno postojati, dok su drugi fantastični, poput Armile, grada u kojemu nema zidova, već samo ljušture vodovodnih cijevi i sifona u kojima stanuju nimfe. Opisujući raznolike gradove koji se uvijek iznova obnavljaju, mijenjaju i preosmišljavaju, Calvino promišlja o naravi gradova općenito, povremeno donoseći i suptilnu kritiku kapitalističkih obrazaca i urbanizacije na koju upućuju motivi poput pastira izgubljenog u gradu iz kojega ne može pobjeći, a koji je gradove ranije vidio tek kao „mjesta bez lišća koja razdvajaju jedan pašnjak od drugoga“; ili pak golemih smetlišta Leonije, čije se bogatstvo „mjeri predmetima koji se svakoga dana bacaju da učine mjesta novima“.

Ipak, autor prije svega promišlja o sveobuhvatnijim pitanjima ljudske naravi – pišući o gradovima, Calvino govori o čovjeku i njegovoj stvarnosti, o svijesti uronjenoj u egzistencijalne kontradikcije. Kao glavni autorovi postupci pritom se nadaju miješanje apstraktnog i konkretnog, korištenje paradoksa i oksimorona te svojevrsne igre zamjenjivanja i promjena perspektiva. U postmodernističkoj, borgesovskoj maniri, čitav je svijet sabijen u svakom pojedinom gradu o kojemu Polo govori Kublaj-kanu. Iako opisuje razlike među njima, istodobno tvrdi da je svaki grad nalik svim ostalima, poput Trude, iz koje možeš poletjeti, „no stići ćeš u neku drugu Trudu, posve jednaku. Svijet je prekriven jednom jedinom Trudom, koja nema početka ni svršetka, mijenja se tek ime uzletišta“. Za Marca Pola Truda ipak ima drugo ime – Venecija, prototip grada o kojemu zapravo govori svaki put kad priča o mjestima na koja je putovao.

Umnažanje različitih perspektiva na gradove koji ponekad kao da posjeduju i vlastitu volju te oblikuju stanovnike koji pak pokušavaju oblikovati njih nuka nas da iz Calvinove knjige iščitamo (ili – možda – u nju učitamo) i utjecaj fenomenologije. Dobar je primjer zapis o Andriji, sagrađenoj „tako da svaka njezina ulica prati putanju nekog planeta, a zgrade i prostori javnog života slijede raspored sazviježđa“, o kojoj pak kasnije doznajemo da je toliko usklađena s nebom „da svaka promjena u Andriji uvodi novost među zvijezde“. Uzmemo li u obzir poetike pisaca koji su se nadahnjivali fenomenologijom, neće nas začuditi da su Calvinovi Nevidljivi gradovi često izrazito vidljivi, odnosno da je pripovijedanje izrazito vizualno. Često korištenu figuru paradoksa i binarne opreke koje naposljetku konvergiraju u jednu točku moglo bi se pak povezati s predsokratovcima, odnosno s Heraklitom prema kojemu je svijet istodobno jedinstven i mnogostruk, pun suprotnosti koje upućuju na jedinstvo. U sljedećem dijalogu Marca Pola i Kublaj-kana kao da nailazimo na odjek Heraklitova zapisa o tome kako je put prema gore i prema dolje jedan i isti:
„– Putuješ li da bi oživio svoju prošlost? – glasilo je sada Kanovo pitanje, koje se moglo postaviti i ovako: – Putuješ li da bi iznova pronašao svoju budućnost? A Marco odgovara: ‘Drugdje’ je odraz u negativu.“

Budući da sam autor o svojoj knjizi kaže da je moguće iz nje izvući višestruke i razgranate zaključke, dopustit ćemo si jedan hrabar komparatistički uvid i reći da tragovi fenomenologije i Heraklita kod Calvina podsjećaju – na poeziju Danijela Dragojevića. Ipak, poetska proza talijanskog pisca Korčulaninovoj je poeziji prije svega bliska zbog jedne druge osobine. Naime, njihovi su tekstovi istodobno kompleksni, bogati značenjem i vrlo čitljivi. Dok čitajući Dragojevića – čak i na teže prohodnim mjestima – prije svega osjećamo da govori o nečemu važnom za ljudsko iskustvo, Calvinovi Nevidljivi gradovi – usprkos brojnim intertekstualnim referencama i kompleksnoj strukturi koje bi se lako mogle pretvoriti u puku intelektualnu igru – nadaju se prije svega kao gradovi koje bismo poželjeli posjetiti, gradovi u koje bi bilo lijepo zakoračiti ili iz njih pobjeći. Uz Calvinova Marca Pola stoga kao da stoji i sjena jednog drugog romantičnog talijanskog lutalice vezanog uz Veneciju – Corta Maltesea: „Sve te krasote putnik već poznaje iz drugih gradova. No, ovaj je osobit po tome što onoga tko u nj zađe neke rujanske večeri, kada dani postaju kraći i kad raznobojne svjetiljke sve u istom času zasvijetle nad vratima pečenjarnica, a s neke terase ženski glas poviče ‘uh!’, obuzme zavist spram onih koji sad misle da su već proživjeli večer poput ove i da su tada bili sretni.“