Veliki povratak

Uz Supstancu (The Substance), drugi cjelovečernji igrani film francuske redateljice Coralie Fargeat (1976), ostvarenje koje je pobudilo znatnu pozornost stručne i široke publike, a na 77. je Filmskom festivalu u Cannesu nagrađeno za scenarij (Fargeat), učestalo se spominje i kako je riječ o velikom povratku američke glumice Demi Moore. Otrcana fraza, ističu drugi, rabi se ovom zgodom bez potrebe jer Demi Moore nikad nije otišla niti se povukla – u 21. st. svakih godinu, dvije, tri, nastupa u kakvom filmu ili televizijskom djelu, što je posve radišan tempo zaposlene glumice.

Istina, Moore je u proteklih tridesetak godina sudjelovala u mnoštvu slikopisa, kako onih dobrih, izvrsnih i zapaženih, tako i onih loših, groznih i nezapaženih, no otprilike polovicom 1990-ih izgubila je status važne holivudske zvijezde o čijim se filmovima, bili vrli ili manjkavi, uspješni ili neuspješni, piše i gleda ih se upravo ili samo zato što u njima nastupa baš ona, a odmjerava ih se ponajprije kroz prizmu njezina statusa i karijere. Demi Moore zapažena je sredinom 1980-ih, da bi je u zvjezdane visine vinula komercijalno veleuspješna romansa fantastike Duh (Ghost, 1990) Jerryja Zuckera.

Supstanca je neka vrsta velikog povratka, jer 61-godišnja Demi Moore i njezino tijelo ponovno su u fokusu

Prvom polovicom 1990-ih slovila je za najseksepilniju žensku zvijezdu Hollywooda, glumicu magnetske privlačnosti čiji filmovi zanose najšire mase, a uglavnom su to bila ostvarenja provokativnoga naglaska na seksualnosti, nerijetko erotski trileri, začinjena djelomičnim razodijevanjem i zavođenjem tjelesnim čarima. U tom smislu, u navedenome razdoblju parirala joj je samo Sharon Stone, a objema se počesto spočitavao nedostatak glumačkoga dara. Za crnohumornu dramu Striptiz (Striptease, 1996) Andrewa Bergmana Moore je tražila i dobila honorar od 12,5 milijuna dolara i time postala najbolje plaćena glumica dotad, ali komercijalni neuspjesi Grimiznog slova/Preljubnice (The Scarlet Letter, 1995) Rolanda Jofféa, Porotnice (The Juror, 1996) Briana Gibsona i Vojnikinje (G. I. Jane, 1997) Ridleyja Scotta uzrokovali su karijerni malne sunovrat. Sljedećih desetljeća djela u kojima je glumila nisu se više dočekivala i doživljavala kao filmovi Demi Moore, nego kao filmovi u kojima glumi (i) Demi Moore.

Utoliko Supstanca i jest neka vrsta velikog povratka, jer 61-godišnja Demi Moore i njezino tijelo ponovno su u središtu pozornosti, mada je osebujan film privukao i samim sobom, tj. svojim stilsko-tematskim obilježjima. No posrijedi je jedan od onih slučajeva u kojima se izbor glavne glumice čini tako dobrim, može se reći i savršenim, da je film (gotovo) nemoguće zamisliti s nekim drugim u toj ulozi. Dojam je da se Moore predano srodila sa svojom junakinjom, holivudskom zvijezdom i dobitnicom Oscara kojoj se karijera srozala, no premda daleko od negdašnjeg sjaja, uspješno vodi televizijsku emisiju o aerobiku. Elisabeth Sparkle (sparkle znači svjetlucanje, sjaj, blistanje) međutim navršivši pedesetu, dobiva otkaz. Otpušta je producent TV-postaje (odgovarajuće karikaturalno navijen Dennis Quaid), imenom Harvey (nedvoumno asocijacija na filmskog producenta Harveyja Weinsteina, osuđenog seksualnog zlostavljača), neizrečena prezimena, smatrajući da je prestara, ergo neatraktivna i publici nezanimljiva. Odbačena, kosnuta, očajna, Elisabeth će posegnuti za nezakonitim eliksirom mladosti zvanim Supstanca, a uz pomoć tog seruma iz njezina će se tijela alienovski izroditi inačica nje u mladosti, prekrasna, seksepilna Sue (Margaret Qualley, inače kći glumice Andie MacDowell). Bit će to, dakako, kobna pogodba s vragom, koja će podsjetiti na priče o Faustu, Dorianu Grayu, dr. Jekyllu i g. Hydeu, praškom studentu, dr. Caligariju, Rosemarynoj bebi, Normi Desmond i Bulevaru sumraka, Margo Channing i Eve Harrington, Scottieju Fergusonu i Judy Barton/Madeleine Elster, Sethu Brundleu i muhi… Dva tijela, jedno biće, Elisabeth i Sue, posude spojene i međusobno zavisne, ali zasebno egoistične, stoga jedna drugoj nenaklone, postat će sebi samima najveće neprijateljice, odnosno zlotvorice.

Snimana u Parizu, u britansko-američko-francuskoj produkciji, drsko hiperbolizirana slika određenog pogleda na Hollywood i ono što on jednim dijelom predstavlja, obiluje neštedimično bombastičnim, estetiziranim slikopisnim izrazom napučenim jarkim bojama i blještavilom, vješto izvedenim pretjerivanjima, groteskama i šokovima kojima, uz prstohvat crnog humora, osvaja i drži pozornost. Prema riječima autorice – Coralie Fargeat je redateljica, scenaristica, montažerka i suproducentica filma – Supstanca je uobličena na temelju njezinih strahova vezanih uz starenje kao koračanje u društveni zaborav te je u njoj silovito i bez zadrške, iako precizno organizirano, ekspresionistički izbacila vlastiti bijes. Bio u svojoj eksplozivnoj pompoznosti gledatelju privlačan ili odbojan, Supstanca zacijelo jest jedan od najneobičnijih filmova godine.