U potrazi za književnim kanonom

U potrazi za književnim kanonom: Čitaj me za stotinu godina bila je tema ovogodišnjih 45. Zagrebačkih književnih razgovora (ZKR) koji su se od 2. do 4. listopada održali u Društvu hrvatskih književnika (DHK), a na kojima je na temu književnog kanona, pitanja tko određuje što će u njemu biti sadržano, a što neće, te koja mu je sudbina u digitalno doba raspravljalo 20-ak književnika, prevoditelja i teoretičara književnosti iz Hrvatske i inozemstva.

Prostor koji nas obogaćuje
i oplemenjuje

Ovogodišnje je Razgovore na svečanosti 2. listopada otvorila ministrica kulture i medija RH Nina Obuljen Koržinek istaknuvši da „književnost oduvijek, uz užitak koji pruža sam kontakt s literaturom, ostaje prostor koji nas obogaćuje i oplemenjuje kao pojedince“. Pozdravnim su se govorima obratili i izaslanica predsjednika Hrvatskoga sabora Vesna Bedeković i izaslanik predsjednika RH Zdravko Zima.

Andy Jelčić, Chloé Billon i Kristian Novak na 45. Zagrebačkim književnim razgovorima / Snimio Marko Lopac

Nazočne je uime predsjednice DHK Hrvojke Mihanović-Salopek pozdravio predsjednik Povjerenstva za ZKR Dubravko Jelačić Bužimski koji se, govoreći o kanonu, prisjetio kako je prije gotovo pola stoljeća u gradskoj knjižnici posudio knjigu Isaka Babelja Crvena konjica, na čijim je stražnjim koricama na papiru bio upisan datum njezine zadnje posudbe, i ostao zapanjen činjenicom da tu knjigu nitko nije posudio proteklih deset godina. To nije kanonsko djelo, ali kanon je ponekad povezan i s politikom, jer „autorov život završio je turobno i tragično, pred puščanim cijevima, baš kao što su skončali životi mnogih pisaca u tom prostoru pod brkatim gruzijskim psihopatom i zločincem, a knjige su im poslane u zaborav“, ustvrdio je Jelačić Bužimski. „Izgleda da taj prostor ciklički obnavlja opasne tirane, jer, evo opet jednog danas s istim obilježjima, koji unatoč svih laži i zločina kojima se služi, neće od ukrajinskog pisca Nikolaja Vasiljeviča Gogolja stvoriti samo ruskog, kao što mu to ne uspijeva ni s otetom ukrajinskom zemljom“.

Problemi kanona

Prvi radni dan Razgovora počeo je izlaganjem Ane Bedek Halo, halo, ovdje Božena Begović, o prvoj predsjednici Društva hrvatskih književnica koja je, kako je ocijenila izlagačica, zaboravljeni kulturni potencijal, a ljudi je pamte samo kao prvu spikericu tadašnjega Radio Zagreba. Vanda Mikšić pripremila je izlaganje o utjecaju francuskih književnih nagrada na oblikovanje kanona i ulazak u hrvatsko književno polje, koje je zbog odsutnosti u njezino ime prezentirala Lea Kovač.

Sanja Nikčević u svom je izlaganju Kanon kao evolucija najboljeg ili od politike do stručnjaka i nazad istaknula da o „književnom kanonu učimo tri aksioma: prvo, da je neupitan jer su ga odredili i potvrdili stručnjaci, drugo, da postoji određeni prirodni razvoj i da se razvija od lošijega prema boljem, i treće, da je taj razvoj lišen vanjskih utjecaja, odnosno da je ulazak u kanon posljedica imanentne kvalitete. Nažalost, to nisu aksiomi nego neistine“, ocijenila je dodajući da je novi svjetonazor izbacio iz kanona sva djela kršćanske poruke ili ih je reinterpretirao u potpuno suprotnome smjeru. Govoreći o kulturi otkazivanja ocijenila je da se zbog toga događaju ozbiljne promjene društva, svjetonazora, paradigme i kanona, što se od 1945. primjenjuje u cijeloj Europi.

Poljski filolog Maciej Czerwiński istaknuo je kako je istraživanje kanona ponajprije analiza toga kako su se knjige poredale, tko je to učinio i zašto, dok književnik Miroslav Mićanović smatra da se razumijevanje književnoga kanona kao stabilnog i pouzdanoga određenja i vrijednosti teksta mijenja i kada toga nismo svjesni. „Smatram da je za pisca važno da bude neovisan, da slijedi sebe. Ne treba pratiti kanon niti mu se mora prilagođavati. Samo treba slijediti vlastite vrijednosti“, ustvrdila je mađarska književnica Krisztina Tóth koja je upravo zbog svog neovisnog mišljenja o tome trebaju li pojedina djela ući u kanon u vlastitoj državi doživjela svojevrsnu kulturu otkazivanja.

Pod naslovom Kraj književnosti – književnost bez kraja izlagao je germanist Walter Fanta ustvrdivši da kanon nije ništa drugo nego protekla povijest, zaleđeno kulturno sjećanje na određeno razdoblje. Slovački teoretičar književnosti i dramaturg Michal Babiak u svom je predavanju Književni kanon između akademske estetike i društvenog konsenzusa analizirao problem kanona na više razina – s povijesnog aspekta gdje je naglasak na književnosti, a nadalje oslanjajući se na estetske radove slovačkoga filozofa i estetičara Petra Michaloviča, razmatrajući tezu o dva načina poimanja književne tradicije – predromantičarskom i putem ideje književnog programa.

Prošli i budući klasici

Seid Serdarević kao urednik i izdavač govorio je na temu Kako prepoznati budućeg klasika i kako oživjeti postojećeg, odnosno što mogućeg budućega klasika izdvaja od ostatka književne produkcije i je li to još uvijek moguće prepoznati.

„Pojam kanona promatram iz triju perspektiva – one jezikoslovca, romanopisca i građanina kojemu je silno stalo do kvalitete obrazovanja u njegovoj zemlji“, rekao je Kristian Novak u svom izlaganju Tri pogleda na kanon. Taj građanin, kojemu je najteže, ne zna valja li budućnost posaditi na nejasnim kriterijima književne izvrsnosti, jednako nejasnim elementima identiteta, ili na samom opstanku čitanja i mišljenja u novih generacija, ozbiljno ugroženih zaglupljivanjem, ustvrdio je.

Antun Pavešković govorio je o promjeni hrvatskoga kanona 1990-ih, a referirajući se na nesporazume oko kanona upitao – je li u pitanju malicioznost ili neznanje ili dobitni spoj jednog i drugog? „Oni koji osporavaju potrebu uspostave književnog kanona prije svega imputiraju represivnost kanonskih kriterija poglavito u hrvatskoj književnosti, a potom kanonu pristupaju na teološki način, shvaćajući ga nekom vrstom indeksa zabranjenih knjiga“, zaključio je Pavešković.

Na ovogodišnjim razgovorima izlagali su i Tihomir Glowatzky na temu Was bleibt? Što ostaje? Diskusija o potrebi književnoga kanona u Njemačkoj, prevoditeljica iz Francuske Chloé Billon govorila je o kanonu kao živom tkivu, dok je Domenica Perrone izlagala o Giuseppeu Antoniju Borgeseu kao našem suvremeniku.

Marinko Koščec izlaganje je posvetio makrofikciji Régisa Jauffreta u kojem je ilustrirao specifičnosti njegovih postupaka i glasa te odnos fikcije i tzv. stvarnosti u tom balzakovskom kolektivnom portretu duha vremena, dok je Natka Badurina predstavila djelo Hinka Gottlieba Ključ od velikih vrata objavljeno u hrvatskom izvorniku 75 godina nakon što je nastalo u Izraelu.