Što to Ranku Matasoviću treba?

„Što to Ranku Matasoviću treba?“ Naslov ovog teksta posudio sam iz Pogovora Ilije Jakovljevića zbirci novela Ranka Matasovića Tumačeva priča i druge novele. Uživljujući se u perspektivu kritičara i čitatelja, „Jakovljević“ sluti moguće neugodne upitnike oko toga kad netko tko nikad prije nije pisao beletristiku odjednom osjeti potrebu dokazati se i u prozi, a već je prevalio pedesetu i postigao „prilično uspješnu karijeru“ izvan književnosti, kao što je slučaj s Matasovićem. A na pitanje zašto bi potencijalni čitatelji radije čitali njegove tekstove nego se bavili mnogim zanimljivim stvarima koje im se nude, morao bi odgovoriti svaki autor kad prvi put poželi nešto objaviti.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2024.

Kad potpisani autor svoje ime i prezime u pogovoru stavi u navodnike („Ilija Jakovljević“), onda je to znak da se čitateljima šalje poruka. Oni koji nešto redovitije prate našu suvremenu književnost poruku su shvatili, ali kako se uvijek nađe i netko kome je to promaklo ili pokoji mlađi čitatelj koji tek otkriva svijet književnosti, valja reći da se tim činom istaknuti jezikoslovac Ranko Matasović riješio pseudonima kojim je potpisao svoje prve dvije novele – Kanon. Facebook novela i Pamćenje. Google novela. Već svoju treću novelu Berezina. Dva Hrvata u Rusiji potpisao je pravim imenom, kao i knjige koje je potom objavio: roman Neprobuđeni (2022), zbirku prijevoda i kratkih priča Dvadeset pjesama o ljubavi i smrti (i kratkih priča o njima) iz 2023. te ovu najnoviju zbirku u koju je uvrstio tri spomenute novele (sve tiskane u časopisu Republika 2019. i 2020), pridruživši im i četvrtu, Tumačevu priču, koja je prvi put objavljena u ovoj knjizi. Zanimljiv je i glavni razlog zbog kojeg se Matasović odlučio izaći iz književne ilegale – „posebno i stoga što kontroverzne političke zamisli nekih likova u prve dvije novele nisu izazvale onakvo zgražanje čitateljstva kakvoga se možda pribojavao“.

Za razliku od Matasovićeve druge knjige, koja je obujmom znatno manja od nove, a kao književna vrsta nesvakidašnji mješanac čiji se prozni dio sastoji od vrlo kratkih priča, treća je knjiga bitno opsežnija, a svaka od četiri novele u njoj u prosjeku je duža od 80 stranica. Po vremenu objavljivanja prve dvije novele govore o našoj suvremenosti, a povezuju ih neki likovi koji se pojavljuju i u jednoj i u drugoj. Krug tema kreće se od intimnih i pomodnih do neuralgičnih općih i stručnih (kakofonija karakteristična za društvene mreže), nerijetko zamotanih u akademske atmosfere, zasićene ironijom i cinizmom.

Radnja novele Kanon. Facebook novela zbiva se 2015. godine koju obilježava velika izbjeglička kriza. Novela je formalno organizirana u sedam poglavlja, a radnja svakog poglavlja zbiva se u jednom od sedam uzastopnih dana jednog tjedna u srpnju. Tekst je fragmentaran, bez čvrste fabule, likovi koji sudjeluju u komunikaciji šalju svoje objave, na koje onda stižu komentari i tako pokreću „radnju“, a da se cijelo to vrijeme sudionici nijednom ne susreću. Među mnoštvom vrlo različitih tema izdvaja se ona o birokratskim procedurama koje ubijaju volju za znanstvenim radom, a literarno je najupečatljivija u opisu susreta delegacije jednoga kineskog ministarstva s odgovarajućom hrvatskom delegacijom, kada pokušaji razumijevanja i dogovora o suradnji povremeno djeluju humoristično, a nerijetko i apsurdno, karikaturalno pa i groteskno.

Tekst Pamćenje. Google novela žanrovski je najbliži putopisnoj prozi: trojica sredovječnih prijatelja – dva brata Hrvata i njihov prijatelj Francuz – kreću na 12-dnevni 500 kilometara dug put Hrvatskom od Aljmaša do Premanture. Posebnost je putovanja da dvojica od njih jašu na konjima (konji se pojavljuju u svim autorovim novelama i važan su njihov dio!), a jedan vozi električni bicikl. Uz zanimljive opaske o krajevima kroz koje prolaze i ljudima koje susreću (migranti u goranskim šumama), pojedine dionice putovanja obogaćene su pričama i razmišljanjima putnika o intrigantnim temama: sadašnjosti i budućnosti Europske unije, prostituciji, iseljavanju iz Hrvatske, o braku kao instituciji koju treba mijenjati. Novela se može shvatiti i kao kritika pretjeranog oslanjanja na internetske tražilice.

U preostalim dvama tekstovima Matasović se okreće prošlosti. U noveli Berezina. Dva Hrvata u Rusiji, doduše, samo je jednim dijelom prisutan u prošlosti, kada donosi pisma što ih hrvatski časnik Šljivarić piše svojoj ženi s bojišta kod Berezine, gdje je Napoleonova vojska bila opkoljena pri povlačenju 1812. Drugi dio priče odvija se u sadašnjosti i pripovijeda o suvremenom hrvatskom povjesničaru koji u Sankt Peterburgu sudjeluje na znanstvenoj konferenciji i referira upravo o tim Šljivarićevim pismima kao povijesnom izvoru. Ovo je priča o različitim vremenima i različitim ljudima i o tome kako ih interpretiramo da bismo ih shvatili.

Novela Tumačeva priča, koju autor žanrovski određuje kao „ljubavno-pustolovnu priču“, svoj je reflektor usmjerila prema 16. st. i španjolskom osvajanju Meksika. Uz krvave bitke i teške pregovore u kojima je veliku ulogu odigrala domorotkinja Malinche, prevoditeljica španjolskoga konkvistadora Fernanda Cortésa, čitatelj usporedo prati i njihovu ljubavnu priču. Kao jedan od mogućih izvora građe za ovu novelu živo me podsjetila knjiga španjolskog svećenika i neumornog borca za prava (američkih) Indijanaca Bartoloméa de Las Casasa Kratko izvješće o uništenju Indijâ (prvo izd. 1552, hrvatski prijevod objavljen 1982). Ima se što čitati.