Skrivene vrijednosti

Svjetski su mediji prošli tjedan pomalo ishitreno javili da je Andrea Rosso iz Pompeja u jednoj ružnoj slikurini, koju je njegov otac bio davno pokupio s nekom kramom na Capriju, prepoznao pravog Picassa – to tek treba potvrditi Picassova zaklada u Malagi koja ima ekskluzivno pravo izdavanja certifikata o autentičnosti, a oni, kako sami kažu, dobivaju stotine zahtjeva dnevno. Pa tko ne bi poželio otkriti nepoznato djelo velikog majstora? Slučajno su klinci 1940. otkrili ulaz u oslikane špilje Lascauxa, slučajno su mali beduini nabasali 1947. na pećine sa svicima kod Mrtvog mora, slučajno je u Kapadociji čovjek razbio podrumski zid i otkrio podzemni grad Derinkuyu u kojem je živjelo 20.000 ljudi, slučajno je 1974. kineski zemljoradnik iskopao glavu ratnika od terakote, prvog od mnogo tisuća, slučajno je Šlomi Kacin 2021. ugledao na pijesku karmelskog podmorja križarev mač dok je ronio… Možda bismo i mi mogli nabasati na kakvu vrijednost? Bakica iz francuskog grada Compiegna držala je iznad štednjaka ikonicu za koju se otkrilo da pripada 8-dijelnom oltarnom poliptihu koji je u 13. stoljeću oslikao firentinski majstor Cimabue, iz kojeg su poznata još samo dva dijela, od kojih je jedan u Nacionalnoj galeriji u Londonu, a drugi u Frickovoj zbirci u New Yorku; sličica je 2019. prodana na dražbi za 24,2 milijuna eura.

Naslovnica rijetke slikovnice Danijela Dragojevića

Naravno, nije dovoljno imati zagubljeno remek-djelo doma, treba vam i netko s dobrim okom da ga uoči. Gergely Barki, kustos u Mađarskoj nacionalnoj galeriji u Budimpešti, na Božić 2009. doma je s kćeri gledao Stuarta Malog, pri čemu se zacijelo dosađivao, jer mu inače pogled ne bi vrludao po scenografiji – kad je uočio da je slika nad kaminom filmske obitelji slična djelu mađarskog umjetnika Roberta Berenyja, koje nije viđeno od izložbe održane 1928. Damu koja spava s crnom vazom prepoznao je s crno-bijele fotografije snimljene tom prilikom, i odmah počeo slati e-mailove producentima, no za rekonstrukciju cijele priče trebale su dvije godine. Rekviziterka je kupila sliku za 500 dolara u staretinarnici u Pasadeni, iskoristila je za set filma u kojem su glumili Geena Davis i Hugh Laurie, a poslije je odnijela doma i objesila na zid. Nije imala pojma da je umjetnik pionir avangarde i kubizma u Mađarskoj, i ondje vrlo cijenjen i poznat, makar i po tome što je u Berlinu ljubovao s Marlene Dietrich, što je sve zajedno u njegovoj domovini podiglo cijenu slike na više od 100.000 dolara.

Ne mora to niti biti slika nađena na flohmarktu, kao što je onaj u Americi kupio Wyethovu sliku za 4 dolara ili kad je lik za 700 dolara kupio Renoirovu sliku, što mu je otkrio tek 11-godišnji sin nakon što ju je donio doma, jer je klinac pročitao potpis. To može biti i kamenčina koju smo držali na podu da nam se vrata ne zalupe, kako smo čitali ovog rujna. Gospođa je u potoku kraj svoje kuće u Coltiju, selu 160 kilometara od Bukurešta, našla lijep kamen i korisno ga upotrebljavala čitav život; tek je njezin nasljednik posumnjao, i imao je pravo: bila je to gromada jantara od 3,5 kile, koja je kao jedna od najvećih na svijetu proglašena nacionalnim blagom, a vrijedi, brat bratu, milijun eura. Ili onaj tajlandski ribar koji je nedavno na plaži našao žuti grumen za koji se pokazalo da je ambra, vrijedna 300.000 tisuća dolara. Lova nam može doslovno pasti s neba, dakako, ako nas ne ubije pritom, kao onom liku u New Jerseyju kojem je meteorit težak jedan kilogram probio krov i pao u spavaću sobu; meteoriti i inače vrijede više od zlata, a ovaj je srećković k tome otkrio da je od rijetkog hondrita, što god to bilo.

Ali sve to nije ništa prema najstarijoj hrvatskoj nogometnoj lopti. Grad Županja je za 70.000 eura otkupio loptu koju su Englezi krajem 19. stoljeća dali lokalcima da nauče igrati nogomet pa da skupa mogu haklati. Naime, prvi susret Engleza, koji su ondje radili u drvnoj industriji, i domaćih nije baš uspio jer Slavonci nisu znali pravila tog sporta nego su ga shvatili kao novu verziju hrkljuša. Ta je lopta nadživjela rani britanski kapitalizam, sretno se prokotrljala kroz sve revolucije i ratove 20. stoljeća te se konačno skrasila u rukama Ivane Gorbačov, koja nam je posvjedočila kako je njezin otac Augustin Lukačević jednom iz Zagreba svratio u stari kraj, da bi zatekao svog oca kako čisti pušnicu: „Na jednu je hrpu stavio stvari koje će baciti, a na drugu pak one koje će vratiti nakon čišćenja. Moj otac je u avliji na travi vidio loptu i upitao mog djeda što je to, a djed je odgovorio da je nekakva stara lopta kojoj je izrezao režanj da u njoj može čuvati čavle i brusi“. Eto, tako izgleda susret sa sudbinom: otac sretne nalaznice shvatio je odmah o čemu je riječ te odnio loptu na vještačenje, a rezultat je spomenik nogometnoj lopti u njegovu rodnom gradu, a i znatno podebljanje novčanika sretne nasljednice – kojoj treba odati počast zbog domoljublja jer bi zacijelo na Sotheby’su zaradila
više.

Djed je, kao i bakica iz Rumunjske, sačuvao veliku vrijednost nehotice. Možda i mi imamo takvih dragocjenih posuda, traženih stripova, starih majstora i vrijednih videoigrica, ali, eto, ne znamo što imamo. No mogu vam se pohvaliti da sam, čisteći dječju sobu, prošli tjedan otkrio rijetku slikovnicu Danijela Dragojevića, kupljenu prije dva desetljeća budzašto, za koju kolekcionari danas ne oklijevaju iskrcati tešku lovu. Njuškalo, stižemo!