Potomak slavne loze Deželića

Početkom ljeta prošle godine srušena je jedna od najstarijih kuća u užem centru Zagreba, koja ima bogatu i zanimljivu povijest. Stajala je preko puta parka Ribnjak i benzinske crpke, na uglu Langova trga i Novakove ulice, od konca 18. stoljeća do lipnja 2023. kada je srušena radi izgradnje nove luksuzne zgrade. Ta se kuća u povijesnim izvorima nazivala „kuća spravišća“, slovila je kao jedna od najotmjenijih u gradu, a jedno je vrijeme u njoj bio i zatvor. Naime, tu je od 1836. živio i zasjedao posljednji „vlaškoulički sudac“ Blaž Šoštarić. Za našu je priču značajna zbog Šoštarićeva zeta Đure Deželića, književnika i publicista, koji je oženio njegovu kćer Barbaru i u toj kući živio do svoje smrti 1907.

Đuro Deželić (1838-1907) – književnik, pravnik, zagrebački dogradonačelnik, otac vatrogastva

Đuro Deželić (1935-2024) – kemičar, diplomat, otac hrvatske medicinske informatike

Đuro Deželić bio je prvi glavni urednik slavnoga Matičina Vienca pokrenuta 1869. kad je Zagreb brojio svega dvadeset tisuća stanovnika. Vjerojatno je baš u toj kući kao tridesetogodišnjak ispravljao stranice lista koji će uskoro izrasti u središnji časopis hrvatske književnosti i kulture. Đuro Deželić u povijest se upisao i kao otac hrvatskoga vatrogastva, a prije Vienca uređivao je Gajeve Narodne novine i Danicu te časopis Dragoljub; bio je pravnik, gradski vijećnik i zamjenik gradonačelnika. Njegovim nastojanjem podignuti su mnogi dijelovi grada, uređeni trgovi i sagrađen vodovod. Danas u najstrožem centru Zagreba ima svoju ulicu – Prilaz Gjure Deželića, na potezu od Trga Republike Hrvatske pokraj Muzičke akademije (ispred koje stoji i njegov kip) do Trga dr. Franje Tuđmana.

Zaslužna obitelj Deželić

No nije naš prvi urednik junak ove priče. Naš je junak drugi Đuro Deželić. Njegov imenjak, prezimenjak i – praunuk. Ugledni hrvatski kemičar i diplomat, osnivač medicinske informatike u Hrvatskoj, divan gospodin staroga kova kojega smo imali priliku upoznati 2019. kad smo cijelu godinu obilježavali 150 godina Vijenca. A naš se kontakt ostvario upravo zbog njegova pradjeda. Naime, u članku o Viencu početkom godine kroničar Vienca Ivan Pederin prvoga glavnog urednika Vienca Đuru Deželića tek je usputno spomenuo. To je bio povod Đuri Deželiću mlađem da se obrati našem uredništvu s prijedlogom za detaljniji osvrt na ulogu Đure Deželića. To smo svesrdno prihvatili i pozvali gospodina Deželića da održi izlaganje na našem obljetničkom simpoziju, zajedno s još četrdeset drugih izlagača, što je i učinio. Bilo je to vrlo lijepo izlaganje u kojem se pred nama u Matici hrvatskoj spojila sadašnjost s prošlošću u liku izravnoga nasljednika našega prvoga urednika. Osjetili smo ponos što smo dio te žive tradicije.

Nedavno smo se u Vijencu o 160. obljetnici rođenja prisjetili i Velimira Deželića starijega (članak Alojza Jembriha Velimir Deželić stariji nije zaboravljen, br. 792 od 29. veljače 2024), sina Đure Deželića starijega i djeda Đure Deželića mlađega. Bio je književnik čije su se knjige prodavale u 25.000 primjeraka i ugledni ravnatelj Kraljevske sveučilišne knjižnice (danas NSK)  zaslužan što je Metropolitanska knjižnica 1915. u novoj zgradi Knjižnice (danas zgrada Hrvatskoga državnog arhiva) dobila svoj prostor za pohranu 55.280 knjiga, 169 inkunabula i 380 rukopisa. Otac pak našega junaka Đure Deželića mlađega Mladen Deželić, također kemičar, zaslužan je za „liječenje“, odnosno konzerviranje Bašćanske ploče, a njegov je iznimno vrijedan laboratorijski dnevnik sin Đuro poklonio HAZU 2016.

Doajen medicinske informatike

Na pogrebu Đure Deželića 7. listopada na mirogojskom krematoriju okupio se velik broj ljudi. Prigodne govore održali su Emilio Marin, predsjednik Hrvatskoga diplomatskog kluba, Mirjana Kujundžić Tiljak, ravnateljica Škole narodnog zdravlja „Andrija Štampar“ Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Mislav Grgić, Veliki meštar Družbe „Braća Hrvatskoga zmaja“.

„Zapala me teška, ali časna dužnost oprostiti se od našeg uvaženog profesora Đure Deželića u ime djelatnika Škole narodnog zdravlja ‘Andrija Štampar’, i u ime svih kolega nastavnika i suradnika Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Profesor Đuro Deželić gimnaziju je završio 1953. godine u Sarajevu, a 1958. diplomirao je kemiju na PMF-u u Zagrebu, gdje se odmah potom zaposlio kao asistent u Zavodu za fizikalnu kemiju te već 1960. godine stekao i doktorat znanosti disertacijom Rasipanje svjetlosti u koloidnim otopinama.

Godine 1963. dolazi na mjesto asistenta u Školi narodnog zdravlja ‘Andrija Štampar’. Svoju znanstvenu karijeru započeo je u području fizikalne kemije koloida i makromolekula te se bavio proučavanjem rasipanja svjetlosti. Na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu habilitirao je 1963. Akademske godine 1965/1966. boravio je na postdoktorskom usavršavanju na Sveučilištu Indiana (Indiana University) u SAD-u gdje se radeći na fizikalno-kemijskoj problematici upoznao s programiranjem elektroničkih računala. Zahvaljujući tome, već je tada, sredinom šezdesetih, uvidio i anticipirao važnost računala, danas bismo rekli digitalizacije, te je po povratku u domovinu i na Školi narodnog zdravlja potaknuo uvođenje računala u znanstveni rad i započeo provoditi edukaciju iz informatike za buduće liječnike i druge zdravstvene struke.

Već 1973. u našoj Školi osnovao je Laboratorij za elektroničko računanje koji kasnije prerasta u Odjel za informatiku te prof. Deželić postaje njegovim predstojnikom“, kazala je u govoru na pogrebu ravnateljica Škole narodnog zdravlja „Andrija Štampar“ Mirjana Kujundžić Tiljak i dodala da je njegovom zaslugom Medicinska, odnosno Zdravstvena informatika uvedena kao obvezni predmet u kurikulum našeg studija medicine već tada, početkom 1970-ih te se ubrzo proširila i na druge medicinske fakultete u Hrvatskoj, a on je već 1975. godine izabran za redovitog profesora Medicinske informatike na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

„Sudjelovao je i u osnivanju Sveučilišnog računskog centra početkom sedamdesetih godina te je čitavo desetljeće bio njegov znanstveni savjetnik i voditelj sektora za istraživanje, nastavu i razvoj. Bio je jedan od začetnika Hrvatskog društva za medicinsku informatiku, i njegov prvi, a kasnije počasni predsjednik. Dugi niz godina aktivno je sudjelovao u radu Europske federacije medicinske informatike (EFMI) gdje je bio i prvi službeni predstavnik RH. Prof. Deželić vodio je veliki broj znanstvenih i stručnih projekata, među kojima se posebno ističe i idejni projekt informatizacije zdravstva Grada Zagreba. Autor je i našeg prvog udžbenika Medicinske informatike. Godine 2001. kao redoviti profesor u trajnom zvanju odlazi u mirovinu, ali nastavlja svoje aktivnosti te se posebno posvetio radu na medicinsko-informatičkoj normizaciji i standardizaciji te potaknuo osnivanje hrvatske podružnice HL7 – HL7 Hrvatska.

Ostvaren život

Na Školi ga pamtimo kao finog i uglađenog profesora, pravog gospodina, a oni stariji među nama uvijek će ga se sjetiti i u mislima vidjeti na hodnicima Škole zajedno s njegovom voljenom suprugom Nadom, također našom profesoricom, bez koje je morao provesti posljednje godine života nakon njene smrti. Posljednjih godina često sam susretala dragog profesora na brojnim kulturnim i društvenim događanjima, koncertima, predstavama i otvaranjima izložbi. Uvijek je bio srdačan i spreman za zanimljive razgovore te je s osobitim  ponosom i ljubavlju pričao o svojoj kćeri jedinici Ivani i naročito o svojim unukama Petri i Maji, ponosio se i veselio svakom njihovom uspjehu.

Još jednom izražavam duboku sućut obitelji, kćerki Ivani i njenom suprugu Tomislavu Kušanu, unukama Petri i Maji, praunučici Rozi, sestri Dori Sečić i njezinoj obitelji. Njegova obitelj, ali i mi, njegovi suradnici i učenici, s ponosom i ljubavlju sjećat ćemo se još dugo našeg dragog profesora“, rekla je u govoru na pogrebu Mirjana Kujundžić Tiljak.

„U ime Hrvatskoga diplomatskog kluba, čiji je Đuro Deželić, veleposlanik RH u Danskoj i Slovačkoj, bio redoviti član, izražavam iskrenu sućut obitelji našeg vrlog pokojnika. Premda u visokim godinama, bio je gotovo do zadnjeg časa vrlo zauzeti član našega Kluba, kojemu nije nedostajalo žara za sadašnjost i budućnost Kluba. Nedostajat će nam“, rekao je predsjednik Hrvatskoga diplomatskog kluba Emilio Marin.

Ljubio Domovinu, Boga i čovjeka

Okupljenima se na obratio i Mislav Grgić: „Opraštam se od časnog i dragog našeg zmajskog brata Đure Deželića, Zmaja obnovitelja Klokočkog V., uime svih članova Družbe ‘Braća Hrvatskoga Zmaja’, kao Veliki meštar ove drevne i znamenite hrvatske institucije kojoj je pripadao pokojni Đuro i bio njezin član pune 34 godine. Pokojni naš Đuro, Zmaj Klokočki V., obnašao je mnogobrojne časne dužnosti u Družbi ‘Braća Hrvatskoga Zmaja’ (…) Međutim, sve te dužnosti zapravo su manje bitne jer Đuro je prije svega bio predivna osoba i iskreni prijatelj. Ljubio je Domovinu, Boga i čovjeka. Bio je jednostavan, skroman i blagonaklon – prema svima.

Iako je bio intelektualna, profesionalna, diplomatska, ali i starohrvatska duhom plemenita veličina od čovjeka, on je prije svega bio ljudska veličina“, kazao je Grgić i dodao da je Deželić svakome pristupao dobrohotno, posebice mlađim članovima Družbe, nastojeći im pomoći da se uklope, podučiti ih o povijesti Družbe, uvijek s posebnim ponosom na svoje pretke i svoju slavnu hrvatsku obitelj Deželić. „Naime, Đurin otac Mladen bio je treći Veliki meštar Družbe, Đurin djed Velimir bio je suutemeljitelj Družbe, a Đurin pradjed Đuro Stjepan bio je počasni član Družbe. Dakle, čak četiri generacije Deželića duboko su protkane našom časnom Družbom“, naglasio je Grgić u svom govoru.

 „Đuru, Zmaja Klokočkog V., ovog izuzetnog čovjeka i velikana, krasile su tolike vrline da ih je nezahvalno nabrajati, ali pokušat ću ih sažeti: domoljublje, dobrota, mirnoća, blagost, poštenje, radišnost, kultura, znanje i stručnost. Uvijek je znao stati na pravu stranu, posavjetovati mlađe, ali i podučiti sve nas. Darovao je Družbi svoje znanje i dobrovoljni rad na čemu se i temelji poslanje i smisao Družbe, a sve na čast i diku naše lijepe domovine Hrvatske. Otišao je dobri i mudri duh Družbe. Otišao je čovjek koji nam je bio i koji će nam ostati veliki uzor.

U našim srcima ostat će trajna uspomena na jednog istinskog zmajevca, a opraštajući se danas od njega uime svih naših članova posebno zazivamo zagovor Blažene Djevice Marije, Majke Božje od Kamenitih vrata, za pokoj njegove besmrtne duše, kao i nebeski zagovor našega suzaštitnika Družbe, blaženog Alojzija kardinala Stepinca, Zmaja od Bakačeve kule, kako bi Gospodin kojemu sve živi podario mir i pokoj do trenutka kada će nam Gospodin ponovno doći i kada ćemo svi zajedno gledati Boga licem u lice.

Dragi Đuro, neka ti je vječna slava i hvala i neka ti Gospodin podari vječni pokoj, a mi te ovdje posljednji put pozdravljamo našim uzvišenim zmajskim geslom, koje si puno puta i sam izrekao: Za žrtvenike i ognjišta, Božjom milošću – Pro aris et focis, Deo propitio.“