Poetska sveta glad

U sprkos tjeskobama svih vrsta u intimnim prostorima poetskih aura pokreće se blago stvaralačke raskoši, kreiraju osobitosti opsjena i privida. Poetsko obnavljanje bića promiče nove metafore svjetlosti. U obzorima imaginacije, u jedinstvenom dinamizmu duhovnosti očituje se ljudska stvarnost u osebujnom suglasju pjesme. Pjesmu doživljavamo kao predah od sveljudskog i trajnog čovjekolikog nemira. Je li to fenomen kozmičkog povjerenja i paradoksalni senzibilitet ili imaginacija o pouzdanju koje drži u ravnoteži pitanja bitka, u neprestanom dijalogu između Neba i Zemlje, u upornom otkrivanju tajne ljudskog postojanja? Tome u prilog ide zbirka pjesama Zamišljeni Adam. Autor Drago Čondrić objavio je 15 knjiga, od kojih ćemo izdvojiti naslove kršćanske duhovnosti s naglašenom sintagmom „poetska sveta glad“ (Evanđelje po čovjeku), Golgota, Golgota! (2011), Sedam velikih biblijskih poema (2015), Posljednji prorok (2017), Dva anđela bijela (2021), Tražio sam snagu (2023).

Izd. DHK, 2024.

Najnovija knjiga pjesama Zamišljeni Adam osmišljava pjesnikov poetski imaginarij uvjerljivih usporedbi u kojima se „sanjarski hod u prošlo“ odziva „jasnom zovu nebesa“. Pjesme poput Lekcija vlastitoj duši, Tisuću zašto, Klaunova tuga, Prijetvorno pokajanje intonirane su za „razgovor s dušom“:

„Nisu važne stube, pa ma gdje nek’ vode. / Svake perspektiva u daljini smanji. / Važan je tek odjek potpune slobode, / jer najveći bivaš kada si najmanji.“ (Lekcija vlastitoj duši)

Sintagma „mrva sa Božjega stola“ upućena je tajanstvu refleksivne lirike koju treba otkrivati, a riječ je o nijansama bdjenja u tišini. Pjesnikov senzibilitet teži ravnoteži bića, kad se htijenje potaknuto „iskrom duha“ odazove „jasnom zovu nebesa“. Harmonija stvari i bića obogaćuje, duhovno se utjelovljuje i raste:

„Jer, k’o što obično biva, kada je bliskosti manje / I molitve su prazne, kad djela ne slijede riječi.“ (Zavaravanje sebe)

A ovdje i jest riječ o riječima koje donose svjetlost i koje su aktivne jer znaju vrednovati „svijest jezika“:

„Ote mi se riječ, potrča ispred mene, / a pred njom svijet se zatvori u ljušturu od zvjezdanog praha. / Ostavi zatečene / Zvijezde, koje bez daha / zatvoriše zjene / i u njima nadanja plaha.“ (I riječ potrča ispred mene)

Aforistički smisao i poruke našeg pjesnika („Jer sanje brzo hlape i nemoguće je okom / nazrijeti svjetlo nade u zdencu predubokom“; „Ljubav mora biti ostvarena / U svom činu, u plamenu srca, / Dok još žudnja za žuđenim srasta“) pretvaraju akt pisanja u integralnu auru stvaralačkih htijenja („jer krune su teške kad se čela pote“).

U svojoj knjizi Zamišljeni Adam pjesnik Drago Čondrić otvorio je mnogo pitanja da utaži svoju svetu poetsku glad. Njegova poetika duhovnosti ne posustaje. Ipak se iskreno očituje: hoće li ga prepoznati oni kojima se obraća riječima kad duša dobije krila i misli se uznesu? Metrički sklad sestina, umješnost komponiranja strofa i odabir pratećih stihova iz bogate hrvatske i strane lirike (S. S. Kranjčević, Miroslav Krleža, Tin Ujević, A. G. Matoš, Nikola Šop, Pablo Neruda, T. S. Eliot, Fernando Pessoa) zasigurno će pridonijeti prihvatu Čondrićeve duhovne lirike.

Nadajmo se da će inspirativan i temeljit pogovor (Miljenko Buljac, Prinosi preporodu duhovnoga pjesništva) pridonijeti snažnijoj recepciji ove poetike duhovnosti.