Pjesme i plesovi smrti

Mudo visi na grani

                                               (Ruski građanski rat)

Jao, jao, jao, jao, majko mila!

mudo
visi
na grani

mudo
leluja
na vjetru

čije li je?
koje boje?

je li bijelo?
crveno li je?

svejedno je
svejedno je…

     Moto: Musorgski (vlastiti tekst), Mačak mornar (КотМатрос), iz ciklusa Dječja soba, skladao 1872.

 

Ruska avangarda

                               Ponos sav je napuhan

Toranj onaj što ga Tatljin smisli
da pronese čiste misli
diljem svega ovog svijeta
– cakli se u ruskoj zimi!

Avangarda, a ne Bijela,
to je prava naša garda,
crvena k’o krv sveg svijeta
– cakli se u ruskoj zimi!

Maljevič i drug Kandinski,
umjetnost nam društva slavnog,
nagovještaj novog svijeta
– cakli se u ruskoj zimi!

U Orelu smo Bijelu gardu
skinuli do gole kože
polijevali ih hladnom vodom

                dok se nisu pretvorili
                u ledene skulpture divne
                – cakle se u ruskoj zimi!

     Moto iz: Aleksej Tolstoj, Ponos (Спесь), Musorgski skladao 1877.
Vladimir Tatljin – ruski avangardist/konstruktivist, slavan po (neizvedenom) projektu Spomenika Trećoj Internacionali, tornja višeg od Eiffelova, a koji bi odašiljačem na svom vrhu pronosio ideju Oktobra diljem svega svijeta.
Maljevič, Kandinski – općepoznati ruski avangardni umjetnici, isprva u sprezi s Oktobarskom revolucijom.

Garanjin, Kolima, 1937.

                        Drvena se vrata rastvoriše,
                        Na konjima i sanjkama gosti uđoše

Pukovnik Garanjin dolazi u inspekciju:
„Ima li zatvorenika koji izbjegavaju rad?“

Zapovjednik logora, dršćući, kaže:
„Ima“, te izvodi desetoricu ljudi.

„Znači tako, ne želite raditi,
mater vam vašu?“ viče Garanjin.

I prije ikakvog odgovora,
pukovnik ih osobno ubija.

Potom pita: „Ima li tu rekordera,
onih koji premašuju normu?“

Zapovjednik, sad radostan, kaže:
„Ima“, te izvodi cijeli vod udarnika.

„Hm, narodni neprijatelji, pa da
premašuju normu?“ čudi se Garanjin.

Suradnici mu dodaju nov,
napunjen pištolj, i scena je ista.

Ubijajući zatvorenike, Garanjin
je pjevušio vesele pjesmuljke.

Zatim zapovjednik odvodi
Garanjina i svitu na banket.

Da je tad bio dobre volje,
Garanjin bi ubio i zapovjednika.

* * *

Berija je uskoro dao strijeljati
Garanjina kao japanskog špijuna.

Berija to nije učinio iz humanizma,
nego da smakne konkurenta.

Zanimljiva je teza Kapuścińskog:
da Garanjin nije ni znao što je to Japan.

     Moto: Aleksej Koljcov, Pirovanje (Пирушка), Musorgski skladao 1867.
teza Kapuścińskog – v. Ryszard Kapuściński, Imperij, Ljevak, Zagreb, 2011, str. 220-222.

Djevojčice ne iz filma

(Možda treba vjerovati)

                                               Oblak crni sakrio zvjezdicu,
                                               zemlja hladna uzela djevicu.

djevojčice ne iz filma
nema crvenih kaputića

samo su žute zvijezde
vidimo sve zvijezde

možda ćemo onamo
među sve zvijezde

predivne nebeske
kad otmu nas od tijela
kad nas postrijeljaju
pokolju i uguše

možda treba vjerovati
u postojanje duše

     Moto: Nikolaj Grekov, Gdje si, zvjezdice moja? (Гдеты, звёздочка?), Musorgski skladao 1858.
ne iz filma… crveni kaputići… – Schindlerova lista.

Staljin je naredio

                        Zaklet sam neprijatelj svih novotarija

Staljin je naredio
da se između Jakutska i Magadana

izgradi cesta.

Dvije tisuće kilometara
kroz tajgu i vječni led.

Počeli su istovremeno graditi

na obama krajevima.

Nailazilo je ljeto, zatopljenje,
studen je popuštala,
zemlju bi preplavila voda,
pretvorila bi se u močvaru,
cesta je potonula.

Zajedno s cestom
tonuli su zatvorenici
koji su na njoj radili.

Staljin je naredio da počnu iznova.
Ali završilo je jednako.

Stoga je naredio da započnu još jednom.

Ti se krajevi ceste nikad nisu susreli,
a njihovi graditelji

možda su se sreli na nebu.

     Moto: Musorgski (vlastiti tekst), Klasicist (Классик), skladao 1867.
Specifičnost ove („moje“) pjesme je da ni po čemu nije originalna. Izvorno se radi o proznom odlomku iz knjige Imperij Ryszarda Kapuścińskog koji sam, na tragu određenih postupaka Borgesa i Charlesa Reznikoffa, vjerno prenio, samo ga prestrukturiravši u stihove. To ne govori baš ništa o meni, ali govori puno o umijeću Kapuścińskog, a svakako i o umijeću prevoditelja Adriana Cvitanovića (v. izd. Ljevak, Zagreb, 2011, str. 207). Na jedan posve drugačiji način, koji ovdje ne moram posebno isticati, ovih nekoliko redaka govori gotovo sve o Staljinu.

     (Pretpostavlja se da je na izgradnji ceste umrlo između 250.000 i 1.000.000 zatočenika.)

Balada o Annie Moore I.

(Bombardiranje Britanije 1944. raketama V2, I.)

                                               Vjetri pušu, divlji vjetri,
                                               oblaci tamni odasvud pristižu.

Prije mnogo i mnogo godina,
U carstvu kraj mora to bi,
Djeva je živjela koju su zvali
Imenom Annie Moore.
S tek jednom je živjela mišlju:
Da rata ne bude – nevermore.

Bio sam dijete i bila je dijete
– U carstvu kraj mora to bi –
Al’ više neg’ ljubavlju mi smo se ljubili,
Ja i Annie Moore –
I zbog toga nebeski krilati zbor
odlučio je – nevermore.

I to je razlog što jednom davno
– U carstvu kraj mora to bi –
Vjetar se spusti iz oblaka, noću,
Sledivši moju Annie Moore.
I došli su njemački rođaci njeni
I mehanički njihov stvor
Da je zatvore u grobnicu tamnu
U tom carstvu – nevermore.

Zavidjeli su nam anđeli s neba,
– Ni upola sretni k’o ja i Annie –
Da! To je razlog (kao što znaju
U tom carstvu kraj mora svi)
Što noću je vjetar iz oblaka doš’o
I nema Annie – nevermore.

Al’ ljubav nam bila je jača od ljubavi mnogih
Što su stariji bili neg’ mi,
I mudriji mnogo neg’ mi –
I niti anđeli gore na nebu,
Ni podmorski demoni zli
Ne mogu mi razdvojiti dušu
Od duše Annie – nevermore.

Jer mi ne bljesne Mjesec da sna ne donese
O lijepoj Annie Moore;
Kada zvijezde se stvore, vidim odozgor
Tek oči Annie Moore.
Tako ležim pored svoje drage dokle seže mi zor
Svoje drage, drage, života i mlade,
U njezinoj grobnici gdje stoluje Mor,
U njezinu grobu – nevermore.

Moto: Aleksej Koljcov, Vjetri pušu, divlji vjetri

(Дуютветры, ветрыбуйные), Musorgski

skladao 1864.

Ova i sljedeća pjesma palimpsesti su u čast

Edgara Allana Poea, na temelju pjesama Annabel

Lee (1849) i Gavran (1845), u prijevodima Antuna

Šoljana i Ivana Slamniga.

Dresden X 2

                                               Skončao bučan praznični dan;
                                               ljudski život, zašutjev, spava.

Tako mòri
„Bomber“ Harris

Arthur Arthy
Mòri-arty

V for Vendetta
dva puta
jednom za V1
drugi put za V2

Prvo sretnog 13.
a onda za Valentinovo

V for Valentine’s Day
s tisuću bombardera… hej!

Alal vam Vjera
pretvoriste djecu i majčice
u masu groznu
želatinoznu

Pirov Vam je pir
Pirove Vam pobjede
V for Victory
in this Vicious cabaret

     Moto iz: Aleksij Goleniščev-Kutuzov, Bez sunca, 3. Skončao bučan praznični dan (Оконченпраздныйшумныйдень), Musorgski skladao 1874.

Pinokio fon Braun

(Wernher von)
                                               Proročanska zvijezda,
                                               Kao da je puna stida,
                                               Svijetlo svoje lice u
                                               izmaglici tmurnoj skriva.

Otišli smo u svemir
otišli smo na Mjesec!

Mi heroji najveći
mi pobjednici nad nacizmom!

Mi osloboditelji Europe
mi slavni Amerikanci!

Rek’o je dida
Džej Ef Kej:

napravit ćemo to
ne zato što je lako

nego zato
što je teško!

Otisnusmo se raketom
Saturn Fajv!

Osmislio ju je Nijemac
nema spora da je genij!

Pa vidjesmo da mu raketa
ta čudesna Saturn Fajv

nije nimalo sporija
od rakete mu FauCvaj!

                (da ne spominjemo FauAjns
                jer to je bilo TakTak

                nedovoljno učinkovito
                i s premalo žrtava)

I to je normalno
da za nas radi

Pinokio fon Braun
onaj ondje znate

skromni inženjer njemački
koji nikakve veze nije imao

ni s Hitlerovim režimom
ni s članstvom u SS-u

ni s 5475 žrtava
u Britaniji

                (nećemo spominjati još
                desetke tisuća žrtava

                konvencionalnog bombardiranja
                s kojima Pinokio doista veze nema)

a naravno ni s 12.000
prisilnih radnika

izmrcvarenih do smrti
zbog Pinokijeva leta u London
i zbog našeg
leta u svemir

i našeg slavnog
slijetanja na Mjesec!

We land on the Moon!

WOW!

     Moto: Aleksij Goleniščev-Kutuzov, Bez sunca (Без солнца) 5. Elegija (Элегия), Musorgski skladao 1874.

Rane

                                        O, moj sine! Nasljedniče moj!

Stari Židov sarajevski
prisjeća se one Fate
što spasila ga od fašista

Na ranu što je zadobio
nanosila mu Fata
bijeli pojas gaze

Njegovala ga ta obitelj
muslimanskih domobrana
sve do kraja rata

skrivala ga svake noći
skrivala ga svakog dana
i svakoga Božjeg sata

Tko spasi jednoga
spasio je cijeli svijet
ili barem jedan rod

djecu koja tek će doći
iz loze sarajevskog
tad mladoga tog Židova

koja će se raspršiti
po Europi Americi
i po zemlji Filisteji

Stari Židov sarajevski
odavna već američki
gleda ekran pa se pita:

„U što li se prometnuo
ovaj svijet izranjavani
i potomstvo roda moga?

Što li radiš, sine moj,
što to radiš sada
u Pojasu Gaze?“

     Moto: Byron, Car Saul (ЦарьСаула / slobodno adaptirano prema Song of Saul Before His Last Battle), Musorgski skladao 1863.

Rat, smrt i povijest kao vječna inspiracija

Piše Darija Žilić

Denis Peričić (Varaždin, 1968) magistar je znanosti o književnosti i profesionalni knji­ževnik, a u posljednjih četvrt stoljeća, istaknuto je u njegovu životopisu, objavio je 30-ak knjiga gotovo svih rodova i žanrova, te je osvojio oko 90 književnih i srodnih nagrada u Hrvatskoj i inozemstvu. Zadnja u nizu je godišnja nagrada Vladimir Nazor za roman San o Križaniću. 

U novom broju Vijenca donosimo pjesme iz još neobjavljenog rukopisa pod naslovom Pjesme i plesovi smrti. Taj rukopis predstavlja autorov završetak dugogodišnjeg tematskog niza započetog zbirkom pjesama u prozi 105 godina samoće, potom slijedi zbirka pjesama Pandemonija, te nakon toga Krvozemlje. Zbirka 105 godina samoće nadahnuta je pasijom i doživjela je odličnu recepciju: osvojila je već u rukopisu 2019. prvu nagradu Pasionske baštine, a ušla je i u najuži krug finalista nagrade Kamov i Antun Branko Šimić. Sve te spomenute knjige bave se temama povijesti, ratova i smrti.

Pjesme i plesovi smrti vrve referencama na glazbu i na kanonska djela, a nalazimo i raznolikije forme, razdiobu na pjesme i plesove. Autor navodi da bi se stihovi potonjih mogli i uglazbiti. Zanimljivo je da su uvodni citati, svojevrsna mota zbirke, izvaci iz teksta Arsenija Goleniščeva-Kutuzova za ciklus Pjesme i plesovi smrti Modesta Petroviča Musorgskog, ali i stihovi ostalih pjesnika koje je Musorgski uglazbio. Peričić ih je sve preveo s ruskog, ili uz pomoć nekih engleskih varijanti, a potom ih je pridodao na kraju svake pjesme. Kao pjesnik, Denis Peričić bavi se povijesnim događajima, u rasponu od ruskoga građanskog rata do Drugog svjetskog rata, otvara bolna pitanja i rane europske povijesti, ali zanimljivo je da referira i na suvremenu političku situaciju u svijetu, ne libeći se iznijeti stav.

Poput avangardista, i on radi montaže od citata, metatekstualnih dijelova, povijesnih činjenica i intermedijalnih referenci na filmove, glazbu i slikarstvo, ispisujući emociju i kroz motive logora. Jer u središtu njegovih pjesama i jesu žrtve pojedinci, djeca, žene, a čitanje pjesama pretvara, kako navodi pisac i urednik Darko Pernjak, u svjedoka koji ne može ostati pošteđen jakih emocija dok čita o surovosti, nasilju naturalistički prikazanom. Na trenutke se čini kao da su Peričićeve pjesme ekfraze, opisi slika Chagallovih, baroknih... I važna je zvučnost, igre riječima, te ritam pjesama, pa imamo dojam kao da čitamo uglazbljene stihove o plesu i smrti. No Peričićev ciklus dokumentarističko-poetskih freski o jednome stoljeću prepunom ratova naglašava i to da žrtve mogu postati tlačitelji te se na taj način krug nasilja ne završava.

Sam autor nada se da će, kako ističe, ubuduće pisati „ljepše pjesme“, a to bi trebalo značiti pjesme o nekim manje bolnim i teškim temama, o svagdanu i životu, ali bitno je da je jedan eruditski, ingeniozan autor kroz nekoliko zbirki pjesama opisao sve to „krvozemlje“, tu zemlju natopljenu krvi i nepravdama, kako bi i onima s ruba koje nitko ne spominje utisnuo glas kroz stihove. A to i jest smisao odlične književnosti koju prozaist i pjesnik Denis Peričić ispisuje.