Paraćeva Judita – novi klasik

U Marulićevoj godini kada slavimo 500. godišnjicu smrti svjetski poznatog humanista i oca hrvatske književnosti, omiljenog pisca engleskog kralja Henrika VIII. i engleskog mučenika Thomasa Moorea, napokon i moderna publika može upoznati ljepotu njegove riječi sročene u prvom hrvatskom epu Judita, prema starozavjetnoj Knjizi o Juditi. Intendantica Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu Iva Hraste Sočo dobro je promislila o naslovu prve ovosezonske premijere. Uz Marulićevu je obljetnicu naručila i novi svečani zastor od slikara i scenografa Zlatka Kauzlarića Atača, osmi u fundusu kazališta, koji je poslužio kao dio scenografije za novo uprizorenje opere Judita akademika Frane Paraća. Djelo svojedobno skladano na narudžbu Grada Splita za 1700. obljetnicu grada i 500. godišnjicu Marulićeva rođenja te je entuzijastične milenijske godine s velikim uspjehom praizvedeno na otvorenju Splitskog ljeta (2000), no ne na Peristilu, nego u samom Hrvatskome narodnom kazalištu u Splitu.

Stvorena je opera koja je u 24 godine već opravdala test vremena i premostila jaz između suvremene glazbe i šire publike, opernog žanra i duha vremena. Triput je režija Petra Selema s arhitekturnom drvenom scenografijom Matka Trebotića obnavljana u Splitu i Rijeci, da bi jednom čak gostovala i u Zagrebu. Paraćeva je Judita prva hrvatska opera u posljednjih pola stoljeća s novim uprizorenjem, novom režijom i novim čitanjem. Ostale redom bijahu osuđene na praizvedbu uz tek pokoju reprizu. Zasluga je to prekrasne glazbe koja na prvu ulazi u srce slušatelja, zanemaruje akademizam i intelektualizam, oslanja se na iskonsku autorovu muzikalnost i ritam koje autor njeguje od svoje rokerske mladosti osnažene dobrom skladateljskom školom (klasa Stanka Horvata) oslanjajući se na povijesne tekovine orkestracije i harmonijskog sklada.

Hijerarhiju na Atačevim stepenicama sa žarkim nebom u dubini (majstorski dizajnirano svjetlo Denija Šesnića), predvode interpretkinje naslovne junakinje, sjajne mezzosopranistice Dubravka Šeparović Mušović i Sofija Petrović, jedna više u psihološkoj dramatizaciji lika, druga više u glazbi koja probija i najgušći orkestralni slog / Snimila Mara Bratoš

U pravilnoj ritmizaciji njegov glazbeni tijek slijedi dvostruko rimovani dvanaesterac i govor arhaične čakavštine, a u glazbi na moderan način spaja mediteranske boje, ostavštinu oratorija i raskošnog programskog simfonizma s početka prošloga stoljeća. Marulićev je tekst sam prekrojio u libreto, preuzevši dio dramatizacije redatelja Marina Carića za dramsku izvedbu Judite 1979. u Splitu, i zamolivši svestranoga Tonka Maroevića za suradnju, da kao pjesnik i dobar poznavatelj Marulićeva stiha „nadoštuka“ dio dijaloga i poduči ga govornim naglascima koje će mu pružiti ritam i sintaksu glazbe. Stvoreno je nesumnjivo remek-djelo koje je od prve imalo velikog uspjeha kod publike i kritike, a tu je promptno ukočio i nakladnik Hrvatskog društva skladatelja, Cantus d.o.o., tiskavši partituru i objavivši DVD sa snimkom Hrvatske radiotelevizije, kao prvu hrvatsku operu s takvim tretmanom koji je u novije doba imao tek prošle godine praizveden Josipovićev Lennon.

Sada je intendantica Iva Hraste Sočo htjela simboliku Judite dići na novu razinu. Iskoristila je prigodu da o položaju žena u današnjem društvu, čija emancipacija još nije sasvim dovršena, kroz djelo progovori njezina dugogodišnja suradnica i kolegica na raznim znanstvenim projektima, disidentica Snježana Banović. Njoj je to prvi rad u ovome kazalištu iz kojega je 2002. naprasito otišla kao otpuštena ravnateljica drame, te prva režija velike opere. Ona je svoj aktivizam izrazila kroz dvije statistice na početku koje povezuju Juditu i današnjeg gledatelja. One najprije proučavaju svečani zastor scenografa Zlatka Kauzlarića Atača da bi se u apoteozi sasvim poistovjetile s porukama junakinje. Banović pristupa režiji s velikim poštovanjem prema operi kao vrsti i snažnoj Paraćevoj glazbi, te pruža djelu atraktivne žive slike s mnogo simbolike i atmosfere, uz minimumom akcije. Bogatu je teksturu orkestra i zbora, te mnoštvo solista oživotvorio maestro Ivan Josip Skender, i sâm skladatelj, shvativši bit djela. Raskošne filmske kostime s elementima raznih povijesnih epoha, od starovjekovlja do modernog doba kao u nekoj vremenskoj kapsuli skladno kombinira kostimografkinja Dženisa Pecotić.

Naglasak je na Marulićevu jeziku koji su trebali naučiti svi, pjevači i gledatelji kojima skladatelj namjerno nije ponudio postojeći prepjev na hrvatski jezik marulologa Bratislava Lučina što smo ga u titlovima mogli pratiti pet dana ranije uz istoimenu predstavu Katarine Livljanić i njezina ansambla Dialogos izvedenu u foajeu istoga kazališta. Parać nas jednostavno tjera da ga pokušamo razumjeti, osjetiti u genetskom kodu, da pronađemo u našemu kolektivnom sjećanju poveznice sa sačuvanim riječima Marulićeva govora od Istre do Dalmacije, od Hrvatskog zagorja do otokâ. I neka, jer smo sada plemenitiji, svjesniji svojega nasljeđa, bolje ulazimo u srž djela, a u svemu nam pomažu Zlatko Crnković kao recitator Marulićeve posvete Juditi s jedne stare radijske snimke u uvodu djela, a zatim u Paraćevoj operi izvrsni solisti, nositelji radnje i glazbene izražajnosti, koje se u dvije ravnopravne podjele izmjenjuju u četiri predstave od 4. do 12. listopada.

Hijerarhiju na reljefnim Atačevim stepenicama sa žarkim nebom u dubini (majstorski dizajnirano svjetlo oblikovatelja Denija Šesnića), predvode interpretkinje naslovne junakinje, sjajne mezzosopranistice Dubravka Šeparović Mušović i Sofija Petrović, jedna više u psihološkoj dramatizaciji lika, druga više u glazbi koja probija i najgušći orkestralni slog. U ulogama Nabukodonosorova vojvode Oloferna legitimno različito zvuče oštri bas Ivica Čikeš i mekši svijetli bariton Matija Meić, dok su se u ulozi betulijskog kneza Ozije skladno izmijenili izražajni tenori Domagoja Dorotića i Stjepana Franetovića. Jedina je posudba u ovoj produkciji solist splitske Opere, još jedan pjevni bas, Mate Akrap kao veliki jeruzalemski svećenik Eliakim s kojim se izmjenjuje jednako upečatljiv Siniša Štork. Glumački i pjevački upečatljivi su i tenori Ivo Gamulin i Roko Radovan u ulozi Akiora, vojvode potlačenih Amonita koji dolazi pred židovske Asirce kao glasnik agresora. Svi oni jednako grade uspješnu produkciju koja ima potencijala postati novi klasik i trajno ostati na repertoaru središnjeg nacionalnog kazališta, uz bok Eri s onoga svijeta i Nikoli Šubiću Zrinjskome koji u režiji Krešimira Dolenčića već tri desetljeća odolijevaju zubu vremena.