Ou ili Dis? Topos budućnosti

Multimedijski paviljon na Roose­veltovu trgu ispred nekadašnje zgrade Prve zagrebačke gimnazije, sadašnje zgrade Muzeja Mimara, projekcijskom vanjštinom otkriva da u unutrašnjosti krije izložbu pod pokroviteljstvom Croatia osiguranja naslovljenu Hrvatska 2074. godine. Koncept je to koji je okupio „tridesetak vodećih hrvatskih znanstvenika, stručnjaka i umjetnika“, kako bi raspravili i, u konačnici, izradili tri scenarija – pesimističan, realističan i optimističan – kroz pet društvenih područja te tako došli do vizijâ Hrvatske u budućnosti. Izložba je predstavljena preko pet videopanela, od kojih svaki kroz natuknice predstavlja jednu društvenu granu, a ispod se nalazi QR kod koji vas vodi na internetsku stranicu gdje možete pročitati detaljnije scenarije.

Zagrebimo, dakle, u vizije Hrvatske 2074. godine kako je vide naši stručnjaci. U današnjem svijetu promjenjivih geopolitičkih stvarnosti i ratova koji bukte u Ukrajini i na Bliskom istoku te tako razbijaju „iluziju mira“ koju Europa živi od 1990-ih i tobožnjeg „kraja povijesti“ zbog pada komunizma, nije teško zamisliti scenarij u kojem se trenutni sukobi intenziviraju, ili u kojem novi sukobi nastaju oko novih ili vječnih žarišta. Meka blokovska podjela kakvu vidimo danas lako bi mogla preći u krutu. Novi hladni (ili vrući) rat. I pesimističan i realističan scenarij predviđaju neke oblike političke nestabilnosti.

Znanstvenici, stručnjaci i umjetnici prikazali su pesimističan, realističan i optimističan uvid u budućnost / Snimio Patrik Macek / PIXSELL

Nakon posljednjih mlakih izjava glavnog tajnika UN-a Antonija Guterresa u vezi s ratom na Bliskom istoku, i općenite impotencije političkog vodstva Europske unije prilikom napada Rusije na Ukrajinu kada je Ursula von der Leyen molećivim očima apelirala na Putina da odustane od rata, nije teško zamisliti svijet u kojem UN nema više nikakvu važnost, a Europska unija leži raspadnuta na zgarištu prvotne ideje iz 1950. godine. Optimističan politički scenarij tek otkriva kratkovidnost autorâ koji ne vide dalje od trenutačnih ideoloških paradigmi, već pomalo izlizanih ključnih riječi poput ljudskih prava, demokracije, zelene energije, dakle, očuvanje sadašnjeg za njih je optimistična budućnost.

Koliko će nas biti 2074?

Demografski problem visoko kotira u svakom scenariju bez jasnog objašnjenja zašto je smanjenje populacije problem. Odgovor se krije u održanju postojećih sustava, ponajprije umirovljeničkog kroz tzv. generacijsku solidarnost koja se sada pokazuje kao promašen sustav i sve veći teret jer iziskuje onaj Sveti Gral kapitalizma – konstantan rast. Ili u najmanju ruku barem održanje omjera radnika i umirovljenika što je teško postići u uvjetima sveopćeg starenja i demografskog pada stanovništva. U pesimističnom i realističnom scenariju, Hrvatska broji tek „tri milijuna stanovnika“, od čega je trećina stranaca. Iz sadašnje perspektive, takav scenarij čak i ne možemo zvati pesimističnim jer gubitak od milijun i pol Hrvata u pedeset godina (Hrvatska je izgubila 400 tisuća Hrvata u 20 godina, od 2001. do 2021), bez drastične mentalitetne promjene koja bi prethodila onoj natalitetnoj, te uz sadašnje migracijske trendove, postaje realističan scenarij na koji upućuju svi statistički pokazatelji!

Rast stanovništva kakav predviđa optimističan scenarij nemoguć je bez paradigmatske promjene društva i mentaliteta, a sudeći po ostalim nadanjima optimističnog modela poput brisanja „razlike između muških i ženskih poslova“ jasno je da postoji suštinsko nepoznavanje ili ignoriranje društvenih kretanja koja su dovela do pada nataliteta. Imigracija, kao što vidimo na današnjem primjeru zapadnih zemalja i sve učestalijeg Huntingtonova „sukoba civilizacija“, nije sretno rješenje postojećeg demografskog problema.

Klimatski izazovi

Čisti zrak i pitka voda kao luksuz, potopljena obala i kiseljenje mora doista zvuče pesimistično. Da bi se izbjegla zamka klimatskog alarmizma, valja imati na umu da podizanje razine mora od jednog metra u idućih 50 godina nije uvjerljiv scenarij. U posljednjih 30 godina razina mora uzdigla se prosječno za 10 centimetara, i to podizanje nije ravnomjerno raspoređeno (primjerice Sredozemno more manje raste od otvorenih oceana). Iako postoje naznake da se razina mora uzdiže brže nego prije, trebao bi se dogoditi eksponencijalni porast brzine da se dosegne jedan metar. Čak i uz toliki porast hrvatska obala ne bi bila kataklizmički zahvaćena, za to bi trebao porast od barem 5 metara.

Zanimljivo je da nitko od autora ovih scenarija rješenje energetskih i klimatskih problema čovječanstva budućnosti ne vidi u nuklearnim fuzijskim reaktorima, niti u nuklearnoj fisiji, već isključivo u skladu s današnjom „svetom kravom“ politike Europske unije, u solarnoj, geotermalnoj i energiji vjetra. U skladu s novim trendovima klimatskog pokreta realističan scenarij gospodarskog razvoja distopijski nam predviđa monstruoznu novokovanicu poput „mesa biljnog podrijetla“, kao i kukce koji su „bogati proteinima… i dobar izvor kalcija“. Istina, izvor su proteina, ali ne cjelovitih i ne kvalitetnih poput životinjskih, jer omjer aminokiselina u proteinima kukaca nije ni blizu optimalnog za ljude.

Nedovoljno pesimističan
pesimizam

Iz scenarija koje možete pročitati online jasno se vidi da autori razmišljaju u modalitetima današnjeg društva te da im je teško zamisliti radikalno drugačiji svijet podložan nekim drugim pravilima. Naravno, ovo mora biti znanstvena fikcija, a ne samo fikcija, međutim, ono na što ciljam odnosi se na to da niti jedan scenarij nije zamislio krvavu revoluciju sličnu ruskoj iz 1917. godine ako se nastavi rascjep između bogatih i siromašnih. U sveopćem padu radno sposobnog stanovništva, nitko nije zamislio raspad socijalne komponente države zbog neodrživosti – autori cijelu priču svode samo na sve teže održavanje postojećeg stanja, čak i u najgorim scenarijima. „Najveći dio proračuna troši se na skrb i zdravstvene usluge“ jer je stanovništvo sve starije.

Je li teško zamisliti svijet u kojem se sav državni proračun izdvaja za vojsku, odnosno u kojem se ništa ne izdvaja za zdravstvo? Je li stvarno toliko nezamisliv svijet u kojem je netko ipak pritisnuo crveno dugme i pokrenuo nuklearnu kataklizmu? Do prije samo 50-60 godina mnogi instituti koje danas uzimamo zdravo za gotovo bili su tek u povojima, primjerice socijalna skrb ili turizam – ljude su, u počecima, poslodavci doslovce morali tjerati na odmor u Jugoslaviji. Izgleda da ono što pokušavam reći jest da mi njihov pesimizam nije dovoljno pesimističan, ili maštovit.

Za kraj, autori realističnom proglašavaju smrt novina. Što to znači za čitatelje Vijenca – tek ostaje za vidjeti.