Odlazak pjesnika country-glazbe

Različiti naraštaji s karizmatičnim su se likom Krisa Kristoffersona premijerno susretali u različitim prigodama. Za neke, bile su to njegove uloge u filmovima kalibra Pat Garrett i Billy the Kid (gdje je glumio mitskog odmetnika s Divljeg zapada), ili pak Zvijezda je rođena u društvu Barbre Streisand. Neki su ga možda prvi put primijetili u pamtljivom prizoru s velikog njujorškog koncerta u čast Bobu Dylanu u listopadu 1992, kad je zaštitnički zagrlio i ispratio s pozornice vidno šokiranu Sinead O’Connor: irsku kantautoricu te su večeri izviždali Dylanovi fanovi nakon što je koji tjedan prije u TV showu Saturday Night Live uništila Papinu fotografiju. 

Istina, Kris je bio pravi južnjački džentlmen, ali njegove su glavne zasluge ondje gdje je najbitnije, u glazbi. U povijesti country & westerna gotovo da nema usporediva primjera autorske osebujnosti, narativne domišljatosti i tako istančanog poetskog senzibiliteta. Pisao je o ljubavi, boli i rastancima, o žudnji i najdubljim moralnim dvojbama (Who’s to Bless and Who’s to Blame), ali bio je motiviran i vjerom (Why Me), političkim temama... Ako postoji kantautor koji je zaista proživio vlastite stihove, bio je to on – obrazovan i inteligentan, razbarušeno privlačan, uvijek u pokretu i mnogostruko darovit.

Kris Kristofferson redefinirao je country & western
i približio ga rock publici / Snimio Jean-Claude Woestelandt / Bestimage/ PIXSELL

Rođen je 1936. u Bronswilleu u Teksasu u vojničkoj obitelji, pa je često mijenjao mjesta boravka – maturirao je u Kaliforniji, gdje upisuje Pomona College. Premda ga je otac nagovarao na vojnu karijeru, Krisov umjetnički impuls odvodi ga na Oxford na studij engleske književnosti gdje počinje pisati pjesme, u početku neuspješno. Nakon diplome pod očevim se pritiskom ipak priključuje američkoj vojsci, prolazi obuku i postaje pilot helikoptera, te neko vrijeme provodi u službi u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj. Počinje skladati još intenzivnije, a sredinom 1960-ih na užas obitelji svlači odoru i odlazi u Nashville u namjeri da razvije glazbenu karijeru.

U prijestolnici countryja Kristoffersonov životni put postaje živopisniji, premda ništa manje lakši; pristaje na kojekakve poslove kako bi se približio glazbenoj sceni. Kao čistač u tonskim studijima Columbia Recordsa upoznaje June Carter, suprugu svojeg heroja Johnnyja Casha, zamolivši je da njegove demo-snimke proslijedi velikom pjevaču. Slavni Cash nije našao vremena preslušati vrpce neznanog početnika sve dok mu nekoliko tjedana poslije uporni Kristofferson – prema neprovjerenoj legendi – nije sletio helikopterom ravno u dvorište, pripit, držeći demo-vrpce u jednoj, a pivo u drugoj ruci. Među probnim snimkama našla se i epohalna Sunday Mornin’ Comin’ Down, jedna od najpotresnijih balada o samoći i emotivnim posljedicama alkoholne ovisnosti, pjesma koja je u Cashovoj izvedbi 1970. postala hit. Tehnički nedostatan ali sugestivan, Kristoffersonov vokal osigurao mu je u početku malo, ali vjerno sljedbeništvo zahvaljujući perfektno konstruiranim skladbama, redom posvećenima bitnicima i gubitnicima, likovima s premalo sreće da bi imali išta za izgubiti. „Freedom’s just another word for nothing left to lose“, pjevao je u klasiku Me and Bobby McGee koji će 1971. postumno proslaviti jedna od njegovih kratkotrajnih ljubavnica Janis Joplin.

Neke od njegovih najboljih pjesama naći će se na prvijencu Kristofferson iz 1970, premda će sve redom postati uspješnije u tuđim izvedbama: osim Bobby McGee, tu je i Grammyjem ovjenčana Help Me Make It Through The Night (veliki hit pjevačice Sammi Smith), te podjednako dojmljiva For The Good Times – epitaf jedne romantične veze, kao stvoren za bariton Raya Pricea.

Krisove izvorne verzije dišu drukčijim šarmom. Lakonskom izvedbom i sirovom osjećajnošću koja je obuhvaćala čvrstoću i ranjivost, redefinirao je country & western i približio ga rock publici. Družio se s Dylanom koji ga je iznimno cijenio, a u Nashvilleu je ranih 1970-ih zajedno s Williejem Nelsonom, Johnnyjem Cashom i Waylonom Jenningsom posadio klice „odmetničkog countryja“ – podžanra svjesno odmaknutog od okoštale i produkcijski umivene nešvilske srednje struje. Izvrsnim idućim albumom The Silver Tongued Devil and I (1971) i sam je postigao komercijalni uspjeh zahvaljujući novom klasiku Lovin’ Her Was Easier (Than Anything I’ll Ever Do Again). Dvije godine poslije oženio je pjevačicu Ritu Coolidge s kojom je snimio nekoliko albuma i nastupio u Peckinpahovu filmu o Patu Garrettu, s glazbom Boba Dylana koji se također pojavljuje u manjoj ulozi. Angažiran je i u filmu Donesite mi glavu Alfreda Garcije, te (mnogo istaknutije) u Scorseseovu klasiku Alice više ne stanuje ovdje.

Filmska karijera ozbiljno mu je bila ugrožena ulogom u epskom promašaju Michaela Cimina Vrata raja (1980), pa je marljivije prionuo glazbi: s Nelsonom, Cashom i Jenningsom 1985. pokreće outlaw-supergrupu The Highwaymen s kojom u razmaku od desetak godina snima tri uspješna studijska albuma. No, Kristofferson se nikada nije posve uklapao u mehanizam sastava – ili bilo kojeg kolektiva. Radi se o jednome od najvećih individualaca u povijesti američke popularne kulture. Kao što je napisao Kyle Young, izvršni direktor Kuće slavnih i muzeja country-glazbe, Kristofferson je „vjerovao da je kreativnost Bogom dana i da su oni koji ignoriraju takav sveti dar, ili ga odbijaju, osuđeni na neuspjeh i nesreću. Propovijedao je da život uma daje glas duši, a zatim je stvorio djelo koje je podarilo glas ne samo njegovoj nego i našoj duši. Krisovi heroji uključivali su boksačkog šampiona Muhammada Alija, pjesnika Williama Blakea te Hanka Williamsa, ‘brdskog Shakespearea’. Vlastiti je život proživio poštujući i zastupajući vrijednosti svakog od tih ljudi i ostavio pošteno, odvažno i zvučno nasljeđe usporedivo s njihovim“.

Ili, prema Krisovu savjetu:

Govorite istinu.

Pjevajte sa strašću.

Radite uz smijeh.

Volite srcem.

Jer, to je na kraju krajeva najbitnije.