Neusiljena tečnost dinamične scenske igre

Romanca o tri ljubavi, premijerno izvedena u sklopu ovogodišnjih Riječkih ljetnih noći kao šlag na kraju sezone 2023/2024, zasluženo je uvrštena i u novu predsezonu Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci. Režiju predstave potpisuje Denis Brižić, prvak Drame riječkog HNK, dok ansambl čine Nika Grbelja, Romina Tonković, Mario Jovev i Petar Baljak.

Nika Grbelja u ulozi Gospe i Mario Jovev u ulozi Viteza / Snimio Dražen Šokčević

Sentimentalna farsa Antuna Šoljana iz 1976. godine dopadljiva je i na trenutke izrazito zabavna drama, a Brižićeva režija, kao i suglasna interpretacija glumaca i glumica, uspješno slijedi ritam koji kao da izvire iz izvornog djela. U dinamičnoj simbiozi interakcija na sceni između Gospe, Službenice, Viteza i Kapelana s lakoćom prepoznajemo zaigranost i tečnost Šoljanovih stihova. Jednostavna i pitka struktura Brižićeve režije ima samo jedan cilj: pratiti i učiniti bliskom, prirodnom ovu priču o zanesenosti u sukobu s čednošću, o mladenačkom poletu s gledišta mudrog crkvenjaka, o gorućoj želji za nedostižnim susretom – „anegdota ove sentimentalne farse potječe iz XVII. stoljeća (Pierre de Brantôme: Les vies des dames illustres)“, poručuje nam autor.

Šoljanova Romanca, oblikovana pomalo „shakespearovskim“ stihovima, vjerno je izražena gotovo besprijekornim glumačkim izvedbama, što u podjednakoj mjeri čine umjereno stilizirani pokreti i pravilna dikcija. Niku Grbelja napokon imamo priliku vidjeti u jednoj od vodećih uloga, uronjenu u dileme i frustracije Gospe koju bez greške, gotovo „školski“ uravnoteženom interpretacijom, dovodi na scenu. Premda pomalo kruta u nekim trenucima, mlada je glumica ovom ulogom još jednom dokazala svoju sposobnost preobrazbe i prilagodbe različitim likovima. Romina Tonković vratila se na daske Zajca, nakon kratkog izbivanja, s osjetno sazrelim bivanjem na sceni, a njezina Službenica toliko je spontana da već od prve pojave izaziva suosjećanje gledatelja. Ulogu Viteza tumači Mario Jovev, glumac koji već nekoliko godina niže bez iznimke uspješne uloge u produkcijama riječkog HNK, pa tako i u ovoj predstavi vidimo njegov izražen naglasak na emocionalnu dubinu interpretacije lika. Petar Baljak daje vlastiti pečat Kapelanu i, bez obzira na ponešto slabiju izvedbu u završnoj sceni, uvjerljivo utjelovljuje bespomoćnog komentatora ljubavnog ushita triju mladih duša.

Možda jedina, tek usputna zamjerka ovoj inscenaciji odnosi se na nekako nevješto iskorištenu duhovitost Šoljanovog djela, koja bi scensku igru u pravim trenucima oslobodila određene napetosti. Brižić, inače izuzetno iskusan i spretan u komičnim rolama, čini se da ipak nije uspio izvući iz ansambla onu dozu komičnosti koju ovaj komad nedvojbeno traži.

Riječka Romanca o tri ljubavi djelo je male skupine kazališnih umjetnika i radnika – pored redatelja i glumaca, na predstavi je radila inspicijentica Sandra Čarapina, a kostimi i scenografski elementi posuđeni su iz fundusa Zajca – i stvorena je za isto tako malu skupinu gledatelja. U Orkestralnoj dvorani riječkog HNK, gdje se trenutno prikazuje, postavljeno je tek četrdesetak sjedećih mjesta koja okružuju scenski prostor, te je gledatelju gotovo nemoguće ne poistovjetiti se s ulogom strogog, osuđujućeg promatrača priče. Premda bi ovako uprizorena Šoljanova dvočinka mogla bez ikakvih poteškoća doseći i pogoditi čak i brojniju publiku u konvencionalnijim kazališnim dvoranama – te bi čak dopustila i određeno probijanje četvrtog zida – kružno raspoređena sjedala ipak daju priliku gledateljima da dožive i nesmetano promotre izbliza stvaranje potpuno drugog svijeta.

U tako skučenom prostoru, ono što proizlazi iz fluidnosti režije i glume jest upravo to, jedno mjesto i jedno vrijeme, tek prividno daleki, jedan svijet u kojem zastarjele društvene norme skrivaju intimne, univerzalne ljudske nade i patnje. Autorovi stihovi nisu onda tek uspjela, ali suhoparna deklamacija, već proizlaze iz kriomice promatranih mimika glumaca i njihovog neusiljenog međuodnosa na sceni. Brižić je tako, zajedno s ansamblom, uspio sačuvati integritet i autentičnost Šoljanove Romance, poklonivši publici šarmantan, pristupačan i samodostatan kazališni komad, koji ne iziskuje pretjerane raščlambe od strane gledatelja. Bez ikakvog individualističkog pristupa režiji i pomoću jasno oblikovanih likova od strane ansambla, ova predstava možda i neće zadovoljiti gledatelje u potrazi za zahtjevnim, katarzičnim dramama, no ljubitelji ove Šoljanove sentimentalne farse zasigurno će u njoj pronaći skladnu i vjerodostojnu scensku igru.