Natezanje oko Tvrtka ili pravo na povijest

Površan pogled na onomastičke trendove u posljednjih sto godina navodi
na zaključak da se ime Tvrtko javlja samo među Hrvatima. Najčešće su roditelji dajući djetetu to ime htjeli naglasiti neraskidivu povezanost hrvatskog nacionalnog bića s Bosnom i Hercegovinom. Političke okolnosti u međuvremenu su se promijenile, pa ni Tvrtko više nije hrvatski simbol, barem ako je suditi po trendu dizanja spomenika. U Bosni i Hercegovini kralju Tvrtku, za koga donedavno osim Hrvata nitko nije mario, podignuta su tri. Svatko je postavio svoj, a hrvatski je najmanji. U Sarajevu je podignut spomenik kralju Tvrtku kao oličenju bošnjaštva, u Banjoj Luci njegov je spomenik simbol srpstva. Spomenik Tvrtku podigli su i Hrvati u Rami, u Prozoru, ali on je nekako nenametljiv i zapravo je teško dokučiti što simbolizira. S obzirom na to da općinska vlast u Rami tu i tamo zna pokazati integralističke bosanskohercegovačke tendencije, stvara se dojam da je taj hrvatski spomenik Tvrtku postavljen sa željom da se ugodi svima. Hrvati se ionako ne bi nikome zamjerali.

Spomenik Tvrtku I. Kotromaniću / Snimio Armin Durgut / Pixsell

Tvrtko u razjedinjenoj BiH

Tvrtko je, takoreći iz vedra neba, postao temeljni argument u raspravi o identitetu jedne političke cjeline. Nevolja je u tome što u BiH argumentacija ima svoja posebna pravila.

Tvrtko I. Kotromanić, o njemu je riječ, bosanski ban i kralj iz 14. stoljeća, nesumnjivo je dio hrvatske nacionalne povijesti. Ako je vjerovati povjesničarima, i njegova etnička pripadnost ima snažne hrvatske elemente, no za određivanje povijesnog kontinuiteta određene političke cjeline krvna zrnca nekog vladara iz srednjeg vijeka nisu od velike pomoći. Ukratko, pokušaj da se u 21. stoljeću definicija države napokon primijeni i na Bosnu i Hercegovinu trebao bi se oslanjati na mnogo ozbiljnije temelje od uloge kralja Tvrtka. Uzgred, kad bi se nacionalni identitet ravnao prema rodoslovlju današnjih europskih monarha, došlo bi do ozbiljnih geopolitičkih poremećaja.

Bosna i Hercegovina nije stabilan politički sustav, niti ima izgleda da će to uskoro postati. Definicija države podrazumijeva kompaktno društvo, a BiH ima najmanje tri, od kojih svako ima svoj zaseban identitet. Politički sustav podrazumijeva lojalnost građana jedinstvenom sustavu normi. Jezik, tradicija, obrasci društvenih odnosa, zajednički osjećaji, sjećanja i kolektivni simboli neki su od elemenata nacionalnog identiteta. No, umjesto povezujućih elemenata, nužnih za opstanak političkog sustava, BiH vrvi razdvajajućim elementima. Bošnjaci, nacija u nastajanju, uglavnom neskriveno pokazuju tendenciju da njihova tradicija, osjećaji i druga obilježja postanu mjerila zajedničkog identiteta. Ukoliko ustraju na svojim ciljevima, za njih bi bilo najbolje da se Hrvati i Srbi u toj državi svedu na razinu nacionalnih manjina i da se „bošnjački“ politički koncept, ma što se pod tim podrazumijevalo, nametne kao mjerodavan.

Tvrtko kao dio srpskog svijeta

No, za to su mali izgledi, jer identitet nije stvar odluke. Štoviše, čini se da kulturološke razlike unutar toga sustava jačaju, kao posljedica zaoštravanja geopolitičkih odnosa u širem okruženju, utjecaja globalnih kulturoloških procesa i radikaliziranja društvenih skupina. A tu su i Srbi sa svojim srpskim svijetom. Spomenik Tvrtku u Sarajevu nastao je kao pokušaj nametanja integralnog koncepta na podlozi povijesnog detalja koji, ako ćemo ozbiljno razgovarati o politici, ne može ničemu poslužiti. Nedavno je netko ustvrdio da Hrvati ne vole mitove. Doista, Hrvati su u određenim trenucima najnovije povijesti svoju pripadnost zapadnoj civilizaciji očitovali i nesklonošću mitovima. U tom procesu prilagodbe okolnostima, koji je rezultirao stvaranjem neovisne države, Hrvati su čak izvršili i svojevrsnu inventuru nacionalne simbolike. Kad je riječ o odnosu prema BiH, Hrvati se ne mogu odreći svojih korijena koji sežu duboko u tu zemlju, ali se ni HOS-ovci više ne zanose idejom Hrvatske do Drine.

Istodobno, Srbi su otkrili Tvrtka, kao što redom srbiziraju različite povijesne osobe, od Ruđera Boškovića pa sve do Leonarda da Vincija. Koliko god to neozbiljno izgledalo, imperijalistički koncept srpskog svijeta u stanju je svakoga proglasiti Srbinom. Nezgoda je u tome što se u današnje vrijeme opći kriteriji, čak i oni s međunarodnim dosegom, sve češće temelje na proizvoljnim tvrdnjama. Koncept ruskog svijeta, pa onda i njegove srpske verzije, ne počiva na općeprihvaćenim spoznajnim mehanizmima, nego na političkim ciljevima u čijem se ostvarenju koristi sve što dođe pod ruku. Rusko-srpska pravoslavna ideja nebeskog naroda s odgovarajućim ovozemnim ovlastima, ne poštuje granice uobičajenih normi zapadne civilizacije. Ta ideja, pretvorena u politički koncept, opravdava prisvajanje svega što joj je korisno i brisanje svega ostaloga. Sukladno tome, i Tvrtko je Srbin ako to može poslužiti velikosrpskoj ideji.

Iskušenja hrvatskog identiteta

Hrvati pak ne posjeduju kulturološke mehanizme suprotstavljanja tim tendencijama. Povijesna prava i kriteriji u toj igri nisu nikakav ulog. U međunarodnim okvirima, velikosrpske ideje prolaze jer međunarodni čimbenici time kupuju spremnost Srbije na suradnju, a bošnjački integralistički koncepti dobivaju potporu kako bi se osigurala stabilnost Bosne i Hercegovine. U svakom slučaju, gledano iz međunarodne perspektive, svojatanje Tvrtka izgleda anakrono i nedostojno ozbiljne rasprave. Tu perspektivu dijele i Hrvati, ali su
time odmah u gubitku, jer se na taj način odriču Tvrtka. Ako se pak uključe u kavgu, time će dati argument onima koji tvrde da su isti kao i njihovi istočni susjedi. Koji jedva čekaju da ih posvoje i proglase dijelom te balkanske kulturološke cjeline.

Hrvatski identitet općenito pred velikim je iskušenjima. Javno mnijenje sve manje oblikuju kompetentni izvori, a sve više novi mediji koji ne poštuju stručne kriterije, a često ni načelo istinitosti. Današnja djeca na društvenim mrežama izvrgnuta su mnoštvu „informacija“ kojima je cilj širenje velikosrpskih ideja. Za nekoliko godina, brojni mladi Hrvati pod utjecajem takvih propagandnih mehanizama mogli bi imati sasvim pogrešnu predodžbu o samoj Hrvatskoj.

Kako će onda povjerovati da Tvrtko ima ikakve veze s Hrvatima?