Motor književnosti Istre

Časopis istarskoga ogranaka Društva hrvatskih književnika Nova Istra uskoro ulazi u trideseto godište. Mnogi eminentni hrvatski autori objavljivali su i objavljuju u tom časopisu, „motoru književnosti“ našega najvećega poluotoka. Glavni urednik Nove Istre Boris Domagoj Biletić ugledni je hrvatski pjesnik, esejist, književni kritičar, antologičar, publicist, polemičar, prevoditelj, kulturni djelatnik, urednik i nakladnik, zaštitno lice književnoga života Istre. Ove godine objavljena su dva nova broja, a uskoro izlazi i treći.

Izd. Istarski ogranak DHK, Pula, 2024.

Drugi broj Nove Istre za 2024. započinje pjesmom Luke Paljetka Evanđelje po Luki. Pjesmu, inače objavljenu u zbirci Bijela tama (MH, 2000), uredništvo časopisa objavilo je kao svojevrstan hommage autoru koji nas je napustio 12. svibnja ove godine, a koji je svojim djelima upotpunjavao i prethodna godišta ovog časopisa. Slijedi poezija Ane Galant naslova Strah je pitanje konteksta, u kojoj autorica temama prolaznosti, unutrašnjih previranja te usamljenosti nastoji demistificirati strah kao ontologijsku kategoriju. Motivima hrane i hranjenja Budimir Žižović progovara o iskustvenoj zbilji. Sinestezija slika, boja, okusa i mirisa sublimira se u erotskoj čežnji, kao osnovnom motivu autorove poezije koja nosi naslov Počisti stol. Propitkujući različite dimenzije međuljudskih odnosa, proza Tomislava Ribića (Noć u provinciji), Mladena Kopjara (Završno ispitivanje snaga) i Milorada Ivičevića (zbirka crtica Kroz pustinju), kritički je usmjerena prema samodostatnom i otuđenom modernom subjektu.

Oglede na središnju temu broja Rat u književnosti / Književnost u ratu potpisuju Vinko Brešić („Moje zaraćeno ‘zrcalo’“), Jelena Lužina („Rat i mir, pa onda opet rat...“), Dragutin Lučić Luce („Dva kratka osvrta na rat“), Igor Mikecin („Lûk i lira“), Antun Pavešković („Jedan zaboravljeni rat“) te Cvijeta Pavlović („Autorice ratne literature“).

Brešić memoarskim fragmentom evocira razdoblje s početka 1990-ih, kada je pokrenuo i uređivao časopis za poeziju Zrcalo, koji je ispunio svoje ciljeve mijenjanja, dokumentiranja i unapređivanja žanrovske slike naše književne stvarnosti, dok je prvi broj svjedočanstvo i skromni doprinos „Domovinskom ratu za slobodu, identitet i dostojanstvo“. Jelena Lužina ističe poetsku dimenziju ratnih zbivanja, navodeći kao primjere Homerovu Ilijadu, Eshilove Perzijance, Tolstojev Rat i mir, koji naziva „najmitskijim i najfilozofskijim romanom svjetske književnosti“. U dihotomiji rata i mira, autorica pronalazi dinamiku života, i to u vidu konstantnog pokreta koji svojim trajanjem nadmašuje svaki početak i kraj.

Lučićev esej aluzijama, metatekstualnim sekvencama te mnoštvom referenci propitkuje rat kao borbu na život i smrt u ontološkom, kozmološkom, teološkom te antropološkom smislu. Rat otkriva svu polemičnost ljudske egzistencije, ali i skrivenu istinu zamršenih odnosa u pozadini čega stoji skriveni strah pred onim što donosi politička budućnost.

Mikecin piše o skladu bivanja koji izvire iz suprotnosti rata i mira te o njihovoj  nerazdvojivosti. Taj romantičarski dualizam sublimira se u napetosti prevrata oprečnih binarnosti u kojem jedna drugu nastoji nadvladati, a što se simbolično otkriva jedinstvom lûka i lire. Pavešković se kritički osvrće na zaboravljeni rat iz dubrovačkog 19. stoljeća, koji književnost gotovo da i ne spominje, dopuštajući da se u nedostatku historiografske svijesti groteskno slave tuđi ili fikcijski ratovi. Stoga autor ironično, u duhu Heraklita Efežanina poentira kako je „rat otac svemu“, dodajući „pa tako i u hrvatskom slučaju, otac zaboravu i gluposti“.

Tematski krug zatvara Cvijeta Pavlović, koja se bavi autoricama ratne literature, čiji je rakurs površno smatran drugotnim. Ona dokazuje kako autorice o kojima piše umiju progovarati „raznovrsnim registrima“, što im je omogućila upravo njihova stvarnosna pozicija. Na koncu, dolazi do izvrtanja dominantne perspektive i iznenađenja, kao znamena obuhvatnosti življenja.

 Prijevodima s talijanskog bave se Maša Jevrin (Dvije pripovijetke iz zbirke Gli arancini di Montalbano Andree Camillerija) te Lorena Monica Kmet (Spekulativni spisi Uga Vesselizze).

„Ne bojim se manirizma ako je moj“ naslov je teksta Božidara Petrača, nastalog o 85. obljetnici rođenja Igora Zidića, a u kojem razlažući Zidićeve literarne preokupacije zaključuje da je riječ o stvaraocu čije su osnovne težnje uvijek usko vezane za različite aspekte slobode. Filozofski tekst „Povratak Apolona?“ koji potpisuje Žarko Paić problematizira kategoriju ljepote u okviru metafizike starih Grka, zaključujući kako suvremeno doba vapi za otvorenošću svijeta prema novom duhovnom bitku koji će biti satkan po Apolonovoj mjeri.

 Slijedi recenzija knjige Drage Kraljevića Revizija zla: Uzroci i posljedice prikrivanja nacifašističkih zločina u Italiji (Istarski ogranak DHK, Pula, 2023) koju potpisuje Damir Grubiša („Dan sjećanja na nevin i ‘nevine’, bez defašizacije talijanskoga društva“) te pogovor istoj Mirka Štifanića („Nije se dogodio talijanski Nürnberg. Talijanski fašizam prije stotinu godina, danas i sutra. ‘Novi fašizam’ s osvrtom na Istru/Hrvatsku“).

 O zavičajnim temama pišu Vjekoslava Jurdana („Istarska je zemlja čest domovine naše“) te Boris Domagoj Biletić („Fašizam na djelu – ne treba nam uvozni“).

Broj je zaključen kritikama i osvrtima Dunje Detoni Dujmić „Roman koji umalo postade pjesma“ (Damir Karakaš: Potop); Željke Lovrenčić „Lirski putopisni zapisi“ (Biserka Goleš Glasnović: Karpatski listići); Đure Vidmarovića „Život kao bajka i stvarnost“ (Arsen Mužić: Mrtvi vez); Igora Šipića „Preživjeli – kao novo čitanje Krista“ (Nikša Krpetić: Ladica puna svjetla); B. Goleš Glasnović „Prestanak kao uvjet nastanka“ (Stanko Krnjić: Krljušti); Ivana Boškovića „Oponašanje tradicije povijesnoga romana“ (Ivan Šimić: Matijino stoljeće rata) te Maje Malbaški „Udvojena čitanja Pavla Goranovića“ (Pavle Goranović: Udvojena čitanja).