Misao na vječnost u Pregradi

Ne, nisam došla u Pregradu da bih razmišljala o vječnosti. Zapravo, o vječnosti ne razmišljam nigdje. Čemu? Jasno je da se na Zemlji zatičemo samo kao usputni prolaznici u nekom vremenu, bilo ono dobro ili loše. O samoj Pregradi, u najzapadnijem dijelu Hrvatskoga zagorja između Sutle i Maceljske gore okruženoj gorskim masivom Kunagore (520 m), počela sam razmišljati (i ovaj put) potaknuta književnošću. Dakako, sa štivom književnika kojega uvijek spajam s Pregradom – Jankom Leskovarom (1861‒1949) – nisam se susrela u gimnaziji, jer taj pisac nije bio u školskoj lektiri. On mi se ukazao na studiju, a kasnije i nakon diplome. Leskovar nije napisao mnogo, a zanimljiv mi je i po tome što je pisao tek 15-ak godina i onda do smrti zašutio kao literat. Napisao je dva romana (Propali dvori 1896. i Sjene ljubavi 1898. godine) te 10 novela, od kojih je i ova iz naslova (1891). Kroz njegove bolećivo-melankolične tekstove kao da se zrcalila sva dekadencija zagorskoga plemstva (podsjeća na Turgenjeva) i, naravno, onaj općeprisutni motiv intelektualca u učmalim sredinama koje guše i melju. Poželjela sam, kao i uvijek, vidjeti okoliš u kojem se zbiva radnja nekih književnih djela, pa sam se jednom otisnula i u taj kraj. Bilo je to u sklopu mojega privatnog istraživanja dvoraca i kurija između rijeka Sutle i Krapine, a po knjizi Gjure Szabe Kroz Hrvatsko zagorje (1939).

Pogled na Pregradu s Kunagore / Snimila Ida Hitrec

No prije nego što sam se upustila u istraživanje nizine, popela sam se na Kunagoru. Nije to neka visoka gora, tek petstotinjak metara, no na njoj su još ostaci stare utvrde Kostelgrada, do kojih se dolazi kroz šumu kao po tepihu. Sjećam se da smo se ondje šetali s kumovima i našim tada trogodišnjim sinom, koji nam se, dok smo bili zabavljeni i usputnim branjem gljiva, u jednom trenu izgubio, pa mi je Kunagora otad prožeta stravom i užasom da nam je dijete možda upalo u neku rupu, skotrljalo se niz kakvu liticu, odlutalo neznano kamo i slične strahote, kakve užasnute i prestravljene majke već mogu zamišljati. Srećom, mali se odazvao na naše panično dozivanje, još ni njega nije bila uhvatila beznadnost i strah. Odlanulo mi je kad smo se spustili u sam grad Pregradu, svi na broju.

Prvo što vidite u tom gradu jest župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije s dva zvonika, najveća u Hrvatskom zagorju. Građena je na početku 19. st. kao velebna župna crkva, a takav je i trg na kojem stoji, kao i barokizirana unutrašnjost. Posebna je priča s njezinim orguljama. Današnje Fochtove orgulje kupila je pregradska župa od zagrebačke katedrale 1854. godine. Njih je još 1834. izradio Franjo Focht po narudžbi biskupa Aleksandra Alagovića za potrebe zagrebačke prvostolnice, no pokazale su se neprikladnima, pa su prodane prostranoj crkvi u Pregradi, gdje se nalaze i danas (nakon više rekonstrukcija i popravaka). O samom imenu toga grada kola više verzija. Neki misle da je na rječici Kosteljini bila neka pregrada, a drugi da je jedan od vlasnika Kostela, Juraj Brandenburški, smjestio svoje obrambene čete „pred gradom“ na padinama Kunagore, no ni jedna od tih teza nije potkrijepljena dokazima. Bilo kako bilo, Pregrada se prvi put spominje još 1334. u statutima Prvostolnoga kaptola zagrebačkog.

Između dva svjetska rata Pregrada je bila jako obrtničko središte na nekoć važnom prometnom pravcu Zagreb – Beč, ali se dičila i prvom kemijsko-farmaceutskom tvornicom lijekova (Ul. Stjepana Radića 19) u jugoistočnoj Europi, koju je 1892. otkupio Adolf pl. Thierry de Chateauvieux, a za koju je namještaj izradio domaći majstor Gnus.

U okolici Pregrade poznat je običaj uskrsnog pucanja iz pištole pod Kostelom na Veliku subotu popodne, koji se održao do danas. Kosteljanci tako kod crkve sv. Mirka u Kostelu, izgrađene 1334. godine (od lat. castellum, tvrđava), slave znake buđenja novoga života. Tradicija pucanja iz pištole povezana je s pojavom Keglevića u Kostelu 1523. godine, kad je Juraj Brandenburški prodao Petru Kegleviću grad i posjed Kostel. Petar Keglević držao je u gradu posadu s pištolama i tako nadzirao ceste koje vode u Štajersku. Ja kod te crkvice nisam bila u tako bučno doba, nego u meni najljepše godišnje doba – jesen. Bilo je tiho, mirno i nakon potrage za malim sinom opuštajuće. U crkvi sam u znak zahvalnosti kupila i jednu razglednicu. Prikazuje tu crkvicu zimi, u snijegu. Još je čuvam. 

Prije utonuća u literaturu skok do nekoć oronuloga dvorca Dubrave, koji je u vrijeme mojega prvog posjeta (1971) bio doslovno kokošinjac (nikakvo čudo; neki su drugi dvorci bili stovarišta kašeta i boca). Danas je u privatnom vlasništvu i služi stanovanju. Ni dvorac Gorica nije izgledao mnogo bolje (no barem po njemu nisu kakale kokoši). Sve dvorce koje sam onomad tražila po spomenutoj Szabinoj knjizi resilo je isto: opća devastacija, nebriga i neznanje.

A sad k Janku Leskovaru, hrvatskom književniku i učitelju. Rođen je istoga dana kao i ja, 12. prosinca, ali 1861. godine. Da smo si i bili bliski, ne bismo dugo slavili zajedničke rođendane. Kad je on umro, ja sam imala 5 godina. Kruh je zarađivao kao učitelj, službujući po mnogim hrvatskim mjestima. Nakon umirovljenja 1922. vraća se u rodno selo Valentinovo i ostaje ondje do smrti 1949. godine. Novelu Misao na vječnost napisao je kao 30-godišnjak i objavio u Viencu 1891. Kako sam magistrirala temom o redu riječi u nekih hrvatskih književnika, Misao na vječnost služila mi je i kasnije kao primjer da studentima pokažem razbijanje tako čvrste sintagme kakva je ime i prezime i prodiranje glagolske enklitike (je) na drugo mjesto u rečenici. Jer Leskovarova novela završava rečenicom: Đuro je Martić poludio.