Koliko smo već pojedeni?

Borut Šeparović, u sklopu produkcijskog brenda Montažstroj ili izvan njega, već više od tri desetljeća pokušava liječiti društvo kako bi izliječio pojedinca, tragajući za kazalištem čiji bi učinak bio dugotrajniji i produktivniji od samog izvedbenog čina. Ovoga puta, predstavom naslova Jezik kopačke u produkciji Zagrebačkog kazališta mladih, ide naizgled obrnutim putem te pokušajem da pomogne publici i onima koji to nisu liječi, usput ili možda ipak primarno, i sebe.

Predstava simulira depresiju samu, očekujući da prepoznavanje ne ide preko lika ili priče, nego atmosfere / Snimila Jelena Janković

Misliti o Jeziku kopačke ne može se bez nekoliko postulata: to nije predstava Boruta Šeparovića, to nije predstava o nogometu i to nije biografska predstava o Ivanu Ergiću, srbijanskom nogometašu rođenom u Hrvatskoj, koji je u karijeri igrao za velike europske klubove te nastupao i za reprezentaciju. Tek iz tih pozicija može se o njoj slobodnije i kreativnije, a onda možda i točnije misliti. Da, Borut Šeparović kao potpisani redatelj i dramaturg, a najvjerojatnije i inicijator cijelog projekta, nije onaj isti koji je ranije provocirao na eksplicitnije i ekspresivnije načine, jer je zatvorio puni krug svojih interesa za, kako se to uobičajeno kaže, neuralgične točke svijeta, globalnog i partikularnog, danas, ali ne bez pogleda kako na jučer tako i na sutra. Nakon rodne, starosne i financijske neravnopravnosti, nesustavnosti nacionalnih mitova svih vrsta, nedostataka i stranputica obrazovnih modela i procesa, posljednjih godina intenzivnije se bavi pitanjima mentalnog zdravlja. Pandemijski i postpandemijski režim očito uzima danak koji je time vidljiviji od tipičnog stresa, pritiska i izgaranja, što su stanja neodvojiva od kapitalističkog modela proizvodnje roba i pružanja usluga. A to je ono na što se svodi „najvažnija sporedna stvar na svijetu“, pa je upravo nogomet, kao masovni vrhunski sport u kojemu se okreće nevjerojatna količina novca, najbolja podloga za istraživanje i dokazivanje kako i kapitalizam jede svoju djecu. 

Biografija Ivana Ergića, jednog od onih talentiranih dječaka zaljubljenih u loptanje kojemu se ostvario san da postane profesionalac i reprezentativac, a kojeg je mehanizam tog sna doveo do psihijatrijske klinike i ozbiljnih dijagnoza, priča je o naličju uspjeha. Nezreli klinac iz provincije ulazi u svijet velikih klubova i velikog novca zaluđen igrom i uspjehom, novcem i slavom, i ako ne izdrži, biva odbačen ili prepušten samom sebi. Neki, spremniji ili spretniji, izvuku se, drugi odustanu, treći pate u tišini ili zajedno s obiteljima, a četvrti stradaju od vlastite ruke. Ergić se izvukao, ne bez ožiljaka, kako bi se presložio kao književnik koji nije mogao zaobići „svoju“ temu, i raspisao ju je uz pomoć srbijanskog dramatičara Filipa Grujića.

Kao dramaturg i redatelj, uz kontekstualizaciju i adaptaciju supotpisanu s Filipom Rutićem, Borut Šeparović predloška se pridržava gotovo hladno i faktički, inzistirajući na pravocrtnosti priče, iznoseći i obiteljske odnose kao i romantične i intimističke detalje protagonista kao da je riječ o zamorcu. Iz pozicije gledatelja koji prati vitalne funkcije izvođača kao što ulagači prate skokove dionica ili kriptovaluta, ili ga pak lako zamjenjuje za avatara u računalnoj igri koja simulira ionako simuliranu zbilju vrhunskog sporta, a pogotovo tako globalnog stroja kakav je nogomet, ionako je nevažno sve drugo o tom pojedincu (ili zamorcu!) osim njegove spremnosti da bude, olimpijski jednako koliko i kapitalistički, „brži, viši, jači“.

Jezik kopačke fokusira se na pojedinca, do granice iscrpljivanja i priče i likova onako kako su zadani, a sporim tempom pri vrlo konkretnom opisu uspona i pada protagonista želi uvući publiku u svijet naizgled začudne bezvoljnosti i nemotiviranosti, a onda i dijagnosticirane kliničke depresije, nekoga tko iz pozicije svakodnevne većine „ima sve“. Zato, osim u samom finalu predstave, Bernard Tomić u glavnoj ulozi nema potrebe za nametanjem, zato je Ugo Korani kao klupski kolega i prijatelj onaj koji može izgovoriti što drugi ne mogu, zato je najživotniji lik predstave onaj koji je izvan nogometnog svijeta, protagonistov otac u izvedbi Rakana Rushaidata.

Međutim, u tome i leži tipičan Šeparovićev obrat, ujedno i razlog za iznenađujući izostanak spektakularnosti, kao i otvorenog više ili manje parolaškog aktivizma koji se mogao očekivati od ideologa nekadašnjeg „nogometnog kazališta“: predstava simulira depresiju samu, očekujući da ono čuveno prepoznavanje ne ide preko lika ili priče, nego atmosfere. Tako svakome u publici ostavlja mogućnost da se zapita u kakvom je stanju i koliko je već pojeden.