Je li moguće uspoređivati Pjesmu o Cidu sa Smrću Smail-age Čengića?

Pjesma o Cidu svojim je postankom i sadržajem smještena u samo središte španjolske rekonkviste. Događaji koji su u njoj opisani pripadaju koncu 11. stoljeća, ep je živio i razvijao se u usmenim oblicima tijekom sljedećih stotinu godina da bi se pojavio u najstarijem poznatom rukopisu početkom 13. stoljeća. Dakle, riječ je o stoljećima koja se uobičajeno nazivaju razvijenim srednjim vijekom. Ratnička epika će tijekom sljedećih stoljeća na europskom Zapadu postupno zamirati. Izumiranje ratničke epike usporit će renesansna i barokna epika, premda djela pisaca kao što su Ludovico Ariosto, Torquato Tasso, Alonso de Ercilla ili Ivan Gundulić znače velik odmak od usmenog i anonimnog srednjovjekovnog epa.

Dugi srednji vijek

Nakon baroka ratničko epsko pjesništvo na Zapadu će nestati. Ipak, ono će opstati na područjima jugoistočne Europe, a prenosit će se i dalje usmenim putem, upravo onako kako je nastajala i razvijala se i Pjesma o Cidu. Opstanak i dugotrajnost usmene epike u jugoistočnoj Europi privući će i najvećeg istraživača srednjovjekovne španjolske epike, Ramóna Menéndeza Pidala, koji će pokušati proniknuti u vještine memorizacije i reprodukcije velike količine stihova koje sadržavaju ratnički epovi, budući da u prvoj polovici 20. stoljeća u Španjolskoj više nije bilo živućih epskih kazivača. Je li moguće uspoređivati srednjovjekovnu ratničku epiku Pirenejskog poluotoka koja se najjasnije iskristalizirala u Pjesmi o Cidu s ratničkom epikom 19. stoljeća u jugoistočnoj Europi koja se ocrtava u ratničkom epu Smrt Smail-age Čengića Ivana Mažuranića? Hoće li, k tome, biti moguće vidjeti i kontinuitet odnosno neku vrstu unutarnje, možda na prvi pogled i nevidljive povezanosti?

El Cid u bitci kod Alcudije, u osvajanju Valencije. Litografija J. Méndeza, 1870.

Ako se želi pozitivno odgovoriti na ta dva pitanja, kao i na ona koja će iz njih nužno proizaći, potrebno je proširiti vidike i promatrati fenomen srednjovjekovlja izvan granica koje nam se uobičajeno nameću. U uvodnom poglavlju svoje knjige Srednjovjekovni imaginarij, naslovljenu Za dugotrajni srednji vijek Jacques Le Goff pokazuje da periodizacijski okviri na koje smo naviknuti nisu u potpunosti prikladni i da brojne značajke srednjovjekovlja pokazuju popriličnu otpornost i dugotrajnost, a ključna je njegova tvrdnja da „osnovne strukture što opstoje u europskom društvu od 4. do 19. stoljeća dopuštaju poimanje koherentnosti tih petnaest stoljeća“.

Upravo taj primjer različita trajanja fenomena ratničke epike na različitom prostoru zorno pokazuje da je nezahvalno nametati jedinstven okvir koji bi onda trebao pristajati svima. Stoga bi umjesto o srednjem vijeku i  zasebnom novom vijeku, koji je po Le Goffovu prijedlogu dekonstruiran i dokinut, možda bilo bolje govoriti o predmodernom i modernom dobu, a kao kriterije za njihovo razlikovanje navesti uspostavljanje niza institucija, naglu industrijalizaciju i porast broja stanovnika te pojavu sveprisutne države koja regulira sve više i više životnih aspekata pojedinca od obveznog općeg vojnog roka, obveznog općeg školstva, javnog zdravstva ili jezične politike koja nameće službeni jezik rušeći pred sobom sve partikularizme. Prema tome, ideja masovne unifikacije određenih obrazaca postupanja na čitavom teritoriju neke državne tvorevine bila bi osnovno obilježje moderniteta, dok bi nasuprot tome stajala predmoderna odnosno srednjovjekovna partikulariziranost u kojoj se isprepleću i supostoje različiti društveni i kulturni obrasci kojih se osobitost poštuje u skladu s načelom supsidijarnosti.

Pojava ratničke epike na određenom prostoru i u određenom vremenu nije slučajna, već je posljedica društvenih, političkih, vojnih, ali i vjerskih prilika. Ona je odraz dugotrajna življenja stanovništva u ratnom stanju, pri čemu rat postaje svakodnevica, stvarnost u kojoj se pojedinac rađa, živi i umire. Višestoljetno ratno stanje briše sjećanje na prethodno doba i nameće se kao najvažnija paradigma života. Svakako, nasilja i ratova bilo je u cijeloj Europi tijekom svih ovih stoljeća, ali ono što Pirenejski poluotok, ali i jugoistočnu Europu, čini različitima u odnosu na ostatak Europe jest upravo sukob dviju civilizacija, islamske i kršćanske.

Ratovi dviju civilizacija

U drugim dijelovima Europe, u kojima je također bilo sukoba dužeg ili kraćeg trajanja i različita intenziteta, ratovi su se vodili zbog različitih motiva. Neki su bili brutalni i prouzrokovali duboke podjele, kao što su vjerski ratovi između katolika i protestanata, koji su stari kontinent podijelili u dva izrazito suprotstavljena tabora. Ipak su svi ti sukobi, pa i ovaj unutarkršćanski koji je ostavio brojne razlike u društvenom i kulturnom funkcioniranju katoličkog i protestantskog dijela Europe, bili po trajanju i važnosti znatno manjeg dosega u odnosu na sraz spomenutih dviju civilizacija. Tijekom prvih stotinu godina širenja, u 7. stoljeću, novostvorena islamska država zauzela je goleme prostore Levanta i sjeverne Afrike. Istočno Rimsko Carstvo, iako znatno oslabljeno, uspjelo je zaustaviti dalji prodor osvajača na područje Male Azije, ali na drugom kraju Sredozemlja imali su daleko više uspjeha. Nesložna kraljevstva Pirenejskog poluotoka, iznutra oslabljena vjerskim sukobom katolika i arijevaca bila su lak plijen osvajačima koji su u samo nekoliko godina početkom 8. stoljeća osvojili Poluotok i prodrli u Francusku da bi ih zaustavio tek Charles Martel u bitci kod Toursa dvadesetak godina poslije. Nakon prvoga skromnog Pelayova vojnog uspjeha u izoliranim brdskim područjima počinje mučni i dugotrajni proces oslobađanja od islamske vlasti koji će biti konačno dovršen tek krajem 15. stoljeća, iste godine kada je otkriven i Novi Svijet.

I dok je Španjolska konačno odahnula nakon 8. stoljeća ratovanja na Poluotoku i snažno zakoračila u kolonizaciju američkih prostranstava, novo veliko žarište sukoba otvara se na prostoru istočnog Sredozemlja i jugoistočne Europe. Staro, umiruće Istočno Rimsko Carstvo koje je tijekom svih tih stoljeća predstavljalo branu protiv islamskih osvajanja u 14. je stoljeću poprilično nagriženo turskim prodorima, a konačni udarac i završni čavao u lijesu tisućljetnog Carstva označio je pad Carigrada sredinom 15. stoljeća. Premda će val islamskih osvajanja koji je pogodio jugoistočnu Europu biti nekoliko stoljeća kraći, faze tog osvajanja bit će približno jednake. U prvoj fazi osvajanje je započelo brzim prodorom, Turci su već koncem 14. stoljeća zašli duboko u unutrašnjost jugoistočne Europe, ostavivši iza sebe bizantske ostatke na obalama Bospora.

Kraj 15. i početak 16. stoljeća označavaju vrhunac njihove moći i teritorijalnog osvajanja, nakon čega slijedi razdoblje dugotrajnog osipanja i propadanja koje će biti dovršeno tek početkom 20. stoljeća kada je umiruće Osmansko Carstvo izbačeno iz Europe osim malenog, ali za pravoslavne narode simbolički iznimno važna prostora nekadašnjeg Carigrada, a sada Istanbula. Dakle, Pirenejski poluotok i jugoistočna Europa dijele ovu zajedničku karakteristiku; oba su prostora dijelovi Europe koji su se zadržali pod višestoljetnom islamskom vlašću koja je započela naglim prodorom.

U prvom slučaju nagli je prodor zaustavila država Franačka ranosrednjovjekovnom feudalnom vojskom, dok je u drugom slučaju to učinila Habsburška Monarhija uz čestu suradnju drugih europskih država. Zatim je uslijedilo razdoblje dugotrajna opadanja muslimanske moći koje nije bilo popraćenom brzom i energičnom akcijom s kršćanske strane s ciljem povrata izgubljenog teritorija. Rekonkvista u Španjolskoj potrajala je stoljećima, a Habsburškoj Monarhiji, odnosno kasnijoj Austro-Ugarskoj Monarhiji, trebalo je dvjesto godina da od pobjede nad Turcima kod Beča potkraj 16. stoljeća dođe do velikih pomaka prema jugoistoku.

Život pod islamskom vlašću

Tijekom svih tih dugih stoljeća kršćanski su narodi na oba ova prostora živjeli pod islamskom vlašću. Težak položaj potlačena stanovništva vodi u stanje straha, nemoći i neuspjeha, a ideja otpora rađa se polako i nesigurno. Odmazda za svaku pobunu je nemilosrdna pa otpor mogu pružiti samo oni koji su vođeni odlučnošću i hrabrošću ili oni koji su ugnjetavani preko svake mjere, što u njima stvara nagon za borbu i osjećaj da nemaju što izgubiti. Bilo kako bilo, borba u kojoj će sudjelovati široke narodne mase mora iza sebe imati simboličku nadgradnju, zajednički ideal koji će u svijesti ljudi pothranjivati nadu u pobjedu i oslobođenje od tlačitelja. Bez priče koja dopire do ušiju slušatelja, bez kolektivnog imaginarija u kojem su istina i pravda, a onda i Božja pomoć na strani slabijega, a protiv nepravedna tlačitelja, nije moguće potaknuti ljude na otpor.

Epsko pjesništvo moćno je kohezivno sredstvo predmodernog doba koje može potaknuti stvaranje mentaliteta borbe i otpora. Živopisno pripovijedanje, bogato slikama borbe i junaštva, potiče slušatelje na pažnju i stvara u njima doživljaj ushićenja. Dok pripovjedač, bio to zapadnoeuropski trubadur ili guslar s europskog jugoistoka, izlaže publici svoju naraciju, u njihovoj se mašti izmjenjuju prizori koji pobuđuju želju za poistovjećivanjem s junakom koji ne preže ni pred čim i po cijenu vlastitog života brani ideale čitave zajednice. Ideja žrtvovanja pojedinca u epskoj je književnosti od najstarijih vremena, bilo da je riječ o starim civilizacijama Istoka, bilo da se radi o grčkom i rimskom epu. Ipak, u kontekstu srednjovjekovlja, u podlozi pripovijedanja o spremnosti na žrtvu u borbi uvijek je prisutan i biblijski kontekst borbe i pobjede slaboga nad jačim uz Božju pomoć.

Upravo biblijska književnost u mnogobrojnim primjerima ističe junaštvo malobrojnih i slabih nasuprot oholosti i drskosti mnogobrojnih i jakih. Starozavjetnih je primjera mnogo, od izlaska Izraelaca iz Egipta pri čemu se odvija uništenje moćne faraonove vojske dok se dojučerašnji siromašni i bijedni robovi pod Božjom zaštitom na čudesan način oslobađaju od svojih tlačitelja. Prilikom ulaska u obećanu zemlju pred izabranim narodom Bog ruši moćne jerihonske zidine, a Izraelci pobjeđuju snažne i brojne domorodačke narode. Od naroda kao kolektivnog junaka polako se, kroz likove sudaca, a napose Gideona, dolazi i do individualiziranih primjera u kojima se pokazuje snaga slaboga nasuprot samovolji jakih.

Ipak, vrhunac u ovom starozavjetnom nizu predstavlja lik mladog Davida u dvoboju s filistejskim divom Golijatom. David simbolizira poniznost i nevinost, ali i potpunu predanost te izvanrednu gorljivost u borbi za obranu Božjeg imena i izraelskog naroda. Dok prekaljeni ratnici pa i sam kralj Šaul bijedno šute pred uvredama filistejskog izazivača, David je spreman ući u borbu, naoružan praćkom i kamenom, nakon što je prethodno svukao preveliki borbeni oklop izazvavši podsmijeh okupljenih. Nasuprot njemu nalazi se oholi i samoživi izazivač Golijat, tiranin koji se pouzdaje u vlastitu fizičku snagu i trenutnu moć kako bi zatirao i gazio sve koji mu se nađu na putu. Vođe kršćanskog otpora muslimanskoj vlasti zacijelo se moglo uspoređivati s Davidom i njegovom odlučnošću i revnošću. U primijenjenoj biblijskoj simbolici španjolsko srednjovjekovlje ide i korak dalje pa Beatus iz Liébane u drugoj polovici 8. stoljeća u svojim Komentarima na Apokalipsu bez imalo uvijanja uspoređuje Kalifat s Babilonom iz Otkrivenja. Začetnik oružanog otpora, Pelayo, bio bi prema tome neka vrsta Davida koji početnim impulsom stvara val gibanja koji će se širiti dalje.