Intimna rekapitulacija

Biografski dokumentarac Joan Baez: Ja sam buka (Joan Baez: I Am a Noise) svjetsku premijeru doživio je na Berlinskom filmskom festivalu prošle godine, da bi ga hrvatska publika imala prilike pogledati najprije na ZagrebDoxu u travnju, a potom i povremeno na repertoarima dokukina i art-kina. Takva, s obzirom na visoku kakvoću filma, nedovoljno široka distribucija možda i nije loša jer se doks u kojem je legendarna folk-pjevačica i aktivistica prikazana vrlo neposredno i autentično, već mjesecima povremeno može pogledati u kinima diljem Hrvatske.

Film donosi preciznu kronologiju života
i karijere Joan Baez / Izvor Imdb

Pred kamerama neposredna i iskrena, Joan Baez istupa bez kalkuliranja i imalo uljepšavanja, tako da je podrobno mogu upoznati svi ljubitelji njezina lika i djela, kao i oni koji će to tek postati. Kad se kaže da je riječ o biografskom dokumentarcu, to ne znači da je on takav na uobičajeni način, ne znači da se svodi tek na nizanje važnih epizoda i događaja iz života velike glazbenice. Svakako, govori i o najvažnijim razdobljima u njezinom životu, o onome što ju je obilježilo i kako je postala to što jest. Ali to radi na vrlo iskren i izravan način, jer glazbenica je takva praktički u svakom kadru. U suštini, film je rekapitulacija njezina života iz perspektive same Joan, ali iz današnjeg vremena (odnosno iz vremena snimanja filma, kada je imala oko osamdeset godina), dok je itekako svjesna svega dobroga što je napravila tijekom duge i bogate karijere koja traje dulje od šest desetljeća. Svjesna je i svega lošeg, odnosno pogrešnog ili nedovoljno dobrog, poput zategnutih odnosa s objema sestrama, što se također proteže kroz praktički čitavo razdoblje njezine zrelosti. U filmu se pita zbog čega je tomu tako, i pokušava pronaći odgovor koji bi ju makar koliko-toliko zadovoljio. Ali u tome ne uspijeva, jer su u korijenu svega davne traume povezane s ocem seksualnim zlostavljačem, iz čega su se razvili zategnuti obiteljski odnosi.

Kao mlada djevojka Baez je vodila dnevnik, čije isječke u dijelu filma slušamo u offu, a u njemu je zapisivala misli i zapažanja o svijetu. Na prvi pogled odlomci iz dnevnika izgledaju kao slike nekog idiličnog života. Njezin otac bio je poznati fizičar, otkrio je važne stvari o uređajima za rendgen i o njihovu funkcioniranju. Premda se život u takvoj obitelji prema vani činio skladnim, Joan je mučilo mnogo toga. Otac je bio dijelom Meksikanac nešto tamnije puti, koju je ona naslijedila od njega, zbog čega su je u djetinjstvu vršnjaci često zadirkivali. No ono što je neusporedivo gore, ona ga optužuje za seksualno zlostavljanje nje i sestara. To ne čini jasno i nedvosmisleno, jer je svjesna da je prošlo mnogo vremena i da se ne sjeća svega posve precizno. Kad ga je suočila s tim tvrdnjama, otac ih je proglasio izmišljotinama i lažima, pripisujući ih sindromu nepouzdanog sjećanja. No Joan oca drži odgovornim ne samo za cjeloživotne traume, dugogodišnje borbe s depresijom i teške odnose u obitelji, nego posredno i za ranu smrt jedne od sestara.

Život i karijeru Joan Baez u mladim godinama snažno je markirao njezin odnos s Bobom Dylanom, o čemu film također govori. Točnije, govori sama Joan koja Dylana baš i ne opisuje lijepim riječima. Svjesna je toga da su oboje bili mladi, nezreli i neiskusni, tek na počecima svojih karijera. Ali svejedno kaže da je on već tada bio čudak potpuno zaokupljen glazbom, kao i da je bio narcisoidan i posvećen samome sebi. Tvrdi da je bio veliko dijete kojem je trebala majčinska figura, tako da je ona preuzela tu ulogu.

Film donosi preciznu kronologiju života i karijere Joan Baez, od toga kako je iznenada postala slavna u 18. godini preko njezine veze s Dylanom do svega ostalog što je slijedilo. Ali njoj i čak trima autoricama filma (Miri Navasky, Maeve O’Boyle i Karen O’Connor) najvažnije su borbe s njezinim unutarnjim demonima. Primjerice, s osjećajem manje vrijednosti, zbog čega tvrdi da je čitavog života održavala nefunkcionalne odnose. Ni njezina veza s antiratnim aktivistom Davidom Harrisom, kojem jednim dijelom može zahvaliti što je postala aktivistica te s kojim ima sina, cijenjenog bubnjara Gabriela Harrisa, nije bila osobito kvalitetna i zrela.

Veliku glazbenicu, koju smo kao aktivisticu i mi mogli upoznati na nizu koncerata u Zagrebu i Hrvatskoj, u filmu upoznajemo i kroz naglašeno intimne i emotivne razgovore s njom. Posrijedi je vrlo kompaktno djelo bogato isječcima iz njezine privatne arhive, kao i iz reportaža i dokumentaraca iz različitih desetljeća o kojima govori, koji odlično funkcioniraju kao cjelina. U film je umetnuto i nekoliko animiranih segmenata, ilustriranih epizoda iz njezina dnevnika, a Joan je stalno prisutna kao sugovornica koja o svemu govori bez imalo sustezanja ili želje da nešto prikaže ljepšim nego što je bilo. Zbog svega navedenog u filmu Joan Baez: Ja sam buka podjednako mogu uživati oni koji vole i dobro poznaju njezinu glazbu, kao i oni koji tek povremeno poslušaju neku njezinu pjesmu.