Dubrovačka ambijentalnost nije samorazumljiva

Dok je karakteristična dubrovačka dramska ambijentalnost nesmetano živjela na otvorenim scenskim prostorima, bilo je svima, kako publici, tako i kritici te teatrološkoj struci sasvim samorazumljivo o kakvom se, složenom doduše, fenomenu radi. Protokom vremena, naročito u posljednjih dvadeset godina, stjecajem promijenjenih globalnih i lokalnih socioekonomskih okolnosti, fenomen ambijentalnosti polagano iščezava, a time i njegova samorazumljivost.

Dvadeset godina nije kratko razdoblje, sjećanje blijedi, pa se povodom 75. obljetnice Dubrovačkih ljetnih igara vrijedno prisjetiti što je točno bila dubrovačka dramska ambijentalnost, po mnogim karakteristikama jedinstvena u kontekstu ostalih europskih kazališnih ambijentalnosti. Tim su povodom Dubrovačke ljetne igre u palači Sponza organizirale predavanje Kroz povijest dubrovačke ambijentalnosti koje je održala autorica ovog članka, a cilj je bio definirati, te pobliže objasniti razvojne faze tog specifičnog kazališno-sociološkog fenomena.

M. Držić, Dundo Maroje, režija Kosta Spaić, 1964. / Izvor Arhiva Dubrovačkih ljetnih igara

Elementi za definiciju ambijentalnosti

Fenomen bi se mogao opisati kao povezanost mjesta, njegove povijesti i sadašnjosti, komada koji se na tome mjestu igra, ekipe i autorskog tima koja naslov na lokaciji i u komunikaciji s njegovim aktualnim, sadašnjim životom i stanovnicima stvara. Ne radi se, dakle, samo o odabranoj lokaciji unutar Grada, nego o ambijentu, što je značajna razlika.

Kroz povijest festivala radilo se u potpuno drugačijim produkcijskim i organizacijskim uvjetima. Do 1991. Festivalski dramski ansambl po dva je mjeseca provodio u Gradu, živio blizu lokacije na kojoj se radila predstava, svaki dan odlazio na nju, srodio se s ambijentom i njegovim stanovnicima. Oni su pak promatrali probe u svom najbližem susjedstvu, pratili razvoj predstave, srodili se s procesom, ponekad u njemu i sudjelovali, kao promatrači, a neki put i kao sudionici. S vremenom su nastanak predstava Dubrovačkih ljetnih igara počeli smatrati svojima, one su se utkale u njihovu kolektivnu memoriju; priča o važnim naslovima transgeneracijski se prenosila, postale su dijelom dubrovačkog identiteta.

Što se detaljnijeg teatrološkog raščlanjenja i omeđenja pojma tiče, niti jedan od postojećih stručnih izraza ne obuhvaća u potpunosti fenomen dubrovačke kazališne ambijentalnosti, dakle ni open air theatre, ni environmental theatre niti site specific izvedba. Ti teatrološki termini počinju nastajati tek koncem 1960-ih godina (environmental theatre) a najviše 1980-ih (site specific izvedba); za vrijeme nastajanja najvećeg broja antologijskih ostvarenja dubrovačkog ambijentalnog teatra nisu ni postojali, tada se govorilo jednostavno o teatru u ambijentu.

Razliku između lokacije, odnosno mjesta, i ambijenta često smatramo samorazumljivom: ambijent je sveukupnost sadašnjosti i prošlosti mjesta i svih onih sastavnica koje ga čine živim, a ne samo lokacijom. Nastavi li se tendencija masovnog turizma, čitava ugrožena povijesna jezgra grada Dubrovnika mogla bi se od ambijenta pretvoriti u lokaciju, odnosno masovnu top-destinaciju. To se već događa.

Tribina na temu prošlosti
i sadašnjih mogućnosti

Istim obljetničkim povodom, Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa ovog je ljeta, u srpnju, u suradnji s Art radionicom Lazareti organiziralo tribinu pod nazivom Fenomen dubrovačke ambijentalnosti – prošlost i sadašnjost. Gosti su bili teatrolog, dramaturg i publicist Hrvoje Ivanković, inače autor brojnih teatroloških knjiga i studija vezanih uz tu temu, potom dugogodišnji kazališni kritičar i urednik na Hrvatskom radiju – Radio Dubrovniku Jovica Popović, svjedok vremena i kontinuirani pratitelj povijesti dramskog programa Igara, te predsjednica Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa Ivana Slunjski.

Razgovaralo se o razvojnim fazama festivala, o prve dvije formativne dekade 1950-ih i 1960-ih godina, označenima ambijentalnim redateljskim radom Marka Foteza, Branka Gavelle i Koste Spaića. Osobit naglasak Hrvoje Ivanković stavio je na rad Georgija Para koji je 1970-ih osuvremenio estetske odrednice dubrovačke kazališne ambijentalnosti spojivši ih, a bile su u to doba na vrhuncu svoje kvalitete, s tada suvremenim kazališnim trendovima, pokretom environmental theatrea s čijim se tekovinama upoznao za svog studijskog boravka u Sjedinjenim Američkim Državama. Georgij Paro uspio je pogoditi savršen omjer potpuno novih izvedbenih estetika za dubrovačku sredinu u tom vremenu, a da ničim nije narušio sklad karakterističnog odnosa građana, svakodnevice grada i nastanka izvedbe, što je rezultiralo antologijskim predstavama.

Od Parova razdoblja nadalje kreću nove faze ambijentalnosti koje prate nove kazališne tendencije, sve do početka 1990-ih, kada se mijenja socioekonomska paradigma u kojoj će Igre ipak nastaviti živjeti. Spekuliralo se hoće li to produkcijski, financijski i organizacijski biti moguće, jer ipak se radilo o potpunoj promjeni političkih i socioekonomskih uvjeta nakon raspada Jugoslavije i uspostavljanja Republike Hrvatske. Tijekom 1990-ih i početkom 2000-ih rodilo se još par značajnih ambijentalnih naslova u dramskome programu, no uslijed svih zaista otežavajućih okolnosti, naročito tijekom dekade 2000-ih kada je ekspandirao masovni turizam i gradskim vlastima postao prioritet u svakom smislu, svako novo umjetničko vodstvo imenovano od Ministarstva kulture kao da je gubilo doticaj s idejom onoga što dubrovačka ambijentalnost jest. Naime, važno je bilo razumjeti sukus ideje da bi se mogla reinterpretirati.

Suživot Grada i nastanka predstave je pred izumiranjem

Upravo je to najveća motivacija, kako ovog članka, tako i organizacije predavanja: pohraniti i dokumentirati ideju onoga što je dubrovačka ambijentalnost nekada bila, kao i odrednice repertoara koje je generirala. Na taj bi se način ideja mogla uspješno reinterpretirati kroz nadolazeće generacije umjetničkih vodstava. Tu je temu redizajniranja repertoarnih i ambijentalnih odrednica istaknuo Hrvoje Ivanković, dok je Ivana Slunjski u razgovoru s gostima tribine ispitivala mogućnosti potpuno novih ambijentalnih smjerova, uključujući i one koje bi u skorijoj budućnosti mogla stvarati umjetna inteligencija.

Edukacija novih generacija kazalištaraca, kao i novih umjetničkih vodstava Dubrovačkih ljetnih igara, o onome što je srž fenomena karakteristične dubrovačke dramske ambijentalnosti, te kako ga u iznimno izazovnim suvremenim okolnostima redizajnirati, prijeko je potrebna.

Čitava se problematika odnosi i na umjetničko vodstvo Dubrovačkih ljetnih igara, koje se imenuje na četverogodišnji mandat. Pri tome nisu naznačene jasne programske odrednice, i vodstvo ima poprilično otvorene ruke u predlaganju programa, pa se u posljednja dva desetljeća često događalo da zaista velika proračunska sredstva odlaze u neuspjele kazališne pokušaje, upravo zato jer nema jasno definirane programske koncepcije. Ona svakako uključuje reinterpretiranje osnovnih festivalskih odrednica-kazališne ambijentalnosti i repertoara temeljenog na svjetskim dramskim klasicima i hrvatskoj dramskoj baštini.

Radi se o gotovo izumrlom fenomenu suživota Grada i nastanka kazališne predstave. Upravo zato ga treba dokumentirati kao nematerijalnu baštinu, te sustavno javno prezentirati, jer se radi o bogatstvu i rijetkosti u kontekstu dvadesetostoljetne europske kazališne povijesti.