Dosanjani san

Rujan 2024. godine bit će zapisan velikim slovima u povijesti grada Osijeka, ali i cijele Hrvatske. Osijek je drugi grad u Hrvatskoj u kojemu je izgrađena koncertna dvorana. Nosi ime osječkog čuda od djeteta iz 19. stoljeća, mladoga, perspektivnoga, a prerano preminuloga violinista Franje Krežme, što je i simbolični homagij glazbenicima koji su u gradu djelovali u prošlosti i koji su na različitim scenama grada stvarali i izvodili glazbu. Ovaj je trenutak dosanjani višestoljetni san stanovnika grada na Dravi i njegovih prijatelja koji žive (glazbenu) umjetnost ili žive i djeluju uz umjetnost, kulturu, glazbu. Dvorana poput mosta spaja osječku, hrvatsku, umjetničku prošlost, egzistira u sadašnjosti te naviješta perspektivnu glazbenu budućnost. Upravo je tako bila koncipirana i višednevna proslava otvaranja, simboličan čin promoviranja novoizgrađenoga prostora u službu umjetnosti.

Funkcionalno, vizualno i ambijentalno izvrsna dvorana

Dvorana je projektirana kao višenamjenska, polivalentna dvorana s površinom od 1000 m², scena je površine 300 m² i na njoj je moguće smjestiti 80 izvođača. Gledalište je kapaciteta 413 sjedećih mjesta. Ukupna je vrijednost radova 1,7 milijuna eura od čega je Ministarstvo kulture i medija RH izdvojilo 930.000 eura, a Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU 770.000 eura. Arhitekt dvorane je Osječanin Damir Vrban, koji je kod projektiranja ove funkcionalno, vizualno i ambijentalno izvrsne dvorane mislio i o primjerenoj pristupačnosti osobama s invaliditetom pa su osigurana mjesta i za osobe koje se kreću pomoću invalidskih kolica, a ugrađena je i indukcijska petlja, sustav za potporu i prilagođeno praćenje kulturnih sadržaja nagluhim i gluhim osobama. Konceptualno, dvorana maksimalno smanjuje razdvojenost umjetnika i publike jer je scena otvorena prema publici, bez fizičkih prepreka čineći jedinstvenu cjelinu koja omogućava međudjelovanje koje vodi autentičnijem prožimanju djela, umjetnika i publike te snažnu razmjenu stvaralačke energije.

Izvrsna akustika dvorane poslastica je za sve umjetnike i poticaj njihovoj kreativnosti / Snimio Davor Javorović / PIXSELL

Gdje završava gradnja počinje umjetnost

Svečanost otvaranja započela je u srijedu, 25. rujna na krovu Kulturnog centra. Umjetnica Valentina Lacmanović izvela je umjetnički performans From Zero to One (Od nule do jedan). Performans se sastojao od dva dijela; u prvome dijelu umjetnica je konstruirala mandalu, da bi u drugome spiralnim plesom simbolički brisala tu istu mandalu čime je odaslala poruku o prolaznosti, o jedinstvenim trenucima poput ovoga kada završava gradnja, a započinje obitavanje umjetnosti. U četvrtak, 26. rujna u Galeriji Kulturnog centra otvorena je izložba brazilsko-talijanskoga umjetnika i arhitekta Viniciusa Libardonija Memento posvećena arhitekturi prošlosti. Izložba grafičkih otisaka ostataka monumentalnih poljskih građevina simbolično podsjeća na arhitektonsku prošlost kojom se upozorava da se arhitekturna ostvarenja trebaju čuvati i kako o njima valja skrbiti za buduće generacije. Na dan svečanog otvaranja u petak, 27. rujna ostakljeni, zapadni dio Kulturnog centra koji je i ulaz u Koncertnu dvoranu Franjo Krežma, prigodno je i trajno osvijetljen umjetničkom instalacijom osječkog umjetnika Vladimira Freliha. U povodu 100. obljetnice rođenja Osječanina Julija Knifera, čiji opus počiva na maeandrima, koji su i polazišna točka ove umjetničke instalacije, na pet je jezika ispisana riječ Gesamtkunstwerk sa značenjem sveobuhvatnosti egzistencije umjetnosti i kulture.

Središnji program otvaranja osmišljen je kroz dvije slavljeničke večeri koje su uključivale koncerte na kojima su se predstavili osječki umjetnici i gosti kroz različite vrste glazbenih ansambala i instrumenata. Prva je večer bila posvećena instrumentalnoj glazbi, a druga vokalnoj. Proslava otvaranja dvorane je započela intoniranjem himne Republike Hrvatske u izvedbi Anje Papa Peranović, sopran, i Davora Dedića, klavir, pri čemu smo, uz odavanje počasti domovini, mogli čuti prvu od akustičkih karakteristika dvorane: zvuk se ljudskoga glasa i instrumenta pravilno raspoređuje i jednako dobro čuje u cjelokupnome prostoru dvorane. Svečanom otvaranju nazočili su ministrica kulture i medija RH Nina Obuljen Koržinek, zamjenik župana Osječko-baranjske županije Josip Miletić, rektor Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku Vlado Guberac te brojni uvaženi gosti.

Klavir za najbravuroznije
i najintimnije lirske
skladbe

U pomno osmišljenom, uvodnom predkoncertnom dijelu protokola, ravnatelj Kulturnog centra Osijek Ivan Kristijan Majić govorio je o izgradnji dvorane i njenim karakteristikama, zahvalio svima koji su doprinijeli njenom završetku, a potom je gradonačelnik grada Osijeka Ivan Radić otvorio dvoranu. Izvedbom Scherzina za violinu i klavir Franje Krežme, uz originalnu Krežminu violinu koja je bila izložena u dvorani, osječki violinist Zvonimir Krpan i Domagoj Guščić za klavirom odali su počast violinističkom geniju. Svojom su mladenačkom poletnošću i izrazitim virtuozitetom, te intonacijskom preciznošću i proživljenom interpretacijom anticipirali ugođaj i kvalitetu cijele večeri.

Izvedba 2. koncerta za klavir i orkestar u c-molu, op. 18 Sergeja Rahmanjinova omogućila nam je da čujemo kako zvuči novi koncertni klavir Yamaha koji je također inauguriran te večeri. Za klavirom je bio bjeloruski pijanist s dugogodišnjom osječkom adresom, profesor na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku (AUKOS), Konstantin Krasnitski koji u Osijeku nastavlja graditi pijanističku budućnost utemeljenu u dugoj i ponosnoj tradiciji osječkog pijanizma. Klavirsku dionicu Konstantin Krasnitski izveo je uz odličnu tehničku pripremljenost kojom je s lakoćom gradio maštovito osmišljenu, utemeljenu moćnu i romantički sjajno postavljenu interpretaciju, a posebno lijepu u drugom, polaganom stavku. Instrument na kojemu je izveden koncert pokazao se kao izvrstan, virtuozan, a ujedno i dovoljno sonoran, pogodan za sviranje najbravuroznijih i najintimnijih, lirskih skladbi pa će pijanisti koji budu na njemu svirali moći iskazati svoj puni potencijal.

Tri prigodne praizvedbe i sjajna akustika dvorane

Inspiriranim Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije ravnao je sjajni dirigent Pascal Rophè koji je za kraj koncerta publiku nagradio Žar pticom, orkestralnom suitom Igora Stravinskog. Ta je izvedba omogućila da dvoranu i njezine zvučne značajke čujemo i za vrijeme različitih karaktera i dinamičkih nijansiranja četiriju stavaka orkestralne izvedbe. Pokazalo se kako je akustika dvorane potpora glazbenicima, a to je još jedna zasluga arhitekta i njegova tima koji se bavio pitanjima zvučnosti i materijalima: dvorana je obložena drvenim, zvukoupijajućim pločama između kojih su HPL trake i LED rasvjeta, a na sceni je akustička ljuska trapezastog oblika i scenski toranj visok 15 metara.

Osječka tradicija zborskog pjevanja seže daleko u prošlost i u glazbenim je krugovima Osijek poznat kao grad zborske umjetnosti. Vokalni ansambl Brevis i dirigentica Antoaneta Radočaj-Jerković, profesorica s AUKOS-a, već tridesetak godina uspješno grade osječku zborsku priču po kojoj nas prepoznaju na zborskoj karti svijeta. Za prigodu ustoličenja nove dvorane ovaj je ženski pjevački zbor u sljedećoj koncertnoj večeri izveo dva stavka Dodolica op. 27 Borisa Papandopula i skladbu Dalibora Bukvića, Horizont – vučedolski misterij koji je posvećen i pisan upravo za ovaj ansambl te Varijacije na narodnu temu Slavka Zlatića. Od prvoga zapjevanog tona do samoga kraja zbor je pokazao izraziti profesionalizam i ujednačenost kvalitete zvuka, suzvučja i tonskog balansa koji publika poznaje. Ovaj će koncert zauvijek biti zapisan u jedno od najvrednijih koncertnih ostvarenja suvremene hrvatske zborske glazbe zbog triju praizvedbi djela pisanih za ovaj ansambl i prigodu.

Trijumf ljubavi i poštovanja prema glazbi, gradu, povijesti

Skladatelj Tomislav Uhlik u Dravskim idilama uglazbio je osam prekrasnih pjesama osječke pjesnikinje Ilke Marije Ungar (Budimpešta, 1879–Beč, 1911), prenijevši suptilni ženski narativ i lirizam koji je uobličio u fantastične zvučne imaginacije za zbor i klavir. Skladbu Brune Vlaheka Ad futurum! za četiri solista, ženski zbor, klavir i udaraljke op. 68 uz ansambl Brevis izveli su Anja Papa Peranović, sopran, Gordana Kalmar, mezzosopran, Ladislav Vrgoč, tenor, Berislav Jerković, bariton, i Tomislav Hajduković, udaraljke. Vlahek za Osijek i novu dvoranu koristi početni, optimistični latinski tekst Horacijeve Ode u koju umeće elemente njemačkog, mađarskog i hrvatskog jezika, čime i on naglašava osječku multikulturalnost i duh mitteleuropskog grada koji u ovoj ritmičnoj, poletnoj skladbi priziva i takvu budućnost. Zahvaljujući proživljenoj izvedbi Brevisica i solista dvoranu je Ad futurum! ispunio ushićenjem na koje se nadovezala sama završnica dvodnevne proslave. Skladbu Moj Osijek u meni klavirski suradnik Brevisa Davor Dedić skladao je kao još jedan homagij glazbenicima grada Osijeka jer je u nju utkao i citat pjesme Branka Mihaljevića Moj Osijek. Erupcija oduševljenja koja je ispunila dvoranu pokazala je trijumf ljubavi i poštovanja prema glazbi, gradu, povijesti, sadašnjosti i nadi u sjajnu budućnost.

Izvijestiti o novoj koncertnoj dvorani, klaviru, skladbama, suvremenim osječkim glazbenicima bilo je, zapravo, vrlo lako jer se radi o prostoru koji osvaja pri prvom susretu, vizualnom i auditivnom. Koncertna dvorana Franjo Krežma pitoma je, topla i nježna, obložena drvetom hrasta i jele. I kada uđete, bilo kao izvođač ili publika, a posebice ako na trenutak sjednete u prostor dvorane, na bilo kojem stolcu bit ćete sljubljeni s toplinom i pitomošću slavonskog drva i slavonske šume koji kao da vas grle i uvode u koncert te čuvaju u svome zagrljaju dok se pripremate uroniti u glazbene impresije koje vam daruju umjetnici i koje ćete primiti na način najboljeg mogućeg glazbenog doživljaja, a možda i usnete neke nove snove koje tek treba dosanjati.