Daleko od komornog zvuka

U trenutku dok se Europa bori s vodenim bujicama i dok skladbe kao što su Händelova Glazba na vodi i Chopinov Kišni preludij ne bude osjećaje spokoja i ugode, sjećanje na ne tako daleke vruće dane brzo blijedi. Ipak, vrijedne kulturne događaje protekle ljetne sezone možemo prepustiti zaboravu tek nakon što im dodijelimo zasluženi medijski prostor, kako bi ostali zabilježeni barem na taj način.

Zadarski komorni orkestar pod ravnanjem Ivana Repušića / Snimio Željko Karavida, Koncertni ured Zadar

Uz nekoliko ostalih vjesnika kulturnog ljeta, zadarske Glazbene večeri u Sv. Donatu u kontekstu Vijenca imaju povlašten položaj. Ustaljena praksa potvrdila je da se svečano otvorenje festivala održava dovoljno rano kako bi izvještaj sa zbivanja pred zadarskom rotondom prispio u ljetni trobroj Vijenca. Tako je bilo i ovaj put, pa smo još sredinom srpnja mogli čitati retke muzikologinje Jane Haluza o koncertu Simfonijskog orkestra HRT-a pod ravnanjem maestra Pavla Zajceva. Nakon otvorenja uslijedilo je još 18 festivalskih događaja koja bismo uglavnom mogli opisati superlativima upotrebljenima i u tekstu Jane Haluza. Po već otprije ustaljenoj shemi zasebnu je cjelinu predstavljao ciklus Suvremenost rane glazbe, ovoga puta s tek dva koncerta, a svojevrsna je novost bio niz od tri glazbene radionice imena Tvornica snova, zamisao nove umjetničke ravnateljice festivala Ivane Kuljerić Bilić.     

U potpuno lokalpatriotskom duhu jedan od naglasaka bio je i na domaćim snagama koje su zablistale na dvama koncertima – svečanom zatvaranju s petero solista Zadarskoga komornog orkestra i središnjem koncertu festivala, na kojem je nastupio spomenuti orkestar koji je davno nadišao okvire komorne glazbe. ZKO je brojem glazbenika premašio i Simfoničare HRT-a sa svečanog otvorenja, što se može opravdati zahtjevnošću repertoara koji je šef dirigent ZKO-a Ivan Repušić ovoga ljeta namijenio glazbenicima. Ako je na koncertu održanome 25. srpnja u crkvi Sv. Krševana nešto i bilo komorno, onda je to bio broj posjetitelja u publici, i to isključivo zato što je izvođački sastav (uz koncertni klavir) zauzeo gotovo polovicu zadarske romaničke bazilike. 

Nakon ambiciozno zamišljenih i pritom impresivno odsviranih integralnih izvedbi svih Beethovenovih i Brahmsovih simfonija u kojima je zadarska publika uživala u posljednjih petnaestak godina, ovoga je ljeta na red došla posljednja simfonija Petra Iljiča Čajkovskog. ZKO je na ovogodišnjem koncertu prije Šeste tj. Patetične simfonije Čajkovskoga izveo i Trostruki koncert Ludwiga van Beethovena – tehnički zahtjevan zalogaj koji je odlično prožvakalo troje solističkih imena – crnogorsko-ukrajinski violinist Roman Simović, inače koncertni majstor Londonskoga simfonijskog orkestra i čest zadarski gost, zatim bjeloruski violončelist i član Berlinske filharmonije Vladimir Sinkevič te splitska pijanistica Katja Repušić, izvanredna profesorica na Umjetničkoj akademiji u Splitu i maestrova
odabranica.

Katja Repušić stala je uz bok dvojici istočnoeuropskih glazbenika i članovima europskih orkestara s impozantnim karijerama, pa je ad hoc sastavljen trio brzo našao zajednički jezik i na zavidnoj razini izveo tri virtuozno pisana stavka Beethovenova koncerta za tri instrumenta i orkestar.

Spoj troje sjajnih glazbenika s različitih strana Staroga kontinenta zapravo oslikava i aktualni sastav orkestra, barem tijekom ljetnih koncerata. Utemeljen 1961. kao uistinu komorni orkestar i to kao ostatak tradicije zajedničkoga sviranja koja se u Zadru njegovala stoljećima unatrag, ZKO je postepeno rastao kako bi u svojemu XXL izdanju bio u mogućnosti izvesti Patetičnu simfoniju upravo onako kako ju je izveo u srpnju u Sv. Krševanu. I da nije bilo prijenosa uživo za dio publike koji nije stao u Sv. Krševana nego je pratio koncert na trgu ispred crkve, simfonijskog zvuka ZKO-a bilo je dovoljno da ga se čuje s jedne strane zadarskog poluotoka na drugu – osobito u trećem, herojskom stavku.

Nije tajna da se u pojačanom sastavu ZKO-a moglo prepoznati mnoga lica koja inače vidimo na koncertima Zagrebačke filharmonije i Simfoničara HRT-a, s kojima će ZKO moći povremeno računati. Međutim, nadu za obnovljeni zadarski simfonijski orkestar sa stalno zaposlenim sviračima, kakav postoji primjerice u Dubrovniku, budi broj zadarskih studenata na Muzičkoj akademiji koje je maestro Repušić posebno istaknuo nakon koncerta. Uz osnovu domaćih snaga i povremenu ispomoć sa strane te uz nezaobilaznu dozu ambicioznih ideja, koncerte kao što je bio ovaj moći ćemo slušati i tijekom godine, a ZKO će zasluženo prerasti u Zadarski simfonijski orkestar.