Čista radost Valtera Dešpalja

Izložba Valter Dešpalj: Čista radost postavljena u predvorju KD Vatroslava Lisinskog u sjećanje na našeg proslavljenog violončelista i glazbenog pedagoga Valtera Dešpalja otvorena je 14. rujna zajedno s 8. Međunarodnim violončelističkim natjecanjem Antonio Janigro. Autorica izložbe je muzikologinja Ana Vidić, a ostvarila ju je u koautorstvu s Valterovim nećakom, glazbenikom i scenografom Žoržom Draušnikom. Punih godinu dana izložba je bila postavljena na otvorenome u Zadru, a nastala je inicijativom Dine Bušić, predsjednice Upravnog vijeća Glazbenih večeri u Sv. Donatu, da bi u Zagreb, uz određene preinake, doputovala zalaganjem ravnateljice Lisinskog Nine Čalopek.

Slika do slike, dojam za dojmom slažu mozaik života i djela violončelista i pedagoga Valtera Dešpalja  / Snimio Dejan Barić

Slika prva: Godina je 1961, a braću Valtera i Pavla Dešpalja sa sestrom Majom i ocem Šimom nalazimo pred crkvom Sv. Donata u Zadru. Pavle, koji je te 1961. pokrenuo Glazbene večeri u Sv. Donatu, odlučno korača pogleda uperenog u objektiv Ante Brkana, dok je otac Šime, mastermind toga obiteljskog glazbeničkog projekta, na čelu te moćne gomilice. Maja u moderno strukiranoj suknji i cipelicama, svi s gudačkim instrumentima u rukama. A Valter, najmlađi, jako nalik ocu, nasmijano gleda u ostale.

Slika druga: Godina je ista, ali smo sada u crkvi Sv. Donata. Mladi Pavle kao dirigent ispred Zadarskoga komornog orkestra koji je osnovao zajedno s Glazbenim večerima 1961. godine. U orkestru za prvim pultom, do koncertnog majstora, otac Šime, nešto iza njih Maja – jedina žena u orkestru, a desno u dionici violončela, još uvijek klinac, daleko najmlađi, četrnaestogodišnji Valter.

Slika treća: Valter i Maja 1972, sada već odrasli ljudi i priznati glazbenici. No nešto je na toj slici neobično! Valter je, očekivano, za violončelom, ali je Maja, violinistica, za čembalom? Iz popratnog teksta doznajemo kako su svi u obitelji Dešpalj vladali različitim instrumentima. Stoga nas ova slika ne treba čuditi. Poslije nailazimo i na obrnutu situaciju u kojoj Valter ima ulogu svirača na instrumentu s tipkama.

Slika četvrta: Godina je 1986, a slika prikazuje plakat međunarodnog majstorskog tečaja u Freiburgu. Tema tečaja je Sveti Gral violončelizma – šest Bachovih suita za violončelo. Šest je i predavača, svakom je pripala po jedna suita, a Dešpalj je rame uz rame najvećima: Antonio Meneses, Yo-Yo Ma, Boris Pergamenščikov, Heinrich Schiff i David Geringas.

Slika peta: Valter uz gitaristicu Anu Vidović i violončelisticu Moniku Leskovar 1993. godine. Njih dvije, još uvijek klinke, slušaju profesora koji sjedi s violončelom među nogama i nešto im tumači. Ana pozorno sluša, pomalo sa strane, Monika, pak, tik do profesora drži gudalo u ruci s izrazom na licu za koji nije sigurno je li odraz pozornosti ili će ga tim gudalom svakog trena iz nepoznatog razloga opaliti po onoj koščatoj, raščupanoj glavi. I tako dalje, i tako dalje. Slika do slike, dojam za dojmom, koji, kamenčić do kamenčića, slažu mozaik života i djela violončelista i glazbenog pedagoga Valtera Dešpalja (1947–2023). 

Trideset panoa gusto i temeljito, sadržajno, ozbiljno i savjesno – a opet toplo, tako da u trenutku potiču emociju – bilježi brojne postaje Dešpaljeva puta. Trideset panoa govori toliko puno, a opet sugerira da ne bi bilo dovoljno ni trideset puta više da se ispriča baš sve. O Dešpalju, o Dešpaljevima, o šezdesetak godina stvaranja naše glazbene scene, o glazbenome Zadru, dakako i o violončelizmu koji ne bi bio – barem ne takav, međunarodno priznat – da nije bilo (i) Dešpaljeve dugotrajne sjene. Više završnih panoa posvećenih svjedočanstvima Dešpaljevih učenika i suvremenika, budi pak, kako i sama autorica izložbe kaže, posebne osjećaje.

I sve u svemu, izložba Ane Vidić, koliko god autorski zatvorena i zaokružena bila, toliko s druge strane ostavlja dojam da je riječ tek o predradnji, pripremi za neki budući, još ambiciozniji pothvat kojim će se nastaviti tamo gdje izložba staje. Dotad, dok ne dobijemo odgovor na pitanje hoće li se takav pothvat doista i dogoditi, kad posjetite Lisinski, a možete to učiniti sve do prosinca, ne propustite doživjeti njenu „čistu radost“.

Ostaje samo pitanje: gdje će završiti panoi kada ih jednom skinu sa zidova Lisinskog?