Bez povijesne distance

Među (crno)humornim komentarima na predsjedničku kampanju u SAD-u, u kojoj su donedavni suparnici bili Joe Biden i Donald Trump, kolao je i ovaj: „Amerikancima zbilja nije lako birati predsjednika – jedan bez pameti, drugi bez mozga.“ Što se od toga odnosilo na Bidena, a što na Trumpa, nije specificirano, no šala, politički korektna ili ne, ocrtava neveselo, zabrinjavajuće stanje u jednoj od vodećih nacija, državi koja je unatoč raznoraznim manama desetljećima bila poprilično stabilna i pouzdana sila u svjetskom poretku. Mada razmjerno svježe, napukline koje, pesimistično gledano, slute na moguće urušavanje sustava, nisu od danas niti od jučer. Prisutne su dovoljno dugo da, primjerice, filmaš koji ne čeka povijesnu distancu, već želi djelovati odmah, u sadašnjem trenutku, na tim temeljima osmisli i snimi film. Upravo to je učinio engleski književnik, scenarist i redatelj Alex Garland (1970) čiji je Građanski rat: Svakom carstvu dođe kraj (Civil War, UK/SAD, 2024) dosad najzapaženiji slikopis vezan za široku temu. Ostvaren kao najskuplji film američke produkcijske tvrtke A24, stajao je 50 milijuna USD i postao jednom od velikih globalnih uspješnica, dosad zaradivši bruto 122,6 milijuna USD.

Kirsten Dunst u ulozi novinarke Lee / Izvor Imdb

Smješten u neodređenu i neodredivu, ali vrlo blisku budućnost u kojoj ne vidimo tehničke i tehnološke inovacije koje nam danas nisu poznate, Građanski rat zbiva se u razjedinjenim Sjedinjenim Američkim Državama za – naslov gotovo nedvosmisleno na to upućuje – drugog američkog građanskog rata. Što su mu uzroci, razlozi, postavke i ciljevi, Garland, također i scenarist, neće objasniti, nego će ponajprije nastojati prikazati i dočarati kaotičnu brutalnost, jezu i bezdušnost ratnog nasilja, prizorima koji se nerijetko doimaju inačicama već viđenoga. Pretežno dojmljivi i umješno oblikovani, počesto će uvelike podsjetiti na slične scene iz drugih (suvremenijih) filmova o ratu, igranih i dokumentarnih. Ljudi obješeni pod nadvožnjacima autocesta, samovoljna etnička likvidacija, istovar kipera punog civilnih leševa u masovnu grobnicu na osami, razrušene stambene zgrade…

Iako bi vjerojatno bilo još zanimljivije da je film ponudio nešto što će se učiniti dosad neviđenim, razmjerna poznatost imaginarija u neku je ruku i vrlina – snažan učinak postiže se time što situacije zločinstava kakve uobičajeno gledamo u djelima smještenima na druge kontinente, u područja koja se općenito, pojednostavljeno, točno ili netočno, iz zapadnjačkog gledišta doživljavaju  priprostima i zaostalima, sada vidimo na tlu civiliziranih Sjedinjenih Američkih Država, na njezinu uljuđenu istoku, čiji se žitelji u bespoštednim ratnim okolnostima ne ponašaju nimalo tankoćutnije i obzirnije negoli njihovi daleki parnjaci na drugim krajevima globusa. Priliku, carte blanche, za zločinjenje i ovdje mnogi grabe sa zadovoljstvom. Politička ideologija pritom je tek izlika, a u to ime, bit će, Garland izbjegava ponuditi ili predstaviti ijednu ideologiju zaraćenih strana, čak štoviše, i razumljivo informirati o tomu tko ratuje protiv koga. Ugrubo se razaznaje da su najvažnije sile u sukobu Zapadne snage Teksasa i Kalifornije, saveznih država koje su se odcijepile, te Lojalisti, odnosno Vojska SAD-a, država koje stoje uz vladu i predsjednika, ukratko skiciranog kao moći i vlasti (teče mu treći mandat) željnog negativca i demagoga.

Cjelina je oblikovana kao film ceste čiji su protagonisti četvero novinara – Magnumova fotografkinja Lee (Kirsten Dunst) i Reutersov novinar Joel (Wagner Moura), oboje prekaljeni ratni reporteri zrele dobi, zatim postariji novinar „ostatka ostataka“ New York Timesa Sammy (Stephen McKinley Stephenson) kojega oboje drže svojevrsnim mentorom te mlađahna Jessie (Cailee Spaeny) koja želi fotoreportersku karijeru, a Lee joj je, veli, uzor. Putujući automobilom od New York Cityja, gdje su upravo preživjeli teroristički napad, do Washingtona D. C., u kojem se nadaju intervjuirati predsjednika kojemu „prijeti sudbina Ceauşescua i Gadafija“, pikarski epizodično nailaze, kako to u filmu ceste biva, na raznorazne situacije koje oslikavaju (njihovu) sadašnjicu.

Garland cjelinu vodi žustrim tempom, eksplozivno i glasno, spretno gradeći ugođaj rasula, uništavanja i jalovosti, osobito uspjelo u nekoliko rastrzanih masovnih scena u kojima ostvaruje dobar omjer između pregledno usvojivoga i uznemirujuće nepreglednoga. Prizor koji se najčešće spominje kao najupečatljiviji, onaj u kojemu vojnik neidentificirane (para)vojske (Jesse Plemons) na temelju njihova mjesta rođenja bira koga će od nenaoružanih civila ustrijeliti, a koga poštedjeti, sadržajno itekako, zar ne, podsjeća na etničko čišćenje prikazano u trenutačno najpoznatijem hrvatskom (kratkom) filmu i dobitniku Zlatne palme u Cannesu, Čovjeku koji nije mogao šutjeti Nebojše Slijepčevića.