Žene u fokusu

Bečka izložbena sezona u ljeto 2024. bila je obilježena nekolicinom samostalnih i skupnih izložaba posvećenih umjetnicama i dizajnericama koje su ostavile važan trag u razvoju dizajna i fotomontaže. Posjetitelji austrijske prijestolnice imali su priliku upoznati ili iz novog rakursa sagledati djelovanje brojnih istaknutih autorica koje su obilježile vlastite profesije, ali su uslijed povijesnih okolnosti i karaktera medija kojima su se bavile često ostajale ispod radara. Gostujuća izložba Evo nas! Žene u dizajnu 1900−danas u Möbelmuseum Wien prikazala je važan doprinos žena razvoju dizajna, Belvedere je organizirao samostalnu izložbu njemačke umjetnice, predstavnice dadaizma i pionirke fotomontaže Hanne Höch, dok je u Museum für angewandte Kunst rekonstruiran opus i doprinos nedovoljno poznate austrijske autorice i protagonistice bečkog kinetizma My Ullmann.

Hannah Höch, Rađeno za proslavu (Für ein Fest gemacht), 1936. / Izvor Ifa Kunstsammlung, Stuttgart / © Christian Vagt; © Bildrecht, Vienna 2024.

Iako se spomenute izložbe razlikuju u obujmu, pristupu i načinu obrade i prezentiranja građe te činjenici da razmatrane autorice zauzimaju različite pozicije i stupanj (ne)vidljivosti u kanonu povijesti moderne umjetnosti i dizajna, sve tri manifestacije rezultat su međuinstitucionalne suradnje, a povezuje ih i nastojanje da se sagleda uloga žena i istakne njihov važan i nerijetko marginaliziran položaj u općeprihvaćenim narativima o razvoju pojedinih medija i disciplina.

Pionirka fotomontaže
iz filmskog rakursa

Hannah Höch (1889–1978) jedna je od umjetnica koje zauzimaju ključno mjesto u razvoju avangardnih tendencija u Europi nakon Prvoga svjetskog rata. Bila je jedina žena koja je izlagala na slavnoj Erste Internationale Dada-Messe u Berlinu 1920, zahvaljujući između ostaloga i partnerskom odnosu te kreativnoj suradnji s jednim od vodećih dadaista Raoulom Hausmannom. Ova inovativna umjetnica svojim je kritički angažiranim kolažima i fotomontažama sondirala ključne fenomene Weimarske Njemačke − od političke korupcije do položaja i percepcije žena i Drugih − te vizualnim jezikom dobro zahvatila duh vremena.

Retrospektivna izložba Hannah Höch: montirani svjetovi (21. lipnja−6. listopada) realizirana je u suradnji sa Zentrum Paul Klee iz Berna i kustosom Martinom Waldmeierom, a predstavila je brojne radove nastale od 1915. do ranih 1970-ih te arhivsku građu posuđenu iz različitih europskih institucija i privatnih kolekcija. Uz kolaže i fotomontaže izložen je i niz rjeđe viđenih djela koja svjedoče o autoričinim stilskim istraživanjima, radu u različitim medijima i postupku stvaranja − od ranih ekspresionističkih crteža, artdécoovskih skica za pjesme Paula Verlainea i slike Kocka do knjige s tematski složenim isječcima iz tiskovina koje je koristila kao svojevrsnu vizualnu memoriju. Naglasak izložbe stavljen je na sagledavanje opusa umjetnice u korelaciji prema onodobnoj filmskoj produkciji koju su obilježile slične teme i postupci (montaža), a i sama Hannah Höch bila je pasionirana filmofilka dobro upoznata s događanjima u sferi filma. U postavu izložbe i u dijalogu s njezinim radovima prikazana su ostvarenja pionira eksperimentalnog, avangardnog filma (Dzige Vertova, Vikinga Eggelinga, Hansa Richtera, Fernanda Légera i drugih) čime je stvoren okvir za novo iščitavanje njezina djela. Naime, multimedijalna prezentacija polazila je od malo poznate činjenice da je Hannah Höch fotomontažu povezivala s filmskim medijem i smatrala „statičnim filmom“ na papiru kojim se kreiraju montirani svjetovi, kako sugerira i sam naslov retrospektive.

Izvor Kunstsammlung und Archiv Universität für angewandte Kunst Wien, Inv. nr. 10008/B

Intermedijalno djelo My Ullmann

Studijska izložba My Ullmann. Živi kinetizam: slike, scena, umjetnost u arhitekturi (17. travnja−1. rujna) po prvi put je u Austriji predstavila djelovanje do sada nedovoljno istražene protagonistice bečkog kinetizma Marie Ullmann (1905−1995) koja se bavila širokim rasponom medija te aktivno djelovala u Austriji, Švicarskoj i Njemačkoj. Kustosice izložbe Kathrin Pokorny-Nagel iz MAK-a i Barbara Stark iz Städtischen Wessenberg-Galerie u Konstanzu autoričin su opus rekonstruirale u pet cjelina posvećenih različitim aspektima njezina pluralističkog djelovanja: rani kinetički radovi, dizajn tekstila, komercijalna umjetnost − naručene reklamne kampanje, radovi za pozornicu te umjetnost u arhitekturi − kasni kinetički radovi.

Ključnu ulogu u formiranju My Ullmann imalo je pohađanje bečke Kunstgewerbeschule koju je upisala 1921. te pod utjecajem teorije dinamizma Franza Čižeka u različitim medijima započela istraživanje ritmičkog pokreta i dekonstrukciju motiva na niz dinamički organiziranih elemenata. Eksperimentirala je s apstrahiranjem i fiksiranjem pokreta te razlaganjem ljudske figure u interakciji s geometrijskim elementima, a od ranih je crteža i slika posezala i za sakralnom tematikom koju je suvremeno interpretirala primjenjujući razigrane linije, razbijanje konzistentnosti motiva i česte kolorističke i kristalične razrade oblika ili artdécoovsku stilizaciju. U drugoj polovici 1920-ih bavila se oblikovanjem tekstila, a rane 1930-e obilježilo je afirmiranje u sferi komercijalnoga grafičkog dizajna i izrada plakata, oglasa i kampanja za različite poslovne subjekte i događaje (cipele Humanic, Duhovne igre u Luzernu itd.).

Postav izložbe Evo nas! Žene u
dizajnu 1900−danas, Möbelmuseum
Wien, 2024. / foto: LMB

U Beču je krajem 1920-ih započela s angažmanom u kazalištu te 1930-ih slijede realizacije diljem Europe (Luzern, Berlin) u kojima varira pristupe − od suvremene interpretacije povijesnih kostima do kreiranja iluzionističkih scena. Tijekom 1940-ih i 1950-ih posvetila se obiteljskom životu, a ponovno aktivirala krajem 1950-ih te osnovala atelijer MY STUDIO−Innenraumgestaltung posvećen oblikovanju interijera. Izvela je niz monumentalnih murala u bolnicama u Münsteru i Bonnu u kojima se nadovezala na raniju kinetičku estetiku te plastički iskoračila u prostor, a u 1960-ima se posvetila i oblikovanju predmeta od metala.

Povijest dizajna iz ženske perspektive

Putujuća izložba intrigantna naslova Evo nas! Žene u dizajnu 1900−danas naglasak je stavila na ulogu žena u razvoju modernoga industrijskog dizajna i njihov doprinos oblikovanju namještaja, uporabnih predmeta i interijera. Inicijalno je bila predstavljena u Vitra Design Museumu (2021/2022), a cilj kustosica Viviane Stappmanns, Nine Steinmüller i Susanne Graner bio je dati autorski glas i vidljivost brojnim ženama koje su ostale zanemarene u povijesti dizajna i nepoznate su široj javnosti. Izložba je zahvatila široko definiran vremenski okvir te je kroz djela i kratke tekstove predstavila djelovanje osamdesetak dizajnerica, arhitektica i poslovnih žena većinom iz Europe te Sjeverne i Južne Amerike.

U četiri poglavlja i iz ženske perspektive predstavljen je razvoj dizajna u odnosu prema brojnim društvenim i povijesnim procesima te izazovima, ograničenim mogućnostima školovanja i predrasudama s kojima su se susretale dizajnerice. Izložen je raznolik materijal − od namještaja i uporabnih predmeta do fotografija, plakata, publikacija i arhivske građe − koji posjetitelje u dinamičnom postavu obogaćenom uvećanjima i projekcijama postepeno vode kroz povijest dizajna. U prvom poglavlju (Reforma i revolucija 1900−1930) iz rakursa borbe za ženska prava i profesionalnu emancipaciju razmotrene su mogućnosti obrazovanja i afirmiranja žena u sferi dizajna. Među autoricama koje su sudjelovale u nizu procesa (reformi umjetničkog obrta, uspostavljanju radionica, uvođenju novih edukativnih modela na istaknutim školama poput Bauhausa i ­VKhUTEMAS-a itd.) predstavljene su Gertrud Kleinhempel, Gunte Stölzl, Marianne Brandt, Alma Siedhoff-Buscher, Else Wenz-Viëtor, Varvara Stepanova i druge, a posebna je pažnja posvećena i progresivnoj ženskoj Loheland školi koja je uz tjelovježbu i ples podučavala i razne primijenjene umjetnosti.

Druga dionica (Pionirke modernizma 1920−1950) predstavila je niz žena koje su se profesionalno bavile dizajnom u vlastitim studijima, samostalno i/ili uz svoje supruge (Ray Eames, Eileen Gray, Aino Marsio-Aalto, Clara Porset, Lilly Reich) ili u sklopu velikih biroa poput Le Corbusierova (Charlotte Perriand) i tvrtki kao što je Cartier (Jeanne Toussaint) itd. Inovativnim i funkcionalnim rješenjima namještaja i uporabnih predmeta od različitih materijala oblikovale su svakodnevicu i unaprijedile kulturu stanovanja, a većina je tek recentno postala vidljiva te im se počeo priznavati kreativni doprinos i uloga u projektima i kultnim predmetima realiziranim s muškim kolegama ili partnerima koji su u povijesti dizajna nerijetko bili navođeni kao jedini autori.

U trećem poglavlju (U pokretu 1950−1990) predstavljeno je vibrantno poslijeratno razdoblje obilježeno tehnološkim progresom, razvojem tržišta i konzumerizma, potrebom za suvremenom i funkcionalnom opremom stanova, ali i posljedicama drugoga vala feminizma te agilnog angažmana žena u različitim sferama javnog djelovanja. Među brojnim predstavljenim autoricama različitih profesija nalaze se arhitektica Berta Rahm koja je imala istaknutu ulogu u organizaciji SAFFA-e (Švicarska izložba ženskog rada), Aenne Burda koja je pokrenula međunarodno prepoznatljiv časopis Burda Moden koji je diktirao modne trendove, marketinška stručnjakinja Brownie Wise koja odigrala ključnu ulogu u plasiranju posuđa Tupperware na tržište, arhitektica Gae Aulenti i mnoge druge.

U zadnjoj dionici (Veća slika 1990−danas) predstavljeno je djelovanje dizajnerica iz različitih dijelova svijeta, a naglasak je stavljen na ulogu dizajna u društvu te brojne prakse koje su posvećene redefiniranju tradicije i kanona, istraživanju itd. Izložen je i projekt Dizajnerice: kontekst, produkcija, utjecaji 1930−1980. zagrebačkoga ženskog dizajnerskog kolektiva Oaza posvećen rekonstruiranju doprinosa hrvatskih dizajnerica, a koji je 2015. predstavljen u HDD galeriji i kao digitalni arhiv na internetu. Kompleksna putujuća izložba Vitra Design Museuma markirala je polje, a s obzirom na to da je obuhvatila 120 godina dizajna, nužno je podrazumijevala selekciju i ponudila jedan mogući okvir za sagledavanje uloge žena u dizajnu. Ujedno je i podsjetila na to koliko je važno da sami obradimo i valoriziramo opuse istaknutih hrvatskih dizajnerica i time ih učinimo vidljivima te omogućimo njihovo uključivanje u neke buduće projekte posvećene ženama u dizajnu.

Revidiranje kanona

Uz retrospektivu Hanne Höch u Belvedereu istovremeno je bila postavljena i izložba Bronica Koller-Pinell. Umjetnica i njezina mreža, a i diljem Europe se trenutno održavaju izložbe posvećene ženama − od predstavljanja fotografkinje Lucie Moholy u Kunsthalle Praha do izložbe znakovita naslova Sad nas vidite: umjetnice u Britaniji 1520−1920. u Tate Britain. Spomenute bečke, ali i druge ozbiljno pripremljene retrospektivne i problemske izložbe održane zadnjih godina uvijek iznova ukazuju na sve očigledniju potrebu ponovnog sagledavanja i revidiranja kanona te pisanja povijesti umjetnosti i dizajna koje će na adekvatnu poziciju staviti autorice koje su obilježile razvoj pojedinih medija, moderne umjetnosti i dizajna u cjelini te učiniti vidljivima važne, a do sada nedovoljno (pre)poznate opuse i doprinose.