Zakon za budućnost

Vlada Republike Hrvatske 1. kolovoza donijela je Odluku o osnivanju i imenovanju predsjednika i članova Vijeća za hrvatski jezik. Predsjednikom je imenovan lingvist Marko Tadić, koji je u Vijeće izabran kao predstavnik Matice hrvatske.

Marko Tadić, rođen 1963, na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je opću lingvistiku i fonetiku, a studirao je i na dodiplomskom studiju društveno-humanističke informatike. Od 2001. predstojnik je Katedre za algebarsku i računalnu lingvistiku, a od 2015. redoviti profesor u trajnome zvanju na Odsjeku za lingvistiku. Od 2008. član je suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Bavi se računalnom, korpusnom lingvistikom, jezičnim tehnologijama i istraživačkim infrastrukturama za humanističke i društvene znanosti i iz tih je područja objavio više od stotinu znanstvenih članaka i nekoliko knjiga. Autor je ili suautor značajnih mrežnih jezičnih resursa za hrvatski jezik kao što su Hrvatski nacionalni korpus, Hrvatski morfološki leksikon, Hrvatska ovisnosna banka stabala i portal Jezične tehnologije za hrvatski jezik. Bio je voditeljem hrvatskih istraživačkih timova u nekoliko nacionalnih znanstvenih projekata i šesnaest europskih projekata; predsjednik je i jedan od osnivača Hrvatskoga društva za jezične tehnologije. Radio je na mnogim alatima za računalnu obradu prirodnoga jezika, a osobito se ističu projekti strojnoga prevođenja Prevoditelj za predsjedanje Vijećem EU-a i višedržavni projekt Nacionalna platforma za jezične tehnologije, u sklopu kojega je razvijen portal Hrvojka (Hrvatska platforma za jezične tehnologije i osobito strojno prevođenje).

Imenovanje predsjednikom Vijeća za hrvatski jezik povod je razgovoru s profesorom Markom Tadićem za Vijenac.

Vlada Republike Hrvatske imenovala vas je 1. kolovoza predsjednikom Vijeća za hrvatski jezik, savjetodavnog tijela čiji je rad prema Zakonu o hrvatskom jeziku usmjeren na zaštitu, njegovanje i razvoj hrvatskoga jezika. Koje su ovlasti i zadaci Vijeća i kako će ono pratiti provedbu Zakona o hrvatskom jeziku?

Već je u samom Zakonu o hrvatskom jeziku određeno osnivanje Vijeća, a njegov djelokrug pobliže u člancima 16, 17 i 18: Vijeće za hrvatski jezik savjetodavno je tijelo Vlade Republike Hrvatske sastavljeno od petnaest predstavnika najvažnijih ustanova koje se bave hrvatskim jezikom, a to su Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Matica hrvatska, Institut za hrvatski jezik, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, 6 javnih sveučilišta (Zagreb, Split, Osijek, Rijeka, Zadar, Pula), Hrvatsko filološko društvo, dva društva prevoditelja i Ministarstvo vanjskih i europskih poslova RH.

Kronološki posloženo prvi nam je zadatak ustrojiti Vijeće i donijeti pravilnik o njegovu radu, ali nam je glavni zadatak izrada Nacionalnoga plana jezične politike koji Vlada prema Zakonu donosi u roku od 2 godine. U tom će se Nacionalnom planu donijeti popis prioritetnih ciljeva i mjera za službenu i javnu uporabu hrvatskoga jezika, a neka od područja već su okvirno definirana u samome Zakonu: društvena uloga i pravni položaj hrvatskoga jezika u zemlji i svijetu; promicanje uporabe hrvatskoga jezika u službenoj i javnoj uporabi; unaprjeđenje jezičnih tehnologija za hrvatski jezik; razvoj nazivlja na hrvatskom jeziku; promicanje i unaprjeđenje učenja hrvatskoga jezika među strancima i potomcima hrvatskih iseljenika u Hrvatskoj i inozemstvu, a osobito među Hrvatima u Bosni i Hercegovini gdje je hrvatski jezik jedan od tri službena jezika.

Sve u svemu, puno je posla pred Vijećem jer u Hrvatskoj još nije postojala organizirana i zaokružena jezična politika za hrvatski jezik.

Zašto je važan Zakon o hrvatskom jeziku?

U gotovo 34 godine od Božićnoga ustava, gdje se u članku 12 određuje kako je hrvatski jezik službeni jezik u Republici Hrvatskoj, konačno je u veljači ove godine stupio na snagu prvi zakon koji uopće definira hrvatski jezik i tumači što je njegova službena, a što javna uporaba. Takav zakon još nismo imali, premda ga mnoge države članice EU imaju već čitav niz godina ili desetljeća, a nekoliko je pokušaja da se sličan zakon izglasa u Saboru bilo neuspješno. Utoliko valja smatrati donošenje ovoga zakona velikim uspjehom, ne samo predlagača Matice hrvatske, nego i svih onih hrvatskih jezikoslovaca, književnika, učenih ljudi i zapravo svih izvornih govornika koji su kroz stoljeća čuvali i razvijali naš materinski hrvatski i u nepovoljnim povijesnim prilikama ipak ga sačuvali. Rekao bih da taj dobro uravnotežen Zakon daje ozbiljan temelj za daljnji sustavan razvoj hrvatskoga jezika i u novim prilikama.

U Vijeće za hrvatski jezik izabrani ste kao predstavnik Matice hrvatske, a uz vas čini ga četrnaest predstavnika drugih ustanova koje ste nabrojili. Što mislite o takvu sastavu Vijeća?

Članstvo u Vijeću dobro je uravnoteženo jer su predstavljene zaista sve relevantne ustanove koje se hrvatskim jezikom i njegovom uporabom bave iz različitih očišta i svi su ti pristupi potrebni u takvome tijelu ako želimo sveobuhvatno skrbiti o hrvatskome jeziku. Osobno bih kod javnih sveučilišta zastupao načelo da se broj predstavnika odredi prema „specifičnoj težini“ pojedinoga javnoga sveučilišta, tj. ona veća, a osobito zagrebačko koje ima više fakulteta s kroatističkim studijima, mogla bi davati više predstavnika, ali zakonodavac je htio drukčije.

Kako kao lingvist vidite ulogu Vijeća i svoju ulogu njegova predsjednika?

To je zaista dobro pitanje jer se zacijelo određeni broj ljudi upitao zašto na čelu Vijeća nije kroatist, a to bi bilo najočekivanije. Moramo ovdje objasniti kako netko s diplomom općega lingvista ne samo da mora mnogo znati o hrvatskome jeziku, njegovoj gramatici i leksiku, već zbog naravi studija zna promatrati hrvatski jezik i u širem okružju, ne samo drugih jezika, nego i drugih pristupa pomoću kojih se jezik proučava. Tu ponajprije mislim na one grane lingvistike koje će nam, uz dobro razumijevanje ustroja jezika, biti od neposredne pomoći u našem glavnom zadatku, kao što su sociolingvistika, poredbena lingvistika, računalna lingvistika itd., a koje se sve proučavaju najintenzivnije upravo na studiju (opće) lingvistike.

Kako planirate upravljati radom Vijeća?

Zakonom je predviđeno kako je sjedište Vijeća vezano uz Ministarstvo kulture i medija RH, pa sam već sudjelovao na pripremnome sastanku s ministricom Ninom Obuljen Koržinek na kojem su se dogovarala načela rada Vijeća. Vjerujem kako će predviđena administrativna i logistička podrška tog ministarstva funkcionirati izvrsno, a u kakvim će sve oblicima Vijeće djelovati, tek treba razraditi unutar samoga Vijeća i potom uglaviti u pravilniku o radu Vijeća. Predložio bih određeni broj odbora ili radnih skupina s manjim brojem unutarnjih i vanjskih članova na kojima bi se operativnije rješavala pojedinačna pitanja ne bi li se u konačnici dobio cjeloviti Nacionalni plan jezične politike.

Koje ćete prioritete Nacionalnog plana jezične politike istaknuti na Vijeću nakon njegova konstituiranja? Što smatrate pitanjem koje prvo treba riješiti?

Prioriteti Nacionalnoga plana jezične politike sustavno će se raspraviti i dogovoriti na Vijeću. Međutim, nekoliko se pitanja može već sada odmah uočiti, ali to ne znači da će se moći odmah riješiti. Jedno od njih je npr. situacija u nekim zemljama Europske unije gdje se krši pravna stečevina EU, tj. europsko pravo kada se hrvatski jezik ne naziva svojim zasebnim imenom i ne poučava samostalno tj. izdvojeno iz tzv. Serbo-Croatian ili Bosnisch/Kroatisch/Serbisch. Dvadeset i četvrti službeni jezik Unije zove se samo i jedino hrvatski jezik. Rijetka su sveučilišta u Europi koja k tome imaju samostalan studij hrvatskoga jezika, književnosti i kulture, i zalaganje za mijenjanje toga moralo bi postati jednim od zadataka ovoga Vijeća.

S drugom se situacijom susrećemo sve češće u samoj Hrvatskoj. Nadam se kako će se primjenom ovoga Zakona i Nacionalnoga plana jezične politike, koji tek trebamo predložiti, izbjeći situacije u kojoj izvorni govornik hrvatskoga jezika u Hrvatskoj, osim svoga materinskoga jezika, mora poznavati još neki drugi jezik kako bi u dućanu kupio kruh (parafraziram ovdje bivšega predsjednika MH akademika Stjepana Damjanovića). Takva situacija zadire ne samo u pitanje obične komunikacije, već i u građanska prava i u šira pitanja skrbi o hrvatskome jeziku, pa sve do očuvanja nacionalnoga identiteta i suvereniteta. Mogu se razumjeti potrebe tržišta radne snage, ali osobno mislim kako bi jedan od osnovnih uvjeta za dobivanje radne dozvole u Republici Hrvatskoj trebalo biti makar minimalno poznavanje hrvatskoga jezika za ona radna mjesta gdje je komunikacija s ljudima neizbježna, a tu smo već u području javne uporabe jezika. Takvu smo regulativu imali, ali je ukinuta prije nekoliko godina s liberalizacijom tržišta radne snage i uvozom radnika iz inozemstva. Mislim kako bi trebalo vratiti obvezatno pohađanje tečaja hrvatskoga jezika najniže razine, koje, naravno, treba unaprijed dobro organizirati za sve kojima će to biti potrebno, ne bi li se radnici na takvim radnim mjestima mogli sporazumijevati na osnovnoj razini. Svatko je od nas unatoč najboljim namjerama već svjedočio komunikacijskim preprekama kod obavljanja najjednostavnije kupnje, a niti jedan izvorni govornik hrvatskoga jezika s time ne bi smio biti suočen u Hrvatskoj.

Nadam se kako će se primjenom Zakona o hrvatskom jeziku i Nacionalnoga plana jezične politike, koji tek trebamo predložiti, izbjeći situacije u kojoj izvorni govornik hrvatskoga jezika u Hrvatskoj, osim svoga materinskoga jezika, mora poznavati još neki drugi jezik kako bi u dućanu kupio kruh / Kod studenata koji nam dolaze na studij lingvistike uočavam sve veći manjak poznavanja hrvatskoga jezika. Nastava hrvatskoga jezika i književnosti mora se učiniti atraktivnijom i zanimljivijom ne bi li se zaustavio taj negativan smjer razvoja

Kako vidite odnos hrvatskoga standardnog jezika i organskih idioma kao jezičnopolitičko pitanje?

To uopće ne vidim kao jezičnopolitičko pitanje. Sva narječja hrvatskoga, svi mjesni govori, svi funkcionalni stilovi i varijeteti sastavni su dijelovi hrvatskoga jezika, samo ih treba razumno funkcionalno razlikovati tako da se dopunjuju u životu, a ne interferiraju remeteći standardizirani sustav. Pokušaji umjetnoga izdvajanja nekoga od hrvatskih narječja iz cjeline hrvatskoga jezika, a bilo ih je, zapravo su jezičnopolitikantsko pitanje. Nastava hrvatskoga mora ponajprije osposobiti učenike za uporabu standardnoga hrvatskoga jezika, ali u njoj mora biti mjesta i za narječja i mjesne govore jer je hrvatski jezik upravo određen kao jedinstven skup triju narječja (čakavskoga, kajkavskoga i štokavskoga) i niti jedan drugi jezik na svijetu ne sastoji se od tih triju narječja. Konačno, nije slučajna simbolika glagoljičkoga slova A s tri noge koje se spajaju u jednu zajedničku hastu.

Kakav je po vama položaj hrvatskog jezika u nastavi? Treba li tu što mijenjati?

Nažalost, osobno kod studenata koji nam dolaze na studij lingvistike na Filozofski fakultet u Zagrebu uočavam sve veći manjak poznavanja hrvatskoga jezika. Polovica studenata ne zna prepoznati pluskvamperfekt u hrvatskoj rečenici, mnogi ne razlikuju određene i neodređene pridjeve, griješe u sklonidbi zamjenica itd., što se sve trebalo svladati u petom i šestom razredu osnovne škole, a to su studenti lingvistike, a ne nekoga drugoga studija. Je li riječ o lošim programima nastave hrvatskoga jezika, ili padu kriterija, ili nečem trećem – tek treba ispitati. Sasvim je izvjesno kako će se nastava hrvatskoga jezika i književnosti morati učiniti atraktivnijom i zanimljivijom ne bi li se zaustavio taj negativan smjer razvoja.

Koji su glavni razlozi poraznih rezultata eseja iz Hrvatskog jezika na prvom roku ovogodišnje državne mature? Kako hrvatski standardni jezik približiti mladima, koji se informiraju uglavnom putem društvenih mreža?

Ove su nam godine na maturu došli učenici koji su dio svojega srednjoškolskoga obrazovanja proveli zaključani u kućama i izvan normalnoga oblika nastave, tj. izvan nastave u razredima. To je ostavilo poražavajuće rezultate, čini se, upravo u znanju materinskoga jezika jer se nastava iz toga predmeta, izgleda, nije dobro prilagodila novim uvjetima. Kamo sreće da je Hrvatska odlučila zadržati škole otvorenima, kao što je to učinila npr. Švedska gdje se ne može uočiti takav pad sposobnosti pismenoga izražavanja.

Društvene mreže i općenito uporaba suvremenih komunikacijskih sredstava, nažalost, vrlo agresivno djeci nameću načine mišljenja koji se sve više udaljavaju od jezika. Djeca više ne „misle“, tj. ne opojmljuju svijet u jeziku, nego u slikama. To je ponajprije rezultat prevladavajuće vizualne naravi većine suvremenih komunikacijskih kanala gdje je slika, pokretna ili nepokretna, postala primarna, a jezična poruka služi tek za potporu. Osim toga, komunikacija je sve ubrzanija i isprekidanija i obrazovni bi se sustav morao truditi oko staloženijega i cjelovitijega načina komuniciranja. Koliko i kako to utječe na razvoj kognitivnih sposobnosti kod djece, trebali bi proučavati psiholozi (razvojni i školski), komunikolozi i vjerojatno stručnjaci za vizualne komunikacije, ali nisam siguran koliko je takvih istraživanja zaista provedeno.

Kako jezičnu poruku vratiti u žarište pozornosti djece? Zacijelo ne potpunom uskratom vizualne sastavnice poruka, ali svakako povećanim udjelom jezičnih, a to znači preciznijih misaonih poruka, pa možda služeći se i metodama koje su nalik metodama kojima se koristi npr. promidžba proizvoda, usluga ili političkih ideja. Uostalom, svako poučavanje na neki način jest promidžba, ali s plemenitim nakanama.

Istraživački tim s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, koji imam čast predvoditi, prošli tjedan na konferenciji u Varaždinu predstavio je Hrvatski GPT, tj. HR-GPT beta, prvi hrvatski veliki jezični model obučen isključivo na hrvatskim jezičnim podacima / Razvoj jezičnih tehnologija za pojedini jezik nesumnjivo omogućuje jeziku da ostane živ i uporabiv u digitalnome okružju, a osobito u komunikacijskim kanalima
21. stoljeća

Zakon o hrvatskom jeziku predviđa zapošljavanje lektora u tijelima državne vlasti i državne uprave. Jesu li lektori u nekim ustanovama već zaposleni temeljem ovoga zakona? Koliko ih se planira zaposliti?

Nije mi poznato je li već počelo zapošljavanje lektora u skladu sa Zakonom, ali bih to očekivao u većem broju nakon što se donese Nacionalni plan jezične politike. Koliko će ih biti, ovisi o potrebama, tj. količini tekstova koje će morati lektorirati, brzini koja se od njih očekuje, hoće li imati pomagala za taj posao itd. Osobno mislim da bi se takvo pomagalo moglo razviti u obliku mrežne usluge, tj. središnjega mrežnoga sjedišta na koje bi se dokument mogao poslati, u njemu bi se automatski naznačile lektorske preinake i vratile lektoru na prihvaćanje. Takva usluga za strojno prevođenje već postoji i slobodno je dostupna na adresi hrvojka.gov.hr te je postala horizontalnom uslugom prevođenja za tijela javne uprave u Hrvatskoj. Slična takva usluga mogla bi se razviti i za lektoriranje jer se na lektoriranje može gledati kao na strojno prevođenje s lošijega hrvatskoga jezika na bolji i biraniji hrvatski jezik.

Vaš je znanstveni i stručni rad usmjeren na razvoj jezičnih tehnologija za hrvatski jezik. S kojim se izazovima danas, u doba digitalizacije, suočava hrvatski jezik? Kako će se u sklopu Nacionalnog plana hrvatske jezične politike unapređivati jezične tehnologije?

Razvoj jezičnih tehnologija ne smije biti stihijski, a za hrvatski je jezik započeo prije tridesetak godina potporama Ministarstva znanosti i tehnologije, a osobit je uzlet doživio oko i nakon pristupanja EU kad su krenule potpore i iz toga izvora. Mnogi su čitatelji zacijelo upoznati s velikim računalnim korpusima, tj. usustavljenim zbirkama tekstova na hrvatskome (ili preciznije e-tekstova) koji nam pružaju osnovne podatke o cjelovitosti hrvatskoga jezika ili kojega njegovoga posebnoga varijeteta. Takvi korpusi općega jezika jasno uključuju sve vrste tekstova koji su nastali na hrvatskome jeziku, a ne uključuju one tekstove koji su nastali na drugim jezicima, ma koliko ti jezici bili hrvatskome bliski. Već se na toj razini definira gdje su granice hrvatskoga jezika.

Također, mnogima su poznati i sustavi za strojno prevođenje koje su razvili domaći stručnjaci, a zadnji je takav već spomenuta Hrvojka.

Međutim, kao i ostale tehnologije, i jezične tehnologije stalno napreduju, pa ih valja slijediti. Najnoviji napredak predstavljaju tzv. veliki jezični modeli koji omogućuju vjernu uporabu prirodnoga jezika u području umjetne inteligencije, a najpoznatiji su npr. ChatGPT, GPT4, Llama ili Gemini koji je Google uključio kao dodatak svojoj mrežnoj tražilici. Premda se ovi višejezični veliki jezični modeli mogu primijeniti i na hrvatski jezik, oni su svi nastali ponajprije u okrilju divovskih američkih digitalnih tvrtki kojima je na prvome mjestu dobit, a rijetko kad i javno dobro. Korisnici zapravo nemaju nikakav uvid u to kako se ti veliki jezični modeli razvijaju, kako se ažuriraju ili prilagođavaju korisniku, tj. što mu zapravo prikazuju, a što skrivaju.

Stoga je potrebno razviti svima otvorene vlastite velike jezične modele kako bi se osigurala transparentnost njihove uporabe. Prve smo korake u tom smjeru već učinili jer je istraživački tim s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, koji imam čast predvoditi, upravo prošli tjedan na konferenciji u Varaždinu predstavio Hrvatski GPT, tj. HR-GPT beta, prvi hrvatski veliki jezični model obučen isključivo na hrvatskim jezičnim podacima. I to pripada u područje skrbi o hrvatskome jeziku, a ona je predviđena ovim zakonskim prijedlogom.

Što razvoj jezičnih tehnologija znači za hrvatski, kao jezik s manjim brojem govornika, u europskom kontekstu?

Razvoj jezičnih tehnologija za pojedini jezik nesumnjivo omogućuje jeziku da ostane živ i uporabiv u digitalnome okružju, a osobito u komunikacijskim kanalima 21. stoljeća. Ma kakvi god oni postali do kraja ovoga stoljeća, nije za očekivati da ćemo kao vrsta Homo sapiens uskoro razviti telepatiju, pa ćemo zacijelo i dalje morati komunicirati na nekom prirodnom jeziku. Ako za hrvatski jezik ne budemo imali razvijene jezične tehnologije koje će olakšati njegovu uporabu u tim komunikacijskim kanalima, onda će ljudi koji se njima koriste iz čiste komocije posegnuti za nekim jezikom za koji takve tehnologije postoje. Toga će trenutka hrvatski postati funkcionalno nepismen ili „digitalno nepismen“ jezik jer se postojanje jezičnih tehnologija za neki jezik danas može smatrati novim stadijem pismenosti. Takav će jezik ostati onkraj digitalne razdjelnice i ubrzo će izumrijeti jer će se do tada njegovi govornici početi koristiti nekim drugim jezikom i postati govornici nekoga drugoga jezika.

Na tribini Lingvistika s povodom u Matici hrvatskoj rekli ste da uz razvoj jezičnih tehnologija, koje imaju veliku ulogu u očuvanju kulturnoga nasljeđa i nacionalnog identiteta, budućnost hrvatskoga jezika ovisi i o svima nama. Kako svatko od nas može pridonijeti njegovu očuvanju?

Teško je dati sveobuhvatan recept za sve govornike hrvatskoga jezika, pa ću se ovom prigodom usredotočiti samo na buduće govornike. Buduće mame i tate neka što više razgovaraju međusobno i sa svojim bebama, čak i onima koje rastu u maminom trbuhu. One to sve čuju jer je plodna voda bolji vodič zvuka od zraka. Kad se rode, razgovarajte stalno s njima, sve im opisujte i objašnjavajte. Nemojte djeci gurnuti mobitel ili tablet u ruke kako biste ih umirili, jer tada prestaje razgovor između roditelja i djece, a on je ključan za razvoj jezične sposobnosti. Pjevajte dječje pjesmice i učite djecu riječi tih pjesmica jer glazba također pomaže razvoju jezične sposobnosti. Prije nego što sama nauče čitati, vi im uporno čitajte birane knjige svaku večer prije spavanja. Uranjajte svoju djecu stalno i odmalena u naš mili jezik hrvatski jer će ga jedino tako stati dobro usvajati.