Zabavan, ali i zamoran nastavak

Kada je 1988. godine u kina stigla anarhoidna fantastična horor-komedija Bubimir, njezin producent, scenarist i redatelj Tim Burton bio je na vrhuncu inventivnosti i kreativnih potencijala. Iza sebe je imao niz izuzetno uspjelih kratkih filmova kakvi su Vincent, Frankenweenie i Pee-weejeva velika avantura, a tijekom idućih šest godina uslijedit će njegova najmarkantnija i (dijelom) najpopularnija ostvarenja Batman, Edward Škaroruki, Batman se vraća i Ed Wood. U to doba on je bio jedan od najoriginalnijih filmaša koji je u svojim djelima stvorio zaseban, osebujan i lako prepoznatljiv film(ofil)ski svijet napučen pomaknutim likovima i bizarnim situacijama te oslonjen na naglašene stilizacije, vizualne ekstravagancije, camp-estetiku i poetizaciju „uvrnutosti“. Tih godina pokretala ga je stvarna želja za iznevjeravanjem, propitivanjem i nadograđivanjem žanrovskih i izvedbenih konvencija, a to je radio kao autor odrastao na camp-sadržajima u kojima se kao sasvim normalno doživljavalo liptanje krvi i otkidanje udova.

Bubimir, Bubimir doima se kao podgrijani ručak od prekjučer / Izvor IMDB

Izvorni Bubimir na tragu je luckaste Pee-weejeve velike avanture, a prije pesimistične vizije budućnosti u Batmanu, osvajao energijom, humorom i inventivnim izokretanjem konvencija priča o duhovima. Kada je godinu kasnije uslijedilo remek-djelo Batman, Burton je započeo novu fazu u odnosu stripa i filma, a njegov raskošan stil, zavodljiva vizualnost i ekstravagantna camp-estetika pokazat će se dobitnom kombinacijom za dočaravanje duha i tjeskobnog ozračja superherojskog stripa Boba Kanea.

Međutim, tijekom posljednjih četvrt stoljeća redatelj kao da se umorio, odnosno izgubio dobar dio nekadašnje maštovitosti, pozitivne infantilnosti, anarhoidnosti, subverzivnosti, zaigranosti, lepršavosti te stvarne ili hinjene naivnosti koje su odlikovale njegove filmove sve do kraja 1990-ih, odnosno do zaključno izuzetno uspjele Sanjive doline iz 1999, a prije razočaravajućeg Planeta majmuna realiziranog dvije godine kasnije. Iako je vrlo uspjela i zabavna serija Wednesday naznačila njegov povratak u nekadašnju formu (valja pričekati drugu sezonu koja je trenutačno u produkciji), recentni Bubimir Bubimir nažalost snižava (pre)velika očekivanja potencirana rebootom franšize o obitelji Addams.

Ovjenčan Oscarom za najbolju šminku te nominiran za najprestižniju britansku filmsku nagradu BAFTA u istoj kategoriji kao i za u ono vrijeme izuzetno uspjele specijalne efekte, Bubimir je bio maestralno dizajnirana fantazija koja se inteligentno i maštovito poigravala čitavim nizom popkulturnih referenci i detalja iz povijesti filma. U djelu koje je nosio iznimno raspoložen nastup Michaela Keatona u naslovnoj ulozi, Burton je pronašao savršenu kombinaciju žanra horora obogaćenog crnim humorom, komedije s elementima burleske, ali i bajkovitog ugođaja te razuzdane anarhoidnosti, osobito u samome Bubimiru i u svim nepodopštinama koje on izvodi. Riječ je o gotovo paradigmatskom postmodernističkom ostvarenju u kojem se zloća vrlo učinkovito spaja s dobrotom, ljepota s odvratnošću i sklad s potpunim rasapom, a sve uz izraženu camp-estetiku, vizualne i zvučne kontraste te raskošan i razigran kolorit koji sve to primjereno prati. Već u svom drugom dugometražnom filmu Burton se potvrdio kao majstor u stvaranju začudnih kontrasta i neobičnih ikonografskih spojeva, ali i kao filmaš kojemu je uspjeli bizarni i zabavni detalj ponekad važniji od njegova elegantnog uklapanja u filmsku cjelinu.

U tom kontekstu Bubimir Bubimir ponajprije se doima kao podgrijani ručak od prekjučer, kao film kojemu je teško pronaći smisao i razlog postojanja. Na broju je sve iz izvornika, minus nekoliko likova koji su otpali iz raznih razloga (otac Lydije Deetz kojeg je tumačio Jeffrey Jones kompromitiran je seksualnim skandalom, ali više se puta pojavljuje na druge načine, pa i u animiranom isječku), plus nekoliko novih. S iznimkom Lydijine kćeri Astrid koju tumači sve popularnija Jenna Ortega (naslovna uloga u seriji Wedens­day), svi novi likovi većinom su nepotrebni, naporni, pa i iritantni, osobito Lydijin zaručnik, TV-producent Rory.

Ono što valja doslovce je prepisano i preuzeto iz prvog filma, od krupnih pokojnika smanjenih glava do pješčanih crva, kao i razigrana camp-estetika (odlična dosjetka je sekvenca sa „soul trainom“ kao posvetom disko groznici 70-ih na postaji podzemne željeznice), no sve ostalo razočarava. I priča s previše likova, pri čemu formalno najvažnija negativka Delores (Monica Bellucci) ostaje prilično neiskorištena, i dramaturško-narativna razina koja je odveć rastresita pa i kaotična, ali ne na zabavan način, a naposljetku i sam lik Bubimira, kojega Michael Keaton odrađuje bez primjetnijeg entuzijazma, većinom na „autopilotu“.

U filmu doznajemo i detalje iz njegove prošlosti, o vezi s Delores i tome kako je postao to što jest, no i to se doima na silu nakalemljenim i ne baš maštovitim. Bubimir Bubimir tako u svakom smislu predstavlja korak unatrag ne samo u odnosu na izvorni film, nego i na seriju Wednesday.