Vila Ružić na sušačkim Pećinama

Na Glavnom kolodvoru u Zagrebu nisu pojma imali da ću trebati dvaput presjedati s vlaka na autobus jer se već godinama popravlja pruga, no moja prijateljica Vesna i opet se podmetnula da u Vilu Ružić stignem na vrijeme

Ove godine mnogi su se prisjetili Ivane Brlić-Mažuranić, kao što se i inače prisjećamo naših starih o nekim okruglim obljetnicama, a Ivani je 2024. godine 150. obljetnica rođenja (rođena je 18. travnja 1874. u Ogulinu, a umrla je 21. rujna 1938. u Zagrebu). No ja ću se nje sjetiti malo drukčije, uz dan njezine smrti. 

Vila Ružić  / Snimio Vedran Obućina

Već sam neko vrijeme htjela posjetiti Vilu Ružić na Rijeci (punim imenom Spomeničku knjižnicu i zbirku Mažuranić‒Brlić‒Ružić), zapravo na Sušaku, jer je na adresi Pećine 5. U toj kući Ivana Brlić-Mažuranić nije nikada stanovala, a da bude neko vrijeme s unucima (djecom najstarije kćeri Nade i muža joj Viktora Ružića), odsjedala je u obližnjem hotelu Jadran. Nada i Viktor Ružić vjenčali su se 1935, pa ni ti susreti s djecom ne mogu biti brojni. Ne znam je li Vilu Ružić uopće i posjetila, jer je izgrađena upravo u godini u kojoj je Ivana svojom voljom i skončala (1938). To je vila njezine najstarije kćeri Nade, rođene 31. siječnja 1893. u Brodu na Savi, i Nadina muža Viktora, potomka ugledne i bogate riječke obitelji Ružić. Prije izgradnje ove vile par je živio u jednoj od mnogih Ružićevih kuća, onoj na Piramidi (Strossmayerova 26), u kojoj je npr. rođen i dirigent Lovro Matačić (1899‒1985). Pokraj te kuće prolazio je nekad međugradski autobus, pa sam Matačićevu spomen-ploču vidjela tek ovlaš. S vremenom se pokazalo da mladi Ružići trebaju planski građenu veću kuću da u nju smjeste sav naslijeđeni namještaj i ostavštinu i od Mažuranića, i od Brlića, i od Ružića. Tu sam vilu svakako htjela vidjeti, a moja riječka prijateljica Vesna Smokvina dogovorila mi je razgledavanje.

I tako sam se jedne srijede u svibnju 2024. uputila vlakom prema Rijeci. Vlakom najviše zato da iskušam svoju novu besplatnu umirovljeničku željezničku iskaznicu. Istinabog, znala sam da ću se do Rijeke truckati više od četiri i pol sata, no to mi se nije učinilo tako strašnim (valjda radi klima), a za posjet Vili Ružić imat ću dovoljno vremena i stići na vlak za Zagreb nešto poslije 17 sati. No kao i uvijek, plan je jedno, a njegovo ostvarenje nešto sasvim drugo.

Vlak je bio poluprazan, gdjegdje je vozio vrlo sporo zbog slabe pruge (čitam u novinama da danas u Hrvatskoj vlakovi voze sporije nego što je nekoć vozila prva lokomotiva Rocket njezina izumitelja G. Stephensona iz 1829. godine), no sve se to lijepo uklapalo u šumovite predjele Gorskoga kotara, u koje sam mirno buljila. A onda mi je zazvonio mobitel: „Mama, ti se danas nećeš moći vratiti iz Rijeke kako si naumila!“ „Kako to?!“ Pokazalo se, naime, da moj vlak ne ide srijedom iz Rijeke za Zagreb oko 17 sati, nego da taj vozi samo petkom i nedjeljom. Sve moje tlapnje kako se vozim prugom kojom se na otvorenju od Karlovca do Rijeke 1873. provozao i August Šenoa i kako gledam iste prizore koje je i on gledao (i opisao u crtici Hrvatski Semmering) pale su u vodu. Uhvatio me nemir i grozničava promjena plana. U njemu je bilo više ljudi koje je trebalo upozoriti da toga dana na Rijeku ne dolazim, a i pitati može li se isto ponoviti u petak, kada bih se u Zagreb mogla vratiti iste večeri. Odlučila sam današnje putovanje završiti ranije, u Generalskom Stolu (gdje sam ubrzo mogla uhvatiti neki vlak iz Ogulina za Zagreb). HŽ je napravio od mene upravo ono što nisam: cirkusku akrobatkinju i hirovitu divu. 

Brzo je došao petak, pa se i opet dadoh na put. Na Glavnom kolodvoru u Zagrebu nisu pojma imali da ću trebati dvaput presjedati s vlaka na autobus jer se već godinama popravlja pruga, no moja prijateljica Vesna i opet se podmetnula da u Vilu Ružić stignem na vrijeme. Došla je po mene autom do Fužina i tako mi uštedjela ta presjedanja.

Vila je lijepo kameno zdanje tik uz more. Vodič kroz nju bio je dobrohotan, trudio se članove Ivanine obitelji prikazati u što privlačnijem svjetlu, premda nije mogao preskočiti određenu šparnost, koja se mogla shvatiti i kao škrtost. Ništa se ne baca! Mnogo je recikliranih materijala prenesenih u ovo zdanje iz onih drugih. U vođenju nije spominjao silan trud vlasnika Ružića da mu rajonski odbor u kuću ne uvali kojekakve špicle, pa premda mu je kuća nakon Drugog svjetskog rata bila puna prisilnih podstanara, bili su to, srećom, ljudi koji su znali cijeniti iznimnu unutrašnjost te kuće (jer nisu bili kozari iz šume, što bi rekla moja omama). Postoje i fotografije  na kojima se vidi kako Ružić u svojem vrtu drži živad, čak i svinje, jer vremena su bila vrlo oskudna, a onda bi svi ukućani (po njihovu svjedočenju) obično jeli zajedno. Ništa se, osim glavnog ulaza, nije zaključavalo.

Dok sam se vukla po glavnom salonu, gledali su me portreti mnogih dragih pokojnika – neki su bili ozbiljni, neki se blago smiješili, a neki su mi se činili nekako odsutni – no već i na samom otvorenju ove vile sreće nije bilo. Useljenje u novu kuću i svojevoljna majčina smrt u sanatoriju na Srebrnjaku u Zagrebu izazivaju u čovjeku pomiješane osjećaje, no radost sigurno ne. Smrt je i prije toga često pohodila širu obitelj. Ivana je rodila sedmero djece, no dva su joj dječačića umrla u dječjoj dobi. Smrt me pratila i po salonu i po hodnicima ove vile. Prekrasni pogledi na Krk, Cres i Učku, uredno prostrt stol s popisom gostiju koji nikada za nj neće sjesti, naslonjač u kojem je 1890. umro slavni Ivan Mažuranić (a njegova 16-godišnja unuka Ivana tom mu je prilikom spjevala pjesmu), raštrkane riječi za dopunu Gundulićeva Osmana – sve me je to, ali baš sve, silno rastužilo. Bila sam sretna što sam se u vlak za Zagreb ovaj put ukrcala i oko 22 sata završila putovanje. Sjetnija nego što sam ujutro pošla na put.