Vatikan viđenjima ne vjeruje

Nedavno sam morao potražiti u rječniku značenje latinske riječi rite jer je dana za doktorat obranjen pred povjerenstvom čiji sam bio član. Uobičajene su ocjene doktoranada cum laude (s pohvalom), magna cum laude (s velikom pohvalom) i summa cum laude (sa svim pohvalama); zvuče veličanstveno, iako su to, redom, obična trojka, četvorka i petica. Nisam međutim znao da je Sveučilište u Zagrebu praktički zabranilo dodjeljivanje najviše ocjene, osim u prirodnim znanostima jer uvjetuje da se daje za izume i patente, pa je zbog obezglavljene skale u uporabi sve više najniža ocjena, koja znači ispravno, i za koju nisam imao pojma da uopće postoji.

Neobično je da Međugorje privlači mnoštvo upravo svojim čudesnim ustanovljenjem i obećanjem čuda posjetiteljima, a da Crkva baš to čudo stavlja u zagradu i o njemu šuti / Snimila Jelena Šporčić Prtorić

Prošli tjedan se u sličnoj situaciji našla cijela Hrvatska, kada je latinska fraza nihil obstat bila vjerojatno najviše pretraživan pojam na Googleu, a i portali su se natjecali tko će brže i jednostavnije objasniti te riječi koje smo znali ovlaš primijetiti u impresumima i kolofonima knjiga, obično onih starijih. Nihil obstat drevna je ocjena crkvenog cenzora koja znači da nema prepreka objavljivanju tiskovina što zadiru u teme vjere i morala, odnosno da nisu u suprotnosti s katolicizmom, a prethodi biskupovu odobrenju da se spis štampa, zvanom imprimatur (neka se tiska). Nihil obstat može se iskoristiti i kao odobrenje za ponovnu udaju ili ženidbu nakon što su se otkrili presudni nedostaci prethodnog braka, ali ovdje nas zanimaju Nove norme za razlučivanje ukazanja i drugih nadnaravnih fenomena koje je u svibnju objavio Dikasterij za nauk vjere. Riječ je o šest stupnjeva, među kojima je onaj što ga je dobilo Međugorje, najviši: nihil obstat znači da se ne tvrdi da je nešto nadnaravno, ali da se nije niti ustanovilo išta suspektno; prae oculis habeatur (imati na umu, doslovno: držati pred očima) znači da ima nešto dobro, ali i nešto sumnjivo; curatur (o tome se skrbi) znači da korisnost prevladava nad petljanjem, ali da ne treba ohrabrivati hodočašća; submandato (pod zapovjedništvom) znači da konkretna osoba ili skupina lovi u mutnom; zadnje dvije ocjene – prohibetur et obstruatur i declaratio de non supernaturalitate – jasne su i bez prijevoda.

Kao i sveučilišne ocjene, te srednjovjekovne kvalifikacije lebde u neodređenosti, ali za razliku od prvih imaju prepoznatljivo svojstvo – sve su u negaciji: nije pridržano, nije definitivno, nije preporučljivo, nije bez sumnje, nije dozvoljeno, nije nadnaravno. Da i mi nastavimo u litoti, to nije slučajno. Ponajprije, čim je ove godine rečeni Dikasterij objavio svoj novi sustav ocjenjivanja, bilo je očito da više nikad ne namjeravaju priznati nijedno čudesno viđenje, mada je, za svaki slučaj, to pravo ostavljeno papi. Čudesna viđenja, čak i kad su utkana u dogme i praksu Crkve, poput onih u Lourdesu i Fatimi, ionako ne obvezuju nijednog vjernika, pa su si u Vatikanu odlučili olakšati posao. Ta ni svetačke kauze ne idu u smjeru dokazivanja čudesnog (više se ni čudo po zagovoru sveca ne traži), nego na eliminaciju onoga protivnoga kršćanskom moralu, zbog čega je najvažnija osoba upravo advocatus diaboli, onaj koji traži sotonsku dlaku u jajetu kreposti slugu Božjih. Na sličan način censor librorum traži ima li kakva zamka u knjizi, pa ako je ne nađe, daje negativnu dozvolu, da nije ništa pridržano, sada već slavni nihil obstat, a to nipošto nije jamstvo sadržaja.

Riječ je o drevnoj kršćanskoj misli preuzetoj od grčkih filozofa, o apofatičnoj teologiji koja ne vjeruje u bilo koji pozitivan iskaz o Bogu. Parmenid je smatrao da nas čula varaju dok tražimo Istinu, Platon mu je dao za pravo, a Plotin zaključio da je Jedno nedostupno umu, što su usvojili i Klement Aleksandrijski, Tertulijan, Ćiril Jeruzalemski, Augustin, Pseudo-Dionizije Areopagit i Ivan Damašćanski. Ivan Scot Erugena otišao je još dalje i zaključio da ne samo da mi ne znamo što je Bog, nego ni Bog to ne zna, jer nije stvoren. Skepsu u srcu vjere zacementirao je Toma Akvinski tvrdnjom da ne možemo znati što Bog jest, nego samo ono što nije. Njegovi dobri studenti u Dikasteriju za nauk vjere drže se toga i ne pada im na pamet da ustvrde da nešto jest nadnaravno, ali razvijaju niz alata da prepoznaju kad nešto nije, i nude profinjenu šesterostupanjsku skalu, u kojoj je obuhvaćeno sve, od očitih prevara i zlouporaba, do sitnih ljudskih mana i zabluda, te se drvo ocjenjuje ne po korijenu, nego po plodovima.

Neobično je da Međugorje privlači mnoštvo upravo svojim čudesnim ustanovljenjem i obećanjem čuda posjetiteljima, a da Crkva baš to čudo stavlja u zagradu i o njemu šuti – no to je posljedica dvomilenijskog držanja onoga što se zove via negativa. Ima i nešto više od toga, a to je zanemarivanje i odbacivanje čudesnog, koje nije samo pridržano za ateiste, nego je živo i čvrsto u judeokršćanskoj tradiciji. Sam Isus Sotoni ne želi priuštiti da ga gleda kako ga anđeli nose u zraku, tvrdeći da je zahtijevanje čuda od Boga grešno.

Jedna priča iz Talmuda, Kidušin 39b, govori o dječaku koji se popeo ljestvama da bi uzeo jaja iz gnijezda i pao s njih: ne zato što bi nešto sagriješio, nego zato što su ljestve bile klimave. Penjemo li se klimavim ljestvama, ne trebamo očekivati da će nas Bog spasiti – bio bi to grijeh preuzetnosti – i to moramo uvijek imati na umu jer, kako kaže rabin Seth Goldstein, cijeli naš život nije ništa drugo nego penjanje po klimavim lojtrama. U Vatikanu bi rekli da je pobožno vjerovati u to da nas Bog može uloviti u zraku, ali da je mudro izabrati čvrste ljestve. I, dakako, odbaciti ih kad se po njima uspnemo u nebo.